Sedam sati
Bila jednom jedna mlada siromašna slikarica. Nemojte se čuditi, gotovo svi slikari su siromašni. To je takvo zanimanje!
Zato je naša slikarica katkad radila dekoracije u kazalištu, katkad ilustrirala knjige. Ili je izrađivala narukvice i ogrlice. Uglavnom, s vremena na vrijeme zarađivala je za život.
Ali naša priča nije o tome.
Jednom u ranoj mladosti ta je slikarica zajedno s roditeljima stigla na odmor u jedan sićušni primorski gradić koji se stisnuo na obali mora, pripivši se uza stijenu kao vitica, kao školjka. Zato su mu se ulice spiralno uvijale i vodile gore, na vrh. Bile su pokrivene kamenim pločama koje su kroz stoljeća postale glatke i katkad su blistale kao da su staklene.
Milijuni potplata ostavili su na njima svoje tragove, a to nije bez razloga!
To je znak da je gore nešto vrlo važno.
I zaista, sve su uličice vodile do golema hrama.
Taj hram bio je poseban: ondje se nalazila drevna grobnica mlade djevojke, kršćanke, koja se nije odrekla svoje vjere, pa su je mučili do smrti. U narodu se govorilo da smetene nevjeste koje dotaknu tu grobnicu nađu svoju sudbinu.
Tako su kroz brojna stoljeća dlanovi jadnih djevojaka uglačali svaki kutak golemog kamenog sarkofaga.
Zato što je grad N. bio grad jedinstvene ljubavi, tako je rečeno u starim ljetopisima. One ljubavi koja bi nesretnim dječacima i djevojčicama ostala za cijeli život.
No za to je malo tko od došljaka znao. Bila je to mjesna bajka, za domaće.
I naša slikarica, ukućani su je zvali Aja, dodirnula je poslije tu svetu grobnicu, ali nije bilo neke koristi, dragi je nikako nije nalazio.
Izgubili su jedno drugo još davno.
Priča počinje one godine kad su je roditelji prvi put doveli na ta mjesta.
Idući dan Aja se kasno navečer uspinjala ulicom, išla je kući jer je bila sama u kinu: tata i mata dopuštali su joj sve što bi joj se prohtjelo. A ionako nikomu ne bi dopustila da upravlja njezinom sudbinom.
Nikomu osim jednom čovjeku.
Srela ga je rano te noći na ulici. I on je hodao posve sam, kao da se izgubio i kao da je nekoga tražio, smušeni prolaznik: tako je izgledao.
Na tom mladiću bilo je lagano bijelo odijelo.
Mladić je hodao s rukama na leđima, očajnički samotan skitnica.
Aja je najednom do suza požalila toga noćnog neznanca, toliko različitog od svih momaka u okolici, koji su lijeno hodali gradom u majicama, kratkim hlačama i natikačama ili su se uz prasak, u dimu, drmali u prolazu na skuterima.
Aja je stala iza ugla kako taj čudni prolaznik ne bi pomislio da ga uhode i čekala s ustreptalim srcem kad će mu koraci utihnuti.
Zatim je krenula svojim putem gore, i tada, na jednom zavijutku, u sporednoj uličici, na stubištu koje je vodilo prema moru, opet je ugledala čovjeka u bijelom ljetnom odijelu. Stajao je glave prislonjene na zid i odozdo gledao ravno u Aju.
Od iznenađenja je pozdravila. I on je pozdravio. Zatim je upitao koliko je sati. Rekla mu je.
A zatim ga je upitala zašto ne pogleda na vlastiti sat na vlastitoj ruci.
Odgovorio je da taj sat odavno stoji.
Tako su zapodjenuli razgovor.
Tada su već išli zajedno, uspinjući se uglačanim pločama koje su blistale pod svjetiljkama. Uspeli su se do hrama, pa se stali spuštati serpentinom uličica dolje, dolje, dolje.
Aji se vrtjelo u glavi od sreće. Imala je svega šesnaest godina. I sad su se svake noći zajedno šetali, i ukupno je tih noći bilo četiri.
Pete su Aju već odveli.
Ali nisu je odveli samu. U proljeće je Aja rodila curicu, tihu i žalosnu, golemih okica, vrlo sličnu svome ocu, onom čovjeku u bijelom.
A sva je stvar u tome da mu Aja nije uspjela reći svoju adresu, nije znala da su joj roditelji, usplahireni jer je svake noći nema, zamijenili zrakoplovne karte uz velik trošak kako bi spasili svoju djevojčicu od te mahnite ljubavi.
Spasili su je, odveli, plakali, govorili da djed umire i da moli da dođu, viče, neću je valjda s puškom čuvati! Nešto je posumnjao i zvao gotovo svakih pola sata.
Odvodeći Aju, roditelji su ponavljali da ćemo se poslije vratiti, brzo, vrlo brzo. Samo ćemo umiriti djeda, star je, brine se.
Istina je i to da je djed već godinama izvikivao te riječi o pušci – isprva zbog svoje žene, potom zbog kćeri i sad zbog unuke. Budući da su sve bile, po njegovu mišljenju, neusporedive ljepotice, trebalo ih je čuvati upravo s oružjem u rukama.
Ali djed se doista loše osjećao (evo već deset godina) i nije volio ostajati sam kod kuće.
Naravno, više se nisu vratili u taj gradić na moru.
Kao da se u obitelji više nije našlo novca za put onamo, a više nisu mogli ni unajmiti onaj stančić – rezervirali bi ga pola godine unaprijed.
Tako su si objašnjavali – i računali na to da će se djevojka utješiti, naći si muža, i sve će biti kako spada.
Najvažnije je to što nije znala čak ni puno ime svoga muža – Aja ga je tako i zvala: moj muž. Navodno su ga zvali Miki, Mik.
Te je zime zbrisala od kuće, namjerno je stigla sama u taj gradić, posudila je novac od tete i tajno otputovala.
I hodala je i hodala po skliskom, kišom oblivenom kamenju, osobito u sedam navečer i sedam ujutro. I doticala je grob svete djevojke Eufemije, svoje vršnjakinje koja je imala godina koliko i ona kad je stradala.
Aja je pomišljala i na to da umre – to bi se dogodilo vrlo brzo, visoka obala, noć, stijene, more.
No potom se ipak vratila kući svojim od brige pozelenjelim roditeljima i mušičavom djedu, koji su plakali cijeli tjedan, ništa ne znajući o sudbini svoje djevojčice.
Djed je, inače, prestao razgovarati s unukom – na cijela dva sata.
A ona čak ne bi znala nacrtati lice svoga dragoga, sasvim ga je zaboravila!
Sva je stvar u tome da se Aja tada libila gledati ga, točnije rečeno, čak se bojala da bi je mogla pogoditi munja od jednog pogleda na njegovo lice.
Jedino što je Aja zapamtila bio je Mikijev sat. Odlikovao se strogom ljepotom, kazaljke su bile precizne, starinske, zlatne, i bilo je nečega čudnog u njima. Nešto magično što je privlačilo pogled. Možda to što su stajale – zauvijek su zapele na brojci sedam.
Aja je jednom upitala zašto ga ne navije, i Miki je odgovorio da su mu za sedam sati predvidjeli jedan vrlo važan susret, jedini za cijeli život. I otada čeka.
To sigurno nije bio njihov susret, našli su se u jedanaest navečer. Zato Miki nije pridavao preveliko značenje njihovim susretima, uvijek je čekao svoj sat, sedam ujutro, i ne bi otišao spavati prije tog doba. A Aja bi pobjegla od njega još za mraka, ne čekajući sedam ujutro i s nadom da joj roditelji već spavaju.
No sve je to bilo pa prošlo, i ono što je za Ajinu obitelj bila tragedija, za nju samu pokazalo se kao sreća.
Ipak je završila školu, zatim upisala umjetničku akademiju, postala slikarica, kći joj je rasla kao rijetko mirno dijete, jedino uvijek kao da je nešto čekala, njezine goleme svijetle oči, očeve oči, blistale su nadom, iako je imala samo deset godina.
Pod tim se misli da je navršila deset godina tog proljeća, vrijeme je brzo prošlo, kako mu je i svojstveno.
I majka je odlučila povesti je u gradić na moru, onaj gradić što se pripio uza stijenu i završavao se hramom, gdje je vječnim snom spavala sveta Eufemija, zaštitnica svih izgubljenih nevjesti svijeta.
Aja je unaprijed unajmila mali stan u uskoj uličici, u prizemlju stare kuće, ondje se nije moglo ni okrenuti, ali radila je na pločniku, na pletenoj stoličici, i zatim prislanjala svoja djela na kameni zid kuće preko puta, dva metra od svojih vrata.
To joj je bilo nešto poput stalnog izloga na ulici.
Aja ništa nije očekivala, nikakvu zaradu, ljubazno se smiješila svim prolaznicima, kao da su to posjetitelji njezine osobne izložbe, i mirno bi ostavila svoje umjetnine bez nadzora kad bi otišla s kćeri u obližnju pizzeriju ili se prošetati prije sna.
Jedino nikad nije povela desetogodišnju kćer gore, k svetoj Eufemiji.
Možda se sad, kao odrasla, bojala iste takve sudbine nevjeste koja vječno čeka za svoju kćer – iako ta sudbina i nije bila tako loša, jer nitko nikoga nije ostavio, prevario, izdao.
Aja se nekako pouzdala u život. I zato je tako mirno ostavljala svoje radove na ulici, tim više što ih nitko nikada nije kupovao.
Stigavši u voljeni gradić, Aja je zanemarila boje i kistove, umjesto toga skupljala je na obali komade drveta, dijelove mreža, bočice i krpe koje je izbacilo more i sve to lijepila, a katkad i zabijala čavlima blizu jedno drugoga, kako bi ispala neka zajednička šarena slika, uspomena na more.
Život je Aji bio osobit po tome što je išla na plažu točno u sedam ujutro, dok je gradić još spavao nakon burne odmarališne noći.
Svaki dan u sedam ujutro već je stajala na obali i radovala se nebu i valovima, a potom hodala, pa bi čučnula, tražila među kamenjem, skupljala noćne darove mora.
I jednom je iznenada krajičkom oka opazila da među kamenjem nešto jarko bliješti.
Stakalce?
Ali morska stakalca ne bliješte, valovi su ih pohabali do hrapavosti, kao da su već izbrušeni, i bezopasni su. A tu je blistavo staklo! Netko bi se mogao porezati!
Aja je prišla i nadvila se nad njega.
Stakalce je ležalo napola zakopano u sitni otpad od školjki i silovito sjajilo.
Aja ga je oprezno izvukla. Staklo je bilo savršeno okruglo i ispupčeno. Rubovi su mu bili obrađeni i glatki.
Aja je pomislila kako je to stakalce na nešto podsjeća, nešto vrlo davno... I da će od njega dobiti dobru sliku... Možda portret sata?
Trebala bi još potražiti, možda (ta joj je misao najednom pala na pamet) nađe kazaljke?
Našla ih je, te zlatne kazaljke, obje, iste one, veliku i malu (ležale su baš ispod stakalca, utonule u pijesak). Aja je stala prekapati po sitnom kamenju tražeći ostalo, malo se porezala, ali ništa više nije našla. Sunce je već pržilo svom snagom, kći se sigurno probudila. Trebala se vratiti.
Ali Aja je ostala na moru do večeri.
Tražila je bilo kakav trag – bio je ondje i brojčanik, morale su biti opruge i kotačići...
Prekopala je plažu kao buldožer, i sve je bilo uzalud.
More joj je vratilo sjećanje na Mikija, bio je tamo negdje, u valovima, sasvim nedavno, valovi nisu stigli pohabati staklo sata, a kazaljke nisu potamnjele. Možda se te noći utopio...
Nije plakala, samo je tog dana veoma smršavjela.
Međutim, vrativši se kući ljutitoj kćeri (i ne nahranivši je), Aja je odmah napravila svoj najbolji rad – kao i obično, zalijepila je na drvenu pločicu nekoliko običnih kamenčića, pramen suhih algi – i čvrsto, sitnim čavlićem, zakucala između njih dvije kazaljke koje su na brojčaniku koji je nedostajao pokazivale sedam sati, a odozgo je, također pomoću najjačeg ljepila, stavila stakalce, koje je sjajilo kao golema suza...
I tako je ostavila taj rad zajedno s drugima, na ulici uza zid preko puta, i otišla večerati s kćeri (nije jasno zašto, djevojčica je cijeli dan jela čips, sladoled i koka-kolu, a Aja nije bila gladna).
Kad su se vratile, nije bilo posljednjeg rada. Nekomu se svidio. Umjesto njega pod kamenčićem je ležao papirić s telefonom.
Aja nije nazvala. Pošteni čovjek koji je uzeo njezin rad očito joj je htio osobno platiti tu sitnicu.
Pa stvarno, ne ostavlja se novac na kamenju u uličici! Okolo jure djeca.
(U tom su gradiću krala samo djeca, i to samo bicikle. Kad bi se navozila, bacila bi ih u more. Jedan ribar jednom je zapeo udicom za nešto što nije mogao podići, uzbudio se, odjurio po masku, zaronio s obale i na kraju na dnu ugledao čudovište s rogovima i dvama kotačima! I počeo se specijalizirati za ulov bicikala i kroz godine je skupio pristojnu zbirku, dvadeset komada.)
No vratimo se Aji.
Kad je idućeg jutra, točno u sedam sati, došla uz more, Miki je već stajao ondje.
Pritom ga uopće nije prepoznala.
Ali gledao ju je golemim svijetlim očima kakvim ju je obično gledala kći.
Zažmirila je. Kao da joj je jarko svjetlo udarilo ravno u zjenice. Srce joj je sišlo u pete.
Kao da ništa nije bilo, zagrlio je Aju, zagnjurio nos u njezinu raščupanu pletenicu i rekao joj na uho:
– Reci, je li sad sedam ujutro?
Pribrala se, prasnula u smijeh i odgovorila:
– Da. Opet nemaš sat? Na kojem je uvijek sedam?
– Evo, stiglo je to vrijeme. Kao što su mi i predviđali. Nisam uzalud ostavio svoj sat tu.
A ona mu je rekla:
– Uvijek sam smatrala da si utvara, da si bog mora. Da te se ne može pogledati u lice.
Pritom je, dakako, gledala iza njegova ramena u more.
– Nije sve tako jednostavno – odvratio je. – Prorekli su mi da ću te sresti u sedam sati, a onda smo se sreli u jedanaest! Pa nisam povjerovao.
– Na tvome satu uvijek je bilo sedam – napomenu Aja.
– Nisam ni razmislio! – radosno je odvratio. – Bio sam mlada budala. Ali svejedno. Sad se predviđanje ostvarilo!
– A nisu ti predvidjeli da je naša kći navršila već deset godina?
I tada kao da se skamenio, odrasli muškarac. Dobro da nije zaplakao. Aja je znala da se mnogi samci boje djece.
Čak je ustuknuo.
– Hoćeš li nas upoznati? – na koncu je upitao.
– Možda – s dostojanstvom odvrati Aja. – Ali sad ću biti zauzeta. Imam posla.
I sjedio je na kamenju čekajući da ona skupi svoje prutiće, daščice i hrapava morska stakla.
– Već te nekoliko godina pratim – najednom će on – i mislio sam kako je baš šteta što tvoja kći nije moja. Bojao sam se da ne sretnem tvoga muža. Rastavio sam svoj stari sat i podmetnuo staklo i kazaljke na tvoje stalno mjesto na plaži. I prvi put nakon jedanaest godina sišao sam do mora u sedam ujutro. Odavno ni u što ne vjerujem, od mladosti, otkako si nestala. Tvoj muž...
– Moj muž! – uzvišeno izgovori mala Aja. – Moj muž sjedi na kamenu dok ja tu radim. A mogao bi mi pomoći. Uzmi ono drvo.
Iste večeri odvela je kćer gore, do svete Eufemije. Djevojčica je hodala između majke i oca, čvrsto ih držeći za ruke. Hodala je između mame i tate prvi put u životu i gotovo se nije spoticala.
Gore, u hramu, odmah je prišla sarkofagu i najednom učinila ono što su prije nje stoljećima činile povorke nevjesta – pogladila je malom rukom golemi kamen. Odnekud joj sve bilo poznato.
– Nije li rano? – upitao je Miki. Sad se panično bojao za kćer.
– Tata – odgovorila je – tata, ti ne znaš, mama zna, tata, još od prvog razreda, tata, za mnom trči jedan dečko.
– Ma nemoj – rekao je Miki. – Sad moram s puškom hodati oko naše kuće?
I mama i kći od iznenađenja prasnu u smijeh.
