Početkom prosinca, točnije od 1. do 10. prosinca 2012., u pulskom Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca, kulturnoj ustanovi koju od ove godine resi Oznaka kvalitete u kulturnom turizmu Doživi Hrvatsku – Experience Croatia, u organizaciji Sa(n)jam knjige u Istri i Hrvatsko-turskog društva prijateljstva, suorganizaciji Arheološkog muzeja Istre i Muzeja suvremene umjetnosti Istre te u suradnji s Veleposlanstvom Republike Turske u Zagrebu, otvara se 1. prosinca u 20 sati Retrospektivna izložba najvećeg turskog fotografa svih vremena, Ara Gülera.
Ara Güler – "oko Istanbula"
"Najveća briga mi je da nakon moje smrti arhiva ne bude rasuta, jer među tim fotografijama ima nekih od velike važnosti. Kada posjetim neko mjesto želim fotografirati sve što se tamo nalazi, da ne bih došao u situaciju da se moram vraćati. Pojam fotonovinara i zanimanje fotografa danas se svakodnevno zamjenjuje. Mi nismo fotografi, mi smo fotonovinari. Fotonovinar okom fotoaparata bilježi vrijeme u kojem živi i ostavlja to sljedećim generacijama, a fotograf je osoba koja fotografira lijepe prizore. Ja nisam ni fotoumjetnik, biti umjetnik nešto je sasvim drugo", reći će svojedobno turski doajen fotografije Ara Güler, čovjek koji u svojoj arhivi posjeduje dva milijuna fotografija, od kojih većina uopće nije viđena…
Među sedam najboljih svjetskih fotografa
Rođen u Istanbulu, 16. kolovoza 1928., armenskog podrijetla, još kao srednjoškolac radio je u filmskom studiju, a maštajući da bude urednik i pisac pohađao je kazališni tečaj kod Muhsina Ertugrula te već 1950. počeo raditi u novinama Yeni Istanbul (Novi Istanbul). Završivši Ekonomski fakultet na Istanbulskom sveučilištu već 1953. kao šef odjela za fotografiju u Hayatu upoznao se sa Henri Cartier Bressonom i priključio pariškoj Magnum agenciji, a 1958. krenuo je kao fotograf magazina Time, Life, Paris Match i Der Stern na Bliski istok. Nakon objavljivanja fotografija u Godišnjoj fotografskoj antologiji 1961. izabran je među sedam najboljih svjetskih fotografa i primljen u Udruženje američkih magazinskih fotografa kao jedini turski član.
Načinio je i brojne fotoreportaže i portrete poznatih osoba: Ismet Inönü, Winston Churchill, Indira Gandi, John Berger, Bertrand Russel, Bill Brandt, Alfred Hitchcock, Ansel Adamse, Imogen Cunningham, Salvador Dali, Piccaso…, a to je samo djelić nevjerojatne fotografske ostavštine ovoga turskog genija. Ara ipak žali za mnogim propuštenim prilikama: "Nisam imao priliku fotografirati mnoge poznate, primjerice, htio sam Einsteina, ali nisam uspio. Jean Paula Sartrea nisam uspio fotografirati zbog vlastite nesposobnosti, a htio sam i Charlia Chaplina. Sve su to bili važni ljudi". No, Ara Güler, pored mnogih značajnih fotoreportaža i fotografija poznatih osoba diljem svijeta, poznat je prije svega po legendarnim fotografijama, u dugom vremenskom razdoblju, svoga rodnoga grada – Istanbula.
Skromna legenda
"Za mene svi su poslovi isti, posao je posao, ja ću ga raditi. Ne znam točno koliko imam fotoaparata, ali znam da ih je više od 50. Ja ne fotografiram fotoaparatom od osam tisuća dolara, već onim od 600 turskih lira i strašno mi se sviđaju fotografije tog fotoaparata"
Ponosan je na zanimljiv podatak kako je upravo on pridonio otkrivanju antičkog grada Afrodiziasa u Turskoj. "Premijer Adnan Menderes 1958. trebao je otvoriti Kemer branu, a ja sam tada radio u magazinu. Otišli smo i fotografirali. Pala je noć, potrošili smo film u boji, trebalo je brzo i razviti fotografije, ali naš se vozač posvađao sa suprugom i od tog bijesa izgubio je put usred planina. Uspjeli smo pronaći neki kafić. U kafiću su od kapitela napravili stolove i na njima kartali. Ujutro sam razgledao okolinu, zanimalo me gdje se nalazim. Nikada nisam čuo za selo Geyre, a za mnom su trčala djeca i vikala mi: gospodine, dođite ovamo i ovdje ima kamenja…" Onda je Ara počeo fotografirati Geyru, sve dok nije potrošio film. Po povratku u Istanbul fotografije je poslao Kenanu Erimu u Ameriku na Sveučilište Princeton. Objavivši fotografije u magazinima izvan Turske, naglo se zanimanje za selo Geyre povećalo. "Da nije bilo mene i mojih fotografija ovo mjesto nikada ne bi bilo otkriveno", reći će Ara.
Ne želi svoj muzej
Ističe kako ima tek 58 monografija, a rezolutno odbija mogućnost vlastitog muzeja. "Ne, ne želim muzej. Pristup mojoj arhivi imaju moji prijatelji i novinari kada pišu reportaže. Nemam potrebu biti poznat. Jedina mi je briga da se nakon moje smrti ne raspadne moja arhiva, u njoj imam značajnih stvari što drugi ne mogu shvatiti. Formiranje arhive veliki je posao. To nije posao koji bi mogao obaviti fotonovinar, poseban je nauk organizirati arhivu, dati joj neki izgled", objašnjava čovjek kojega njegovi sunarodnjaci nazivaju "oko Istanbula" i koji je uvjeren kako fotografija treba bilježiti živote ljudi, njihove patnje, boli, radosti, jer fotografija – nije umjetnost.
Među brojnim nagradama, Ara Güler dobio je i francusku Legiju časti; 1999. u Turskoj su ga proglasili "fotografom stoljeća", 2005. dobio je u svojoj zemlji i Grand Prix kulture i umjetnosti, 2009. nagradu za životno djelo Lucie u New Yorku, a ima i počasni doktorat Tehničkog sveučilišta Yildiz iz Istanbula. Sva turska i međunarodna priznanja ovog vitalnog 84-godišnjaka jednostavno nije moguće nabrojati…
Pogledajte djelić fotografskih zapisa Ara Gülera: http://www.araguler.com.tr/
