Autori

Damir Avdić (Tuzla, 1964.) poznat i kao Graha, Diplomatz ili Bosanski psiho, underground je glazbenik i umjetnik. Dugi niz godina svirao je u hardcore-punk bendu “Rupa u zidu”, a sada nastupa samostalno (električna gitara i glas). Godine 2004. izdao je album …od trnja i žaoka za etiketu Slušaj najglasnije! iz Zagreba sa 12 pjesama od kojih su neke: Brate, Diplomac, Lucifer, Abdulah... 2008. godine izdaje album Mrtvi Su Mrtvi za etiketu Moonlee Records. Avdić je još i autor romana „Na krvi ćuprija“, koji je tematski povezan s glazbenim izdanjem i bavi se „urbanim frustracijama“ prosječnog BiH mladića.

Vladislav Bajac rođen je 1954. u Beogradu, gdje je studirao je na Filološkom fakultetu. Osnivač je i direktor naklade Geopoetika u Beogradu, koja ove godine obilježava 25. godišnjicu. Publicist i prevoditelj s engleskog, zaokupljen ponajprije pjesnicima bit generacije i Coenom, i sam je prvu autorsku afirmaciju ostvario lirikom. U njegovu se opsežnom opusu ipak ističu romani (Život u osam imena, Hronika sumnje). Pisac koji je vlastiti tekst povezao s kulturnim pothvatima na raznim stranama, prevođen i rado viđen gost, ne bježi od sumnje: „Sumnja u sve postojeće odraz je kritičkog uma. Ali i hrabrosti, ludosti i rizika. Kroz sumnju se ogoljuju stvari, ona traži jednu vrstu iskrenosti koja je i opasna. Dobra je za odvažne“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Lukas Bärfuss (* 1971 u Thunu) je pisac i najproduktivniji dramski pisac današnje Švicarske. Za svoje kazališno i prozno djelo  dobio je mnogobrojne nagrade. Bio je "Dramatičar godine" časopisa Theater heute. Prvu proznu knjigu Mrtvi muškarci (novela, Suhrkamp) objavaljuje 2002. godine.  Knjiga Sto dana, njegov prvi roman, bavi se genocidom u Ruandi i ulogom humanitarnih radnika u toj zemlji. U tih sto dana 1994. iz naslova, u Ruandi je umrlo između osamsto tisuća i milijun ljudi pred očima humanitarnih aktivista, vojnika UN-a i kamerama svjetskih medija. Glavni lik David svjedok je i dio te humanitarne katastrofe. U najnovijoj knjizi Koala Bärfuss tematizira samoubojstvo svoga brata (a slikom koale i kolonijalnu povijest Australije). Koja god egzotična mjesta radnje i koji god okvir pripovijedanja fokusira, uvijek opisuje i društvenu sliku Švicarske. U kritici knjige Sto dana njemačke novine FAZ pišu: “Lukas Bärfuss napisao je švicarski roman. U Ruandi.” Živi i radi u Zürichu.

Alemka Belan-Simić (1953.-2018.), knjižničarska savjetnica, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1978. godine, a dvogodišnji dodiplomski studij knjižničarstava završila je 1990. Od 1979. bila je zaposlena u Knjižnicama grada Zagreba. Dugogodišnja članica Zagrebačkog knjižničarskog društva i Hrvatskog knjižničarskog društva, predsjednica Društva u dva mandata, dobitnica Kukuljevićeve povelje.

Nakon 15 godina rada u različitim izdavačkim kućama, kao direktor odjela za međunarodna prava u siječnju 2007. otvara Agenciju Sylvain Coissard. Tijekom godina radio je s brojnim francuskim autorima stripa i knjiga za djecu, kao što su Emile Bravo, Lewis Trondheim, Nicolas de Crécy, Mathieu Sapin i drugi. Radi i kao kustos na Festivalu stripa i ilustracije Bastia u Francuskoj te već 15 godina organizira izložbe posvećene najvećim međunarodnim autorima. Suautor je knjige The True History of Art. 

Nadežda Čačinovič rođena je 1947. u Budimpešti. Studirala je filozofiju, književnost, povijest umjetnosti i lingvistiku u Ljubljani, Bonnu i Frankfurtu. Doktorirala je filozofiju u Zagrebu, gdje je sveučilišna profesorica. Bavi se estetikom, filozofijom roda, filozofijom jezika i filozofijom kulture, o čemu i predaje na ženskim studijima, pri Centru za ženske studije, u pokretanju kojega je i sudjelovala. Kulturna je promotorica i društvena aktivistica.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)

(5.travnja 1932, Zagreb)

Nagrađivani književnik, prevoditelj, urednik, dramaturg i umjetnički savjetnik na filmu. Ćosićeva djela predstavljaju svijet refleksija, poigravanja, ali i ironijskog odmaka od političke i građanske zbilje jugoslavenskog i europskog prostora koju je obilježilo niz prevrata, čime zaslužuje status protudržavnog elementa već 1973. godine jednim od svojih najpoznatijih djela Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji. Njegov ples između obiteljskog, građanskog, jugoslavenskog i europskog kozmosa u kojem zauzima više ličnosti – dječaka koji je svjedok raspada jednog sustava, Krležinog ili Musilovog sugovornika, suputnika – alter-ega, odvija se unutar krajnjih točaka – homo ludensa i homo philosophicusa koje se nerijetko isprepliću. 

Alem Ćurin rođen je 1953. u Splitu; Hvaranin s Bačvica. Prekida studij grafike na Likovnoj akademiji u Zagrebu da bi se posvetio stripu. Grafički je dizajner, ilustrator, slikar, skulptor, prozni pisac i esejist, u čijoj se nekonvencionalnoj biografiji kaže da je „prije svega drugog strip-crtač koji se sprema da nacrta strip svoga života“. Istaknuti je ilustrator, majstor nekonvencionalnih crno-bijelih grafika, koje znaju biti „na rubu neobjavljivosti“ zbog nadrealističkih eksperimenta, oniričkih prizora od kojih zastaje dah. Svojim ilustracijama davao je dodatno značenje ideji Feral Tribunea. Danas crta za zagrebački tjednik Novosti.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić) 

Erri de Luca je talijanski pisac i prevoditelj. Rođen je 1950. u Napulju iz kojeg je s osamnaest godina otišao u Rim i priključio se izvanparlamentarnom pokretu Lotta Continua (Borba se nastavlja), a sredinom 70-ih postao jedan od njihovih vodećih glasova. Radio je razne poslove, kao zaposlenik u Fiatu, kao lagerist, zidar itd. Njegov prvijenac Non ora, non qui (Ne ovdje, ne sada), koji govori o djetinjstvu u Napulju, izlazi 1989. godine. Danas je jedan od najčitanijih pisaca Italije. Među brojnim jezicima koje je naučio je i starohebrejski što mu je omogućilo prijevod biblijskih tekstova na talijanski jezik. S knjigom Dan prije sreće ostvario je prvi međunarodni uspjeh. Dobitnik je raznih književnih nacionalnih i međunarodnih nagrada kao što su Nagrada Petrarca, Prix France Culture i druge. Godine 2015. biva optužen za komentar u intervjuu za Huffington Post (2013.) u kojemu konstatira da bi se planirana izgradnja brze željezničke linije u Valu di Susi u Italiji (TAV) trebala "sabotirati", pogotovo iz ekoloških, ali i iz drugih razloga. U intervjuu za Le Monde (2014.) Erri de Luca komentira kako je "dužnost pisaca da stvarima vrate njihova prava imena." Pisci iz cijeloga svijeta podržavaju njegova izlaganja na sudu i reagiraju na suđenje peticijama. U svoju obranu je napisao polemički spis pod naslovom Moja riječ protiv. U listopadu 2015. pisac je oslobođen optužbe na sudu u Torinu. 

Daša Drndić (1946.-2018.) Studirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, kao Fulbrightova stipendistica boravila je na Southern Illinois University, a potom i studirala na Case Western Reserve University. Radila je kao urednica u izdavačkoj kući Vuk Karadžić  i urednica-dramaturginja na Radio-televiziji Beograd. Doktorirala je na Sveučilištu u Rijeci gdje je na Odsjeku za anglistiku predavala modernu britansku književnost i kreativno pisanje. Objavljivala je prozu, književnu kritiku, analitičke tekstove i prijevode u časopisima i književnim listovima te igrane i dokumentarne radiodrame. Objavljena su joj prozna djela: Put do subote (1982.), Kamen s neba (1984.), Marija Częstohowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu (1997.), Canzone di guerra (1998.), Totenwande (2000.), Doppelgänger (2002.), Leica format (2003.), After Eight (2005.), Feministički rukopis ili politička parabola (2006.) i u Frakturinom izdanju Sonnenschein (2007.), April u Berlinu (2009.), Belladonna (2012.) i EEG(2016.). Roman Sonnenschein osvojio je 2007. godine nagradu Fran Galović za najbolju knjigu zavičajne tematike i nagradu Kiklop za prozno djelo godine. Dobitnik je nagrade Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu. Daša Drndić dobitnica je međunarodne književne nagrade Prozart 2014. Preminula je 5. lipnja 2018. u Rijeci.

Igor Duda rođen je 1977. u Puli, gdje predaje povijest na Sveučilištu. Diplomirao je povijest i književnost te doktorirao povijest u Zagrebu. Bavi se društvenom poviješću i poviješću svakodnevice, dokolice i turizma te poviješću potrošačke kulture i djetinjstva (U potrazi za blagostanjem; Pronađeno blagostanje). Bio je član užeg uredništva Istarske enciklopedije. Dobitnik je Kiklopa.

Terry Eagleton (* 1943. u Salfordu) britanski je teoretičar književnosti i kulture i profesor engleske književnosti. Kao dječak je pohađao katoličku školu u Manchesteru, poslije je postao učenik marksističkog književnog teoretičara Raymonda Williamsa čije je studije nastavio i dugo se bavio marksističkim teorijama književnosti. U šezdesetim godinama priključio se lijevo-katoličkoj grupi Slant i objavio knjigu o tom pokretu. Njegova najpoznatija knjiga je Teorija književnosti: Uvod. Eagleton svoje korijene ima istovremeno u marksizmu socijalne povijesti i u ontološkoj katoličkoj filozofiji. Široj publici je poznat zbog knjige O zlu u kojoj diskutira više teorija o zlu, počevši s idejama Svetog Augustina sve do Freudovih. U Eagletonovim knjigama se uvijek pronalaze centralna ljudska pitanja kao što su pitanja o smislu života ili o tome što je kultura, pitanja na koja često ni filozofi nemaju odgovor, nego samo "analiziraju". Sva sreća, Eagleton nije filozof (kako kaže) nego nastoji tumačiti kako su teoretičari svih epoha, od Shakespearea do Schopenhauera, o tome razmišljali, i na taj način stiže do iznenađujućih, zabavnih i pametnih otkrića. Na hrvatskom jeziku su 2015. godine izašle dvije njegove knjige: Kultura i smrt Boga (Ljevak) i Ideja kulture (Jesenski &Turk).

Zoran Ferić, rođen je u Zagrebu 1961. Među najistaknutijim je hrvatskim piscima srednje generacije, voljen i čitan, nagrađen svim većim strukovnim i državnim nagradama. Predaje hrvatski jezik u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Prvu knjigu, priče Mišolovka za Walta Disneyja, objavio je 1996. Četiri godine kasnije i drugu, naslova Anđeo u ofsajdu. Romane Smrt djevojčice sa žigicama, Djeca Patrasa i Kalendar Maja, objavljuje jedan za drugim, 2002., 2005. i 2011. Kalendar Maja etablirao ga je pri vrhu nacionalne književnosti. Prevođen je na nekoliko jezika. Poigravanje kompleksom hipohondrije, sklonost grotesknome i bizarnom, Ferića uz paradoksalnu blagost njegova iskaza, čine originalnim i posebnim. Svojim je stavovima o bolesti, starenju i odstupanjima od uobičajenih normativa, koje iznosi i u svojim novinskim tekstovima, izvršio utjecaj i na društvena, a ne samo na književna kretanja u zemlji. 

(Nantes, 1975) odustao je od formalnog obrazovanja u Francuskoj kako bi upisao školu grafičkog dizajna u Belgiji, a zatim je i studirao u Nantesu. Počeo je devedesetih kao ulični umjetnik i karikaturist. 2002. Ilustrira fikcionalizirani putopis Sibirski dnevnici i za njega osvaja nagradu Lonely Planet za najbolji putopis. Ilustracijama je pratio i svoja putovanja motociklom po Africi koja su inspirirala i knjiguKilliana Song.

Vesna Goldsworthy (* 1961 u Beogradu) spisateljica je, znanstvenica i pjesnikinja, radi kao profesorica za englesku književnost i kreativno pisanje na Kingston fakultetu u Surreyu. Piše na engleskom jeziku. Objavila je nekoliko knjiga, među kojima su najpoznatije „Izmišljanje Ruritanije: Imperializam mašte“ (Yale, 1998./ Beograd, Geopoetika 2005.) i „Černobilske jagode“ (Atlantic 2005./ Beograd, Geopoetika 2006.). U prvoj knjizi, entuzijastično hvaljenoj od publike i britanske kritike, iztražuje sliku Balkana u književnosti i na filmu. Druga memoarska knjiga je postala pravi bestseller: osobna i obiteljska ispovijest o odrastanju u beogradskoj obitelji i o dolasku u Englesku. O njoj piše The Observer da je „smiješna, bolna i briljantna“ , za The Guardian je bila „izvanredna“. Za zbirku poezije „Solunski anđeo“ (Salt 2011./ Beograd, Arhipelag 2012.) primila je nagradu Crashaw za najbolju knjigu poezije te godine.

Boris Greiner rođen je 1959. u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habijanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habijanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca, a 2001. zajedno s njima i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat. Do sada je objavio sedam knjige proze, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimo deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom.   

Zoran Hamović (Beograd, 1957.) Diplomirao na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Tijekom profesionalne karijere u Institutu za strane jezike (Beograd) te izdavačkim kućama Rad i Clio stekao je široka znanja u područjima izdavaštva, menadžmenta, kulturne politike, obrazovne politike i medija. Surađivao je s obrazovnim programima i redakcijama za kulturu brojnih medija. Godine 1990. osnovao je izdavačku kuću Clio koja je poznata po kapitalnim izdanjima iz područja povijesti, antropologije, sociologije, psihologije, teorije umjetnosti i književnosti. Od 2000. godine osnivajući Biblioteku Plus, bavi se prenošenjem znanja iz područja medijske kulture. Od 2003. do 2007. godine bio je umjetnički direktor Beogradskog sajma knjiga. Od 2001. do 2003. godine i 2008.–2011. godine bio je specijalni savjetnik ministra za kulturu Republike Srbije. 

Oleksandr Irvanec (1964., Ljviv) Završio je Dubensko pedagoško učilište i Institut za književnost Maksim Gorki u Moskvi. Radio je kao učitelj i novinar, predaje na Nacionalnom sveučilištu Ostroška akademija. Prevodi na ukrajinski s poljskog, ruskog, bjeloruskog i francuskog. Autor je knjiga poezije, proze i drame koje su prevedene na brojne svjetske jezike. U Hrvatskoj je 2010. izašla njegova zbirka drama Pet kazališnih komada. Živi u gradovima Rivne i Irpinj pokraj Kijeva.

Ivica Ivanišević (Split, 1964.) Novinar, otkako je samostalne Hrvatske. Autor briljantnih naslova na tuđim tekstovima. Anonimni narodni umjetnik u oblasti žurnalizma, i jedan od najdarovitijih aforističara u kulturi koja aforizme prezire. To je razlog što ih ni on sam ne piše, nego ih pretvara u novinske naslove, podnaslove i međunaslove. Sjajan kroničar i povjesničar popularnih stripova, kasno je počeo pisati prozu. Prvu proznu knjigu naslova Ulaz za djecu i vojnike posvetio je Splitu i jednom apartnom djetinjstvu. Slijedi prvi roman: U sedlu je tijesno za dvoje, u kojem tematizira djetinje reflekse spuštanja prvih ljudi na Mjesec. S Renatom Baretićem sastavio je falšni leksikon Split za početnike. Napisao je i sjajnu biografiju Miljenka Smoje, ispunjenu vedrim poštovanjem prema slavnom predšasniku. Po narudžbi je filmski i televizijski scenarist, (mono)dramski pisac. Strpljivo podnosi grad u kojem je rođen i u njemu pokušava živjeti.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.

Namik Kabil je filmski redatelj i pisac. Nakon što je studirao medicinu, završio je filmske studije u Americi. O svojoj poetici kaže: „Mene zanimaju glasovi drugih ljudi i njihovi problemi, jer u vremenu u kojem živimo jedino se tako možemo suprotstaviti modelu da su nam ljudi konkurencija”. Autor je i nekoliko zapaženih scenarija, između ostalog za igrani film Kod amidže Idriza. Igrani film Čuvari noći, za koji je napisao scenarij i režirao ga, imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu, a međunarodnu je pozornost stekao i kao dokumentarist (Informativni razgovori). Autor je romana Sam i Amarcord, te nekoliko drama. O zavičajnom Trebinju, Hercegovini, reći će da „je lijepa i nisam ja to otkrio. Kako kaže Matvejević, generalno za Mediteran, 'previše izložen suncu da bi bio običan'. To je slika koju volim i kojoj se vraćam, ali ne bih previše mistificirao te lične doživljaje. Riječ je o književnoj glorifikaciji i mitoizaciji djetinjstva kao takvog i hercegovačko sunce je tu važna kulisa, scenografija života, ali ipak kulisa“.

Božo Koprivica rodio se 1950. u Nikšiću. Studirao je svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, u dosta slavna vremena tog studija. Većinu profesionalnog vremena provodi kao dramaturg po beogradskim kazalištima, i piše neku svoju apartnu, vrlo uzbudljivu hibridnu prozu, koja u pravilu započinje i završava kao esejistički tekst, ali se između tog početka i završetka čitatelj zatekne usred velike autobiografske i biografske, putopisne, kroničarske i romaneskne avanture. Njegovo majstorstvo neusporedivo je i dragocjeno unutar naših jezika. Pisac je možda i najboljih književnih portreta – Kovača, Kiša, Mihaila Lalića – u ova senilna i nenačitana vremena, te briljantan nogometni pisac. Ako je kazalište vrijedno već i zbog Shakespearea, onda je nogomet vrijedan zbog Bože Koprivice. Oni koji ne poznaju, i ne žele upoznati ovu igru, izgubit će veliku književnost. 

Željko Krušelj, rođen 1958. u Kuzmincu, novinar je i publicist. Diplomirao je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao novinar i urednik počeo je u zagrebačkom Poletu, poslije je pisao za Arenu, i za tjednik Danas. Od 1991 je komentator u Vjesniku, kratko poslije toga i u Nedjeljnoj Dalmaciji. Deset godina je imao kolumnu u Večernjem listu. Objavio je desetak knjiga, uglavnom o temama hrvatske povijesti dvadesetog stoljeća. Danas piše za online portal pressedan i povremeno za Jutarnji list i za Večernji list.

Ovaj slikarski duo, braća po kistu, diplomirao je istog dana 2004. godine. Svoje su radove predstavljali diljem Europe, pa i šire, a 2011. osvojili su nagradu OHO. Ova se mala slovenska tvrtka BS books & zines bavi i izdavanjem crtačkih i grafičkih fanzina, knjiga o umjetnosti i sličnih publikacija, a njihova izdanja prepuna su eksperimentalnih i duhovitih crteža namijenjenih poznavateljima umjetnosti i drugim fanaticima crteža.

Kruno Lokotar rođen je 1967. u Daruvaru. Diplomirao je komparativnu književnost, povijest i bibliotekarstvo u Zagrebu, gdje živi i radi. Književnik je, urednik i kulturni promotor. Pokrenuo je niz platformi za bolju vidljivost književnosti: festivale, nagrade, televizijske produkcije čitanja. Objavljuje kritiku, kulturološku publicistiku, esejistiku i putopise. Za svoje uredničke prakse u nakladništvu posebno je zaokupljen prozom: „Priče uvode red u nered života i iskustva, prenose iskustvo. Baš to što se njome toliko bavimo govori koliko je priča inherentna čovjeku“. Dobitnik je Kiklopa. 

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

(18. travnja 1943., Zagreb) Nagrađivani prozaik, esejist, urednik, novinar. Bio je među osnivačima bosanskohercegovačkoga centra međunarodnoga PEN kluba u jesen 1992. u opsjednutom Sarajevu. Od tada je naizmjence preuzimao uloge osnivača (Dani, Forum Bosnae), urednika (Erasmus, Tjednik) i novinara (Feral Tribune) u značajnim časopisima koji su bili aktivni 90-ih godina. Na svim područjima na kojima je djelovao, od uredništva do spisateljstva, istražuje kulturnopovijesne i književne sfere bosanskohercegovačkog naslijeđa te otvara put novom stvaralaštvu – bilo vlastitom interpretacijom, bilo otkrivanjem novih imena bosanskohercegovačke književnosti. U tom je duhu objavljena knjiga o kulturnoj povijesti BiH Unutarnja zemlja, prevedena na engleski, njemački, mađarski i češki jezik, ali i biblioteke Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine i Ex Ponto.

(Split, 12. veljače 1964. - Split, 10. siječnja 2018.), novinar i urednik, pjesnik, pisac, dramatičar, pjevač, kabaretist…Jedan od osnivača i kreatora Feral Tribunea - glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika. Pokrenuo je 1993. godine i uređivao Feralovu biblioteku. Od ljeta 2009. u riječkom Novom listu pisao je dnevnu kolumnu pod naslovom Trafika. Pisao je paralelno novinske članke, satiru, poetsku parodiju, drame...Od 2007. s Borisom Dežulovićem nastupao je u pjesničkom kabareu izvorno nazvanom Melodije Bljeska i Oluje. 

Dragutin Lučić rođen je 1948. u Rijeci. Školovao se u Puli, a diplomirao u Zagrebu, gdje je, pod mentorstvom Vanje Sutlića, magistrirao politologiju. Bio je urednik na Trećem programu Hrvatskog radija u Zagrebu, predavač na studiju novinarstva, suurednik filozofske biblioteke Meta. Autor je više ogleda o filozofima te izvođenih i objavljenih drama (knjiga Operacija Joseph Gross). Bavi se Tinom Ujevićem kao čitateljem Nietzschea: pitanjima „kolizije savjesti, apolonijskog i dionizijskog, tragedije i komedije, vječitog vraćanja, pravednosti, patnje i vedrine – a iznad svega samoće!“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Zvonko Maković rođen je u Osijeku 1947. Diplomirao je književnost i povijest umjetnosti, koju je i doktorirao u Zagrebu. Sveučilišni je profesor moderne umjetnosti, povjesničar umjetnosti, pjesnik i esejist. Začetnik je i voditelj mnogih studijskih i retrospektivnih izložbi, te nacionalni izbornik na Venecijanskom bijenalu (2001). „U pjesmama to uvijek izgleda drugačije. / Kada čitam rečenice koje drugi pišu, / sve mi se čini jasnim i laganim.“, kaže u pjesmi Poslije. Objavio je nekoliko knjiga eseja, kolumni i feljtona te desetak monografija posvećenih suvremenim umjetnicima.

Miki Manojlović, rođen 1950. u Beogradu, jedan je od najslavnijih glumaca ovih prostora, sa više od 70 filmskih i televizijskih uloga. Široku popularnost stječe jednom od prvih uloga, Mikija Rubiroze u Karanovićevoj i Grlićevoj kultnoj serijiGrlom u jagode. U Kusturičinom Ocu na službenom putu ostvaruje arhetipsku ulogu tragičnog jugoslavenskog revolucionara i oca obitelji, koju je danas moguće doživjeti i kao metaforu raspada jedne zemlje i njezinog sustava vrijednosti.. Ove je godine postavio predstavu Romeo i Julija sa srpskim i albanskim glumcima na njihovim materinjim jezicima. Također ove godine izlazi mu i automonografija A ko si ti, koja je objavljena uz Dobričin prsten, najprestižniju glumačku nagradu čiji je Manojlović bio laureat 2012. godine.

(24. kolovoz 1946., Beograd) Filmski i kazališni redatelj, autor kratkih priča. Iako prvenstveno poznat kao filmski redatelj, Marković jednakom lucidnošću iskušava i književni medij ipak ne odustajući od svojih primarnih preokupacija – kazališta i filma, bilo tematski – baveći se poviješću tih medija, bilo stilski – primjenjujući elemente filmske dramaturgije.

Dragan Markovina rođen je u Mostaru, i skoro je nevjerojatno što je sve stigao u svoje trideset četiri godine. Bilo mu je jedanaest kada je započeo rat u njegovom gradu, dvanaest kada su im HVO-ovi bojovnici provalili u stan, iz kojeg neće izaći sve dok ih, godinama nakon rata, ne deložira regulativa međunarodne zajednice. Nakon toga Dragan živi kao izbjeglica u očevu prazavičaju, u malom priručnom raju otoka Korčule, početkom dvijetisućitih studira povijest u Zagrebu, potom magistrira, doktorira i radi na Filozofskom fakultetu u Splitu. Otamo je izbačen – proceduralno rečeno: nije mu produžen ugovor – zbog političke nepodobnosti i antifašizma. Potom se silom egzistencije i znanstvene znatiželje seli u Zagreb. Objavio je tri knjige, od kojih su dvije protresle čitateljsku zajednicu. U prvoj, Između crvenog i crnog, bavi se (ne)kulturom sjećanja na primjerima Mostara i Splita, a u drugoj, "Povijest poraženih" ispisuje svojevrsnu historiografsku kroniku novih hrvatskih autsajdera. Jedan je od četvero prvih dobitnika Nagrade Mirko Kovač.

Tonko Maroević rođen je u Splitu 1941. Povjesničar je umjetnosti i književnik. U Zagrebu je doktorirao tezom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne. Akademik je u književnom razredu HAZU. Istražuje suvremenu hrvatsku umjetnost, objavljuje likovne kritike i rasprave u periodicima, predgovore u katalozima i mapama grafika te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. Petrarca, G. Papini, F. García Lorca, J. L. Borges, R. Queneau). Kao književni stručnjak sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanistikom.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Andrea Matošević rođen je 1979. u Puli. Diplomirao je etnoantropologiju i talijansku književnost te završio diplomski studij interkulturalnih studija u Padovi, a  doktorski studij etnologije i kulturne antropologije u Zagrebu. Radi na Fakultetu za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije i u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli. Područje je njegova istraživačkog interesa u domeni etnoantropologije (Socijalizam s udarničkim licem), povijesti antropologije/etnologije, usmene povijesti, industrijske antropologije, popularne kulture, teorije multikulturalizma i filozofije. U istraživanju je zainteresiran za višestruke teorijske potencijale dosade.

 „Mislim da su etnologija i antropologija discipline iz kojih poglavito djelujem i unutar kojih pišem i istražujem“, reći će za svoj istraživački pristup, „više ‘logički i etički sustavi mišljenja’ koji nužno moraju uzeti u obzir vrijednosne ocjene drugih ljudi i pojava i pokušati ih kontekstualizirati odnosno interpretirati i dovesti u međusobnu vezu ako ona postoji, no što moraju biti neutralne, neinvolvirane u klasično-znanstvenom ili prirodoslovnom ključu. U tom smislu volim promišljati neutralnost, no osjetim li strast prema nekoj temi, ne osjećam se dužan biti neutralan. Etičan da, ali to je neka sasvim druga kategorija“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

NATAŠA MEDVED (Rijeka, 1976.) - izvršna direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu i prevoditeljica s njemačkog i francuskog jezika. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Bila je urednica u izdavačkoj kući Edicije Božičević. Živi u Zagrebu. Selektorica je programa À propos na 23. Sajmu.

Đorđe Miketić rođen je 1978. u Beogradu, a odrastao je u Gornjem Milanovcu, u zemlji koja mu je bila široka i gradiću koji mu je bio pretijesan, no, uz sva izdanja Dečijih novina koja su pravo iz štampe prolazila kroz kuću i svirajući u pank bendu, provirivao je kroz vrata svoje palanke... Srednju školu završio je u Čarlstonu, Južnoj Karolini, a Stomatološki fakultet u Beogradu, a istu oblast specijalizira na Univerzitetskoj klinici u Bonu. Ljubav prema književnosti i pisanju kod njega se razvijaju paralelno. Završio je i studije književnosti na smeru Literatura i komunikacija, Fakulteta za medije i komunikacije u Beogradu, a potom i master iz dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Objavljivao je tekstove i poeziju u novinama i studentskim časopisima, bio glavni urednik stručnog časopisa, pisao  blog, priče, pjesme, izvedene su mu dvije drame, a po njegovu scenariju sljedeće godine na Korčuli bit će snimljen film. Paradajz je njegov prvi roman, koji se drznuo poslati izdavaču.  

Završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Grafički odjel na Akademiji likovnih umjetnosti upisao je 1999., a diplomirao 2006. u klasi prof. Miroslava Šuteja. Od 2002. godine intenzivno se bavi crtežom i izlaže svoje radove u zemlji i inozemstvu. Radi kao ilustrator i slobodni umjetnik u ateljeu u AKC Medika, a posljednjih se godina ističe i kao street art muralist. Sudjelovao na nekoliko međunarodnih festivala i rezidensa u Ljubljani, Beogradu, Moskvi, Heilbronu i Zagrebu.

Saša Milovanović, poznat kao Sale Veruda, bio je gitarist i tekstopisac

legendarnog, kultnog pulskog benda KUD Idijoti. Saša Milovanović danas predvodi

autorski punk rock trio iz Pule pod nazivom Saša 21. Izričaj benda Saša 21. opisuje

se kao: elementarne, bazične, kratke pjesme isporučene kroz ogoljeni rock zvuk trio

formacije. Danas uz Sašu (Sale Verudu) grupu Saša 21 čine Boris Kvaternik, basista i vokal te

Kristijan Bijažić (Pitzek), bubnjar i vokal. 

Jurica Pavičić živi u Splitu, a njegov je književni i publicistički opus povezan s tim zavičajnim ambijentom i mediteranskom kulturom življenja općenito. Druga je poveznica Pavičićeva djela filmska priča, kao polazište kritičkoga sustava koji obuhvaća umjetničke i društvene prakse, ali i neformalni okvir vlastite kreativne ambicije. Stalni su mu motivi istraživanje sudbine pojedinca i društva u tranziciji te funkcioniranje obitelji u zajednici. U književnosti se javio trilerom Ovce od gipsa, po kojem je snimljen film Vinka Brešana Svjedoci (uvršten u konkurenciju Berlinskoga filmskog festivala). Uslijedili su romani: Nedjeljni prijatelj, Minuta 88, Kuća njene majke, Crvenkapica, Žena s drugog kata, Crvena voda te zbirke priča Patrola na cesti i Brod u dvorištu. Po priči Patrola na cesti snimljena je kriminalistička mini-serija. Autor je i više publicističkih knjiga (Knjiga o jugu). „Naš nered nije samo nered, on je efekt i simptom ideologije koja je na snazi.“ – reći će ‒ „Nije se formirao mentalitet ustručavanja, koji se podrazumijeva kad ljudi žive u zajednici. To je tim žalosnije jer je u Dalmaciji upravo to stoljećima postojalo: kamene kuće morale su imati izbačen kutni kamen kako bi se iduća kuća mogla na nju nadovezati, u komunalnim statutima postojale su čvrste odredbe o tome što se gdje smije, kako graditi, koje životinje držati, gdje se ne smije sjeći šuma…“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)

Boris Perić (Varaždin, 1966.) završio je germanistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Preveo je s njemačkog i na njemački jezik čitav niz autora među kojima su: Jaroschka, Loidolt, Spyri, Roth, Bernhard, Dorrie, Guardini, Hesse, Schulze, von Sacher-Masoch, Schnitzler). Objavio je, među ostalim, Politički vodič – Njemačka (politička publicistika, 1992), Quatro stagioni (priče, zajedno s Z. Ferićem, M. Kišom i Z. Mlinarcem, Zagreb, 1998), Groblje bezimenih (pripovijetke, Zagreb, 2003), Priče iz bečke kuhinje (eseji, Zagreb, 2004), Vampir (roman, Zagreb 2006), Heartland i druge priče (pripovijetke, Zagreb, 2006), D'Annunzijev kod (roman, Zagreb, 2007), Fantastična bića Istre i Kvarnera (eseji s Tomislavom Pletencem, Zagreb, 2009), Na večeri s Drakulom (2009).

Diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se vizualnom umjetnošću kroz različite medije, ilustraciju, animaciju i strip, umjetničku knjigu, instalaciju i video. U nakladi 2x2 objavila je svoju prvu knjigu Priča o teti Mandi, za koju dobiva Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu te je nagrađena poticajem Grada Zagreba za najbolja ostvarenja na području književnoga stvaralaštva u 2013. godini.

Borivoj Radaković rođen je 1951. u Zemunu. Diplomirao je književnost u Zagrebu, gdje živi i radi. Jedan je od pokretača Festivala alternativne književnosti. Dramski je i prozni pisac, autor romana Sjaj epohe i Virusi, priča Ne, to nisam ja, eseja i putopisa Sredina naprijed te drame Plavi grad. Njegova zagrebačka dramska trilogija postavljena je u kazalištu Kerempuh. Prevodi s engleskog W. S. Burroughsa, J. Kerouaca, J. Barnesa i H. Kureishija. U romanu Što će biti s nama, piše Jutarnji list, fascinira „lingvističko znanje i umijeće“, „upotreba živog jezika i slenga, arhaizama i anglizama, neologizama i dijalektalizama, jezične diferencijacije socioloških skupina i dakako stiha, dovodi do toga da glavna priča postaje ona koja se odvija u jeziku samom“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

Milan Rakovac rođen je 1939. u Rakovcima u Istri. Školovao se u Puli, Zagrebu i Splitu, plovio za ratnu mornaricu, bio glavni urednik Glasa Istre, postupno se posve odavši književnosti. Njegova Izabrana djela u četiri sveska sažimaju Istru iznutra, u jeziku, tekstu, predaji i pamćenju: prva knjiga donosi stihove, u drugoj je znameniti roman Riva i druži, treća nastavlja s romanesknim prožimanjem (La Triestina), a četvrta se preko otočnih i planinskih lucidara vraća biografici. Rakovac se, reći će Aljoša Pužar, „ideološki formirao na spoju nasljeđenog istarsko-narodnjačkog i komunističkog antifašizma te vrijednosti liberalne demokracije i multikulturalizma, uz anarhističke obrate i kritiku neoliberalne paradigme, ostajući istaknutim zagovornikom interkulturalnog dijaloga“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Biljana Romić (1960). Diplomirala i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarka i urednica, od 1990. surađuje na III. programu Hrvatskog radija, od 1996. stalna urednica. Autorski i urednički potpisivala je emisije Svjetska proza, Hrvatska proza, Daleki glasovi, Saturnova djeca, Ogledi i rasprave... Izvršna urednica Zbornika Trećeg programa 2008.–2013., pokrenula stalan oblik suradnje sa Sa(n)jam knjige u Istri, zatim javnu Tribinu Trećeg programa, a 2014. TV emisiju Prekid programa zbog čitanja na HRT3. Obavljala dužnosti odgovorne urednice III. programa HR-a, urednice Kulturno-znanstvenog programa, v. d. glavne urednice programa HR-a. Prevela dvadesetak knjiga (E. Said, M. Nettlau, M. Ondaatje), stotinjak ogleda iz psihoanalitičke, književne teorije, filozofije, politologije i teorije povijesti umjetnosti te dramske tekstove.

Joachim Sartorius je njemački pisac, pjesnik, prevoditelj i publicist. Rodio se 1946. u Fürthu kao sin diplomata. Školovao se u Tunisu, Kongu i Kamerunu, maturirao u Bordeauxu u Francuskoj. Poslije je studirao pravo u Münchenu, Londonu, Strasbourgu i Parizu. Od 1974. do 1986. radio je u diplomatskoj službi (New York, Istanbul i Cipar), nekoliko godina vodio kulturni program DAADa (njemačka akademska služba za razmjenu umjetnika i znanstvenika), bio je generalni tajnik njemačkog Goethe instituta i intendant Berliner Festspiele. Piše prozu i poeziju te prevodi s francuskog i engleskog jezika. Godine 2014. objavljuje veliku antologiju političke poezije Niemals eine Atempause. Prinčevski otoci knjiga su svojevrsnog autobiografijskog putopisa književnog i poetičnog pogleda na naslovne turske otoke. Sjećanje, putovanje i meditacija, to su glavne teme Sartoriusove proze i poezije. Dobitnik je stipendija Rockefeller fondacije i Colloquiuma u Budimpešti. Za prijevode američke poezije dobio je Nagradu Paul Scheerbart. Godine 2011. postao je Chevalier des Arts et des Lettre i član njemačke akademije Akademie fü Sprache und Dichtung. Sartorius živi i radi u Berlinu.

Mima Simić (Zadar, 1976.) Studirala je engleski jezik i komparativnu književnost, magistrirala na poslijediplomskom studiju na Rodnim studijima u Budimpešti, u okviru Centralnog europskog sveučilišta. Bavi se aktivističkim radom boreći se za prava gay, biseksualne, transrodne i transseksualne populacije. Priče sakupljene i objavljene u knjizi pod nazivom Pustolovine Glorije Scott (AGM, 2005), nastajale su u razdoblju nakon rata, a objavljivane su u različitim književnim časopisima ili u digitalnom obliku.

Slikar i strip autor. Završio je Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu, odsjek slikarstvo. Sudjelovao je i izlagao svoje radove na mnogobrojnim radionicama i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Neka od njegovih djela su: grafički roman Radosav: Jutarnja magla, zbirka stripova Blatište, grafički roman Atentat - s one strane patnje te je jedan od autora grafičkog romana Miroslavljevo jevanđelje: apokrifna verzija. Trenutno radi na drugom dijelu trilogije Radosava. 

Slavoljub Stanković rođen je 1968. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, specijalizirao Oglašavanje na Univerzitetu umetnosti u Beogradu. Radi u jednoj od najvećih reklamnih agencija u Beogradu i autor je više stotina reklamnih kampanja za renomirane domaće i međunarodne robne marke. Do 2007. godine objavio je dva romana, The Box i Split. Iako, istaknuo je u jednom intervjuu, kao marketinški stručnjak, sebe kao pisca nikad ne bi savjetovao da objavi tri knjige u samo devet mjeseci, te je godine upravo to učinio. I nije pogriješio. Knjiga utisaka, nastala u koautorstvu s dizajnerom Slavimirom Stojanovićem, u izdanju Kreativnog centra, poharala je top liste čitanosti. Roman u stihu za djecu i odrasle Čarobnjak Dandruf, objavljen kod istog izdavača, ocijenjen je kao podsjećanje čitalaštva na provjerene književne vrednosti. A Prvaci sveta!, u izdanju Geopoetike, omnibus roman čije se priče događaju Zagrebu, Ljubljani, Beogradu i Sarajevu, za vrijeme finala košarkaških prvenstava u kojima je Jugoslavija pobjeđivala, izazvao je interes u cijeloj regiji. 

Jón Kalman Stefánsson je islandski pisac koji živi u Mosfellsbæru u Islandu. Rodio se 1963 u Reykjaviku. Radio je kao ribar i u tvornicama riblje industrije, kao zidar i kao policajac na aerodromu. Tek je poslije studirao književnost i nakon završetka studija počeo raditi kao učitelj. Pisao je za novine Morgunblaðið, za radio stanicu Ríkisútvarpið. Objavio je dvanaest romana i tri zbirke poezije. Nebo i pakao prvi je roman preveden na hrvatski jezik (Fraktura). Poznat je po pričama napisanim iz dječje perspektive čija jednostavnost proizvodi posebnu autentičnost i intenzitet. Njegova proza zrači unatoč jednostavnosti jezika (ili zbog toga) tešku mističnost starih islandskih legendi i prisutnost jedne arhaične prirode kojoj je čovjek u tim krajevima izložen. Rijetko kad se priroda, planine, more i vrijeme može toliko izravno iščitati iz knjige kao u romanima Jona Kalmana Stefanssona. 

Slavimir Stojanović, beogradski dizajner, rođen 1969, dobitnik više od 200 svjetskih nagrada i priznanja uključujući Epica, Cresta, Eurobest, Clio, Cannes Advertising Festival, Golden Drum, ADC Award, TDC Award, Grifon, Brumen i mnogih drugih. Njegovi projekti su dio kolekcija u Muzeju umjetnosti i reklame u Hamburgu, Muzeju plakata u Varšavi i Centru Pompidou u Parizu. Rad mu je prikazan i u brojnim časopisima i knjigama kao što su Graphis, Communication Arts, Print, How, Creative Review, Computer Arts,... Godine 2003. osnovao je svoju kreativnu agenciju Futro u Ljubljani, a od 2007. preselio je praksu u Beograd. Od samih početaka, sredinom osamdesetih, na njegov rad snažan utjecaj ima historijska avangarda, a u prvom redu zenitizam. U Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu bila mu je organizirana velika izložba, Complicate Simply, koja je okarakterizirana kao retrospektiva u 46. godini. Za izložbu je vladao veliki interes u cijeloj regiji tako da je putovala iz grada u grad, a pratila ju je i raskošna monografija.

Pjevač, pjesnik i pisac Aleksandar Stojković rođen je u Boru (Srbija) 1973. godine. Frontmen i tekstopisac alternativnog rock benda Goribor koji je do sada objavio 8 albuma od kojih su neki bili proglašavani albumom godine, a većina ih je iznimno hvaljena i od kritike i od publike. Goribor je nastupio na brojnim festivalima u regiji, a svojim je radom je izazvao usporedbe s glazbenim imenima poput Joy Divisiona i Ekatarine Velike. Svoj posljednji album “Evo je banja” objavili su 2012. godine za Dancing Bear, nakon čega su uslijedile iznimno pohvalne kritike, ali i nova regionalna turneja. Talentiran, muzikalan i kreativan pjesnik, Stojković je do sada objavio 3 zbirke pjesama, a njegovo je iskreno i emocijama nabijeno pjesništvo nerijetko inspirirano životom u rudarskom gradiću na jugoistoku Srbije. 

Vladimir Šagadin rođen je 1975. u Banjoj Luci. Živi i radi u Zagrebu. Grafički je dizajner, ilustrator i strip-izdavač. Radio je kao urednik, scenarist i voditelj na radiju, televiziji i portalima (Radio 101, Laku noć, Hrvatska, NewsBar, Šlep Šou i Kvizna situacija). Objavljuje tekstove i eseje o stripu. Selektor je strip-programa na književnim festivalima. Vlasnik je kreativnog obrta 2x2, gdje u istoimenoj biblioteci objavljuje zapažene naslove strip-autora. Dugogodišnji je suradnik Sajma i voditelj sajamskih programa. 

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

(16. studenoga 1946., Beograd) Filmski redatelj, akademski slikar, konceptualni umjetnik, scenarist i filmski kritičar, jedan od najpoznatijih jugoslavenskih filmskih autora osamdesetih, s kultnim filmovima kao što su Ko to tamo peva i Maratonci trče počasni krug. Posljednjih desetljeća Šijan sudjeluje u raznovrsnim umjetničkim praksama te objavljuje iznimno zanimljive knjige o filmu u koje unosi filmsku formu i dramaturgiju. Kino Tom - Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda, posveta je kolegi, umjetniku Tomu Gotovcu. U knjizi se prije svega bavi filmskim dijelom opusa Tomislava Gotovca, ali i opisuje atmosferu u beogradskom krugu filmaša na prijelazu iz 60-ih u 70-e godine. U Sloveniji, na Grosmanovom festivalu filma i vina u Ljutomeru, dobio nagradu za životno djelo Stari opasni mačak. 

Dana Todorović je polusrpkinja poluamerikanka, finsko-njemačkog podrijetla, živjela je u čak sedam različitih gradova, studirala je glumu i dramaturgiju jer je željela biti glumica, pošto su joj svi u obitelji glumci, a i odigrala je neke epizodne uloge. S mužem vodi bistro/restoran na Vračaru, slikovito nazvan Dokolica, u kojem ona, među ostalim, smišlja recepte, pa se tako jedna juha na meniju zove "Danina tajlanska supa"...Ima dvije mačke, Peni i Maco. Dugo je radila za UN kad prevoditelj... Nije talentirana za matematiku, ali jest za crtanje i muziku te se nada da će se u životu stići posvetiti komponiranju filmske glazbe. Prvim romanom Tragična sudbina Morica Tota javlja se 2008. u legendarnim Stubovima kulture, Geopoetika objavljuje njen drugi roman, Park Logovskoj, za koji Vladislav Bajac u uredničkoj bilješci ističe je "zidan je na najboljim temeljima klasične i moderne ruske i anglosaksonske tradicije, ali i dalekoistočne misli. Deluje kao neprobojni štit protiv čovekovih sopstvenih demona". 

Dragan Velikić je rođeni Beograđanin koji kao dijete s obitelji dolazi u Pulu, da bi beogradsku adresu vratio tek kad zatvori studijske i druge obveze i posveti se – književnosti. Za tridesetogodišnje karijere, od prvoga romana Via Pula (1988) do recentne Adrese, koja na rasteru urbane arheologije locira osobne i opće kronotope toga svijeta, zadržao je tako rijetku povlasticu u rubnim kulturama – da se bude samo pisac. „Još kao dijete, čuo sam riječ optant. Svakoga dana na putu do škole spuštao sam se skalinama pored crkve Sv. srca. Naslutio sam da su tu takođe živeli neki ljudi koji su otišli“. Pita se „u kojoj meri nam prostor određuje sudbinu“, razmišlja o ljudima koji su prije u toj sobi spavali, otvarali prozore i vrata, hodali po škripavom parketu“. Čuvajući takav, urbani, tlocrtni prostor u građanskom ambijentu kao i u pripovjednoj zbilji, Velikićeva je figura uvjerljiva i u ambasadorskoj, kao i u gesti civilnoga promatrača koji nemilosrdno zagovara društvo bez Ljudi s mrljom u naslovnim ulogama. Pisac je koji već u sižejnoj građi stapa reminiscencije i dokumentarno s izvedenim fikcionalnim probojima u nepoznato. „Dragan Velikić drži se nasljeđa Musila, Joycea i Danila Kiša poput amajlije, štita kozmopolitizma protiv plemenskog mišljenja. Pribjegava slijedu običnih slika kako bi potkopao 'priču s velikim početnim slovom'; plitka konstrukcija njegova romana tek je privid, fabulu na okupu ne drži akcija već čvrsta veza koju autor postavlja na četiri glavna motiva: istragu, bedeker, knjižnicu i antikvarijat“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung). Da bi književni likovi, kako je to Velikić rekao u Vilenici, postali „modeli upisani u talog čitaočevog iskustva, na neki posredan način orijentiri jedne umetnošću nadograđene stvarnosti“.

(Fotografija © Zoran Raš)

Jurij Vіnіčuk (1952.) poznati je ukrajinski književnik, talentirani filolog, urednik, prevoditelj i novinar. Rodio se u gradu Stanislavivu (današnji Ivano-Frankivsk), u zapadnoj Ukrajini. Filologiju je studirao na Prikarpatskom sveučilištu Vasilja Stefanyka. Godine 1974. odlučio se preseliti u Lavov. Postao je redatelj u Lavovskom estradnom kazalištu „Ne žurys'!“ (Ne tuguj!), pisao scenarije i komponirao skladbe za predstave. U razdoblju od 1991. do 1999. radio je kao urednik u časopisima i novinama. Među najpoznatijim djelima Jurija Viničuka ističu se: Bljesak, Mjesto za Zmaja, Dobro došli u Štakorgrad, Noćne djeve, Malva Landa, Tango smrti, Tajne lavovske kave . Prema motivima njegovih bajki snimljena su dva animirana filma. Djela su mu prevedena na mnoge jezike. Prvi roman koji možemo čitati na hrvatskom, zahvaljujući prijevodu Lilije Šutjak, je Tango smrti. Glavni lik romana je grad Lavov, nekad i sad. Pred čitateljem se on otvara kao na starinskoj slici ili fotografiji, kroz žive opise dnevnog i noćnog Lavova, Lavova kišovitog i za vedra vremena, tijekom radnih dana ili za blagdana. 

(11. lipnja 1980., Ljubljana)

Rođen u Ljubljani, ljeta provodio u Puli. Književnik, scenarist i filmski redatelj. Poznat po romanu Čefuri raus! (2008.) koji je snažno odjeknuo među čitateljstvom i strukom, a u kojem se bavio sudbinom bosanskih doseljenika u Sloveniju. 

Borna Vujčić rođen je 1993. u Zagrebu, gdje je pohađao osnovnu školu i maturirao u Gimnaziji Tituša Brezovačkog. Iste godine upisuje studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Prva drama, Pa može se i tako reći, postavljena mu je na Kazališnoj reviji Akademije dramske umjetnosti i adaptirana za Dramski program Hrvatskog radija u emisiji Kratke forme, a drama Pečat izvedena je u produkciji kazališta Ulysses na Velikom Brijunu 2015. Iste godine objavljuje Nužno zlo – roman za mlade čija je radnja smještena u izmišljenu zagrebačku gimnaziju u kojoj se školski život pretvara u političku alegoriju – razredi su države, a pojedinci vođe o čijim odlukama ovisi sudbina običnih učenika. Tu su i predstavnici medija koji oblikuju mišljenje masa, tajne službe zadužene za prljave poslove, ksenofobi i pacifisti, liberali i konzervativci, a i pitanje rata zadobiva važno mjesto u napetom zapletu.

Marina Vujčić rođena je u Trogiru 1966. Diplomirala je književnost u Zagrebu, gdje živi i radi kao urednica u nakladi Hena com. U književnost ulazi tekstovima za djecu i popularnu glazbu (ekološka bajka u stihovima Bijeg uz brijeg, scenarij za animirani film Kućica u krošnji, pjesma Još te nima u izvedbi Tedija Spalatta). Uredila je monografiju Odiseja – 15 godina Kazališta Ulysses, autorica je šest romana (Tuđi život, Susjed, Pitanje anatomije, Pedeset cigareta za Elenu), te knjige drama (Umri ženski).

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)    

ZDRAVKO ZIMA (Malinska, 1948.) – zagrebački književni kritičar i publicist, kolumnist i feljtonist, dugogodišnji suradnik riječkog Novog lista i jedan od posljednjih klasičnih erudita na našoj kulturnoj sceni. Objavljivao u svim važnijim hrvatskim tiskovinama, od Vjesnika i Starta do Vijenca, Quoruma, Feral Tribunea i Republike. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za unaprjeđenje novinarskog izraza 2004. godine, a iste je godine dobio i Kiklopa za najbolju knjigu eseja Gondolijer na Vltavi 2004. godine. Godine 2007. dobio je Vjesnikovu nagradu za književnost Ivan Goran Kovačić, prvu koja je u dugoj tradiciji postojanja dodijeljena knjizi eseja i kritika. Na 23. Sa(n)jam došao je s Dnevnikom jednog mitomana.

Puljanka sa zagrebačkom adresom, dramatičarka je i dramaturginja. Kao dramaturginja surađivala s redateljima Borutom Šeparovićem (Timbuktu, 55+) i Oliverom Frljićem (Buđenje proljeća, Leksikon YU mitologije). Kao dramska spisateljica potpisuje tekstove Samice i Istovremeno drugi izvedenih u režiji i koreografiji Matije Ferlina. Kao scenaristica surađivala je s redateljima Igorom Bezinovićem, Radislavom Jovanovom Gonzom, Ivanom Škrabalo i Ivanom Faktorom. Jedna je od osnivačica portala hrvatske drame Drame.hr i Dramaturškog kolektiva. Od 2012. godine radi kao asistentica na Akademiji dramske umjetnosti, na odsjeku Dramaturgije. Uz scenarije i dramske tekstove objavljuje i kratke priče i kritičke tekstove.