Veličina asocijativnog niza pojma otok duga je koliko je stara svijest koju čovjek u svom evolucijskom nizu koristi kao par exellance svog bivanja. Od Moorovog otoka – Utopije pa do Boylovog Žala, s kojim nas, usput rečeno, asocijacija dira i nečim tako bliskim kao što je jezik, otok daleko odstupa od svoje geografske zadatosti i postaje neprijeporno prostor propitkivanja i prostor mogućnosti, ali ne više samo kao mjesto nekog novog i boljeg utopijskog društva, izmišljenog i zamišljenog do točke distopijskog samouništenja, već kao prostor nekog sasvim novog ostvarenja u kojem čovjek kao jedinka traži ideal samo svoje stvarnosti, smisao bivanja u vlastitoj isključivosti od društva i zajednice, zasićen materijalizmom u poretku bivanja koji više nema nikakvog smisla. I upravo ti – moderni nomadi koji s vremena na vrijeme „dotaknu“ prostor božanske kreacije, sakriveni u tobože nekoj još neotkrivenoj uvali samo svog otoka i konačno povezani s prirodom i njezinim zakonitostima, pokazuju koliko je otočni realitet bio i jeste neka sasvim druga priča. Otok kao mjesto odlazaka i uvijek željenog, a neostvarenog povratka, ali i otok kao kazna i kazamat za one „neposlušne“ čiji krici još odzvanjaju s hridina sanjanih sloboda kao vrelo vječnih upozorenja i uprizorenja svijeta s kojim čovjek još nije postigao konačni dogovor, metaforički povezuje čin izolacije bilo da je konotiran pozitivno ili negativno. U takvom antipodijskom odnosu otok je istovremeno i raj i pakao, sublimni pojam paradigme za slobodu i za bijeg.
Fascinantna opčinjenost otokom u literaturi i umjetnosti stara je koliko i povijest čovječanstva, a književnost nekako kao da je i (iz)rasla s tim pojmom. Sapfina poezija oblikuje lirski i današnje naraštaje, za sve Odiseje ovog svijeta otok i danas predstavlja povratak kući, za sve Robinsone konačno odredište, a za čovjeka današnjice utočište. Da je strepnja našeg doba povezana s prostorom više nego s vremenom ustvrdio je Foucault pa slijedeći njegovu misao možemo kazati kako je samozatajni prostor otoka baš kao i njegova škrtost, oskudica i okamenjeno more itekako oblikovala i oblikuje mnoge velikane svjetske književnosti. Iz dalekih nepreglednih horizonata njihov um iz nutrine svog jastva metaforički povezuje pojam otoka s pojmom čovjeka. Pisce otočane resi izuzetna osjetljivost, misaonost, totalno poniranje u sebe pa otud i bolje razumijevanje sa svijetom u koje zadiru svojim pisanjem.
No Man Is an Island pjeva John Donne, a veliki Marinković kaže Svaki je čovjek otok, a svako napuštanje otoka odisejevska pustolovina, pa se u ovoj priči ne zna je li iluzija čovjek ili otok, odnosno tko o kome priču priča, čovjek o otoku ili otok o čovjeku.
Iris MOŠNJA
