Upoznajte goste 22. Sajma!
Ove godine sudionike našeg programa predstavljamo drugačije. Umjesto klasičnih biografija, oni se predstavljaju sami.
Pročitajte što su o sebi napisali naši autori okruglih stolova, izlaganja, popratnih programa...
Miroslav Bertoša (Beograd, 1938.)
povjesničar, kolumnist i polemičar
Povjesničar sam strukom. S papirima historiografskog zanata. Istražujem odabarani prostor, tematiku i razdoblja. Prošlost je nepoznato, katkad i opasno područje prepuno izopačenih, izvrnutih pogrešno protumačenih i ideologijama prilagođenih spoznaja, puno nepreciznih i netočnih obavijesti. Usto i nadzirano. Ipak, ustrajem... Već sam zarana – u knjigama i starim papirima spontano osjetio užitak otkrivanja zapisa o prošlosti. Poželio sam biti posrednikom. Ovako malen i slab usudio sam se izaći ispod zvijezda, pod svjetlo onih ugaslih svemirskih tijela koja još šalju svoj blijedožuti trepereći odsjaj. Jer prošlost i nije drugo doli mali dogorjeli i izdahnuli svemir čije fantomsko svjetlo, nečujni krik, beznadni uzdah, djelomično očuvani zapis, dopire do nas. Predviđam da ću, unatoč nagomilanih godina, na svoj osebujni način nastaviti pisati povijesne tekstove dok god budem osjećao taj fascinantni odsjaj ugasle prošlosti.
Sandi Blagonić (Pula, 1972.)
etnolog i kulturni antropolog
Može li se na pitanje zašto pišem odgovoriti manje poetično od: pišem-jer-mi-je-to-uopisu-radnog-mjesta? (Ponekad pišem iz zadovoljstva.) Pišem teško i pišem sporo (možda sam tek nestrpljiv). Lošu savjest koja se periodično javlja uslijed manjka discipline i volje za tu tegobnu djelatnost, kojoj entuzijastično pretpostavljam druge, mahom tjelesne aktivnosti, za koje ne postoje ni sajmovi, ni nagrade, ni enciklopedijske natuknice – kamufliram spasonosnim (iako neuvjerljivim) izgovorom posuđenim iz jednog intervjua Danila Kiša kako pišem izabrana, a ne sabrana djela, što će, u konačnici, rezultirati “opusom” obimom izabranim, a kvalitetom sabranim.
Nadežda Čačinovič (Budimpešta, 1947.)
filozofkinja, feministica i prevoditeljica
Tko sam to ja? Profesorica filozofije, da izbjegnem ono “filozofkinja” kao previše pretenciozno, iako ženski oblik zbog razmjerne rijetkosti donekle mijenja stvari. Filozofija, prvo kao samorefleksija, a onda i kao navika nalaženja dovoljno utemeljenih razloga za stavove i postupke, zahtjevna je stvar i određuje život. No možda još više od toga, moj je život određen knjigama u svemu, osim u onom posve osobnom o čemu ovdje nije riječ. Knjige su moja okolina i moj okvir referencije. Ne mislim da me to udaljava od života. Knjige su život, samo zgusnut.
Sinan Gudžević (Grab na Goliji, 1953.)
književnik i prevoditelj
Rođen na planini, živim u ravnini. Skoro svi me smatraju gorštakom, a tri četvrtine života proveo sam u velikim gradovima: u Beogradu, u Rimu, u Berlinu, u Napulju, u Rio de Janeiru. Sad život živim u Zagrebu, što nije najviše, ali moglo me je zapasti i niže, pogotovu kad je riječ o nadmorskoj visini.
Aleksandra Horvat (Zagreb, Hrvatska, 1947.)
teoretičarka knjižničarstva
Školovana za profesoricu jezika i prevoditeljicu, igrom slučaja postajem knjižničarka pa u staroj zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu u Zagrebu otkrivam katalog koji mi, u tom predinternetskom vremenu, kao zrcalo pokazuje sadašnjost i prošlost društva. Katalog je moja prva predavačka tema na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojemu sam najprije asistentica na tek pokrenutom studiju bibliotekarstva, a onda i profesorica. Uživam u razgovorima sa studentima, seminarima i nastavi. Postupno otkrivam nove stručne teme poput profesionalizma i profesionalnih vrijednosti, uloge i zadaća knjižnica u društvu, utjecaja autorskopravnog zakonodavstva na rad knjižnica i o njima predajem u zemlji i inozemstvu. Danas sam članica Hrvatskog knjižničarskog društva i ponosna vlasnica neupravljivog jazavčara.
Branko Kukić (Čačak, 1950.)
pjesnik, urednik i nakladnik
Oni koji stvaraju, oni koji ruše da bi gradili – ali i oni suprotni njima – u svojoj svijesti kao i u podsvijesti nose opsesiju nekim Drugim. Riječ je o igri dvojnika. Rimbaud je govorio: “Ja, to je netko drugi”. Flaubert je tvrdio: “Gospođa Bovary – to sam ja”. Taj Drugi je dostignuti cilj, ostvarena namjera, ispunjeno obećanje, čvrsta zakletva. On je potvrda stvaratelja kao onoga koji uspostavlja veze, plete mreže, postavlja zamke, sve u ime Velike igre ili Velikog djela, koje se zove umjetnost, znanost, spoznaja ili zagonetka. Tako prema mom uvjerenju izgleda biografija svakog čovjeka koji se predaje Drugom, koji se pretvara u Drugog. Slična tom preobražaju je i moja biografija.
Zvonko Maković (Osjek, 1947.)
povjesničar umjetnosti, pjesnik, esejist
Uz poziv na ovogodišnji Sajam stoji napomena da se svaki gost sam predstavi, napiše nešto o sebi. Danima sam gledao u prazni ekran svojega računala i nisam znao složiti prvu rečenicu. Onda sam odustao i odlučio ne doći u Pulu. Kasnije sam mislio da je glupo izostati s uvijek lijepoga okupljališta raznih ljudi, među kojima je i dosta dragih prijatelja. Tako sam se predomislio i ipak odlučio napisati “neštoo-sebi”, a to bi bilo: Zovem se, kako stoji iznad prvoga retka ovoga zapisa. Rođen sam odavno, odavno sam prestao brojati vlastite godine, a život provodim onako kako sam ga oduvijek i želio provesti: da čitam, da gledam oko sebe i da pišem. Dakle, sretan sam čovjek. Doviđenja u Puli!
Tonko Maroević (Split, 1941.)
pjesnik, prevoditelj, likovni i književni kritičar
Čita od pete godine života, gleda slike učestalije od petnaeste. Potom odlučuje pisati o njima, knjigama i slikama, kako bi stekao pravo da i dalje čita i pohađa izložbe. Cjelo- životno zahvalan klasičnoj gimnaziji i obiteljskom podrijetlu iz hvarskoga Starog Grada na eruditskim i emotivnim temeljima, koji mu omogućuju da s papira povremeno pobjegne u zbilju i snove, a iz zbilje i snova ponovno na stranice knjiga i zidove galerija. Sa(n)jam knjige u Istri prigoda je da se druži s ljudima od knjige, s knjigama o ljudima.
Dario Marušić (Kopar, 1957.)
glazbenik i etnomuzikolog
Puno je toga bilo, najviše glazbe i Istre. Tako su se događala predavanja, nastupi, putovanja, kreacije i invencije. Sve je to na neki način prošlost. Jedino sam siguran da sam još danas spreman za suradnju, a protiv takmičenja.
Robert Mlinarec (Zagreb, 1966.)
književnik, urednik i prevoditelj
Rođen je u Zagrebu prije pedeset godina. Intenzivno je putovao svijetom no još uvijek nije uspio odgovoriti na pitanje: “Vrijedi li cijeli život u Europi (vrtić, škola, gimnazija, vojska, fakultet, promocija, posao, kuća, žena, djeca, godišnji odmori, krediti, porezi, automobili, skijanja, osiguranja, čitanje novina, kartanje petkom, sudari, vojne vježbe, planinarenje nedjeljom, ljubavnica, računala, društvene mreže, svečane večere, koncerti, druženja, trideset godina mature, unuci, bojanje prozora i hrpa drugih briga) jednog toplog zimskog dana na južnom Pacifiku?”
Tahir Mujičić (Zagreb, 1947.)
književnik, dramski pisac i scenarist
Ich, Tahir Mujičić, rodio sam se u Zagrebu 21. srpnja 1947. Bilo je to (danas mislim) namjerno kako bih se rodio baš na Hemingwayev rođendan i u Krležinom znaku raka. Nikada nisam namjeravao biti književnikom, ali sam to postao vjerojatno zato jer je, ipak, teže biti rudar. Kao dijete čeznuo sam da postanem boksač, slikar... kao i da se bavim kazalištem. I upravo to posljednje od mene je, eto, stvorilo književnika. Ich, umirovljeni književnik, danas živim koliko i kako mogu, s unukama, suncem, morem, ićem i pićem, uspomenama i još nenapisanim pričama u rodnome gradu i na otoku Hvaru.
Josip Osti (Sarajevo, 1945.)
književnik, esejist i prevoditelj
Književnošću se kao čitatelj, pjesnik, prozaik, esejist i prevoditelj bavim jer su me njoj, u ranoj mladosti, privukle bajke koje mi je baka pričala i čitala, a nastavila mi ih pričati Šeherezada, jer sam, čitajući prijevod cjelokupnog izdanja Tisuću i jedne noći, za svoje godine, ubrzao odrastanje. Prevođenjem (sa slovenskog) sam se uvjerio da je ono ponajbolje čitanje, a pisanjem, da pisac njime, kao Šeherezada pričanjem, spašava život, odnosno odlaže smrt. Pa i starost, jer kao dvojezični pisac, točnije rečeno kao pisac koji je prve pjesme napisao i objavio s petnaest godina te na jednom jeziku, hrvatskom sarajevske provenijence, pisao skoro trideset, potom na drugom, slovenskom, dvadesetak godina, osjećam se i smatram mladim pjesnikom odnosno piscem. Što, vjerujem, moje knjige i potvrđuju.
Tatjana Paić-Vukić (Aleksinac, 1963.)
orijentalistica i prevoditeljica
Živim u Zagrebu i radim u Orijentalnoj zbirci Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Bavim se arapskim i turskim rukopisima, istražujem kulturnu povijest osmanske Bosne, a na Filozofskom fakultetu predajem arapski jezik. Očarana Adonisovom poezijom izašla sam iz ranoga novog vijeka i kroz prevođenje se vratila svojoj staroj ljubavi: suvremenoj arapskoj književnosti.
Tatjana Peruško (Pula, 1966.)
talijanistica i prevoditeljica
Od 1995. predajem talijansku književnost na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U znanstvenim i stručnim tekstovima uglavnom se bavim talijanskom suvremenom prozom koju u slobodno vrijeme prevodim. Potpisujem prijevode dvanaest proznih djela, među kojima su Nevidljivi gradovi i Palomar Itala Calvina. Suurednica sam antologije talijanske kratke priče Animalije, članica Društva hrvatskih književnih prevodilaca te uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče. Antoniu Tabucchiju posvetila sam više članaka i eseja te prevela dva njegova dramska monologa: Neostvareni dijalozi i pripovjednu zbirku Igra obrtanja. Po spoju lirizma i slojevita intertekstualnog tkanja Tabucchijevo mi je prozno pismo, kao prevoditeljici i talijanistici, osobito blisko.
Mirjana Polić Bobić (Perušić, 1951.)
hispanistica i prevoditeljica
Redovita sam profesorica španjolske i hispanskoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u odabiru tog zanimanja i životnog poziva ključnu je ulogu odigrala hispanskoamerička književnost, koja se baš u mojim studentskim danima prometnula iz periferne i nepoznate u jednu od najčitanijih književnosti druge polovice 20. stoljeća. Tad sam sanjarila kako ću se u potpunosti posvetiti prevođenju meksičkih, kolumbijskih, argentinskih i ostalih pisaca, a čitao ih je cijeli svijet – kao nekad Bistrog viteza Don Quijotea od Manche. Ispalo je drukčije i ja sam dobila priliku i povlasticu baviti se znanstveno-istraživačkim radom i nastavom u visokom školstvu. Tu sam pronašla nove teme i posvećivala se ranijim razdobljima – 16. i 18. stoljeća. Objavila sam četiri knjige u kojima sam uspostavila, obradila i prevela rasprave, putopise, prepiske i slično koje su naši sunarodnjaci, Hrvati, napisali na španjolskom jeziku u Španjolskoj ili prekomorskoj, kolonijalnoj kulturi.
Milan Rakovac (Rakovci, 1939.)
književnik i publicist
Zašto pišem? Jer to znam raditi bolje nego neki drugi posao. Od mene je napravio pisca Janko Štifanić, moj ujak. Pamtim nekoliko lekcija koje mi kolaju žilama i danas: napisao sam domaću zadaću – ljepote prirode su kad mi didu pošine šenica pak načini dvajset kvintali. Janko podere stranicu, piši opet, a muli Drio la Rena jur se zugaju guardialadri. Pak, ala u muzičku, je reka Janko, tega brižnega Ševčika (vježbanke za violinu) san mrzija ka’ i fašište – moran biti pisac za ne siviriti violinu. Pak, ala godišnja pretplata u HNK, je reka Janko, a brižna mati cilu brižnu plaću za me i brata. Odmah me sredio Brecht, Majka Hrabrost, režija Bojan Stupica: TO! U 13-oj sam skužil da nikad ne bum centarfor Dinama, a kad sam pročital Kozake bilo je jasno da bum pisac. U 15-oj sam to i postao: ČIR, časopis ilustrirani razredni, pisao sam, ilustrirao, uređivao. Pak na bot, 24 lita iman i iman gripu i pišen poeziju po našu, a Zlatko Gorjan i Zlatko Tomičić i barba Bepo Percan mi daju prvu nagradu: ma alora sad san i službeno pisac, kad su to rekli meštri?!
Dean Trdak (Zagreb, 1974.)
prevoditelj
Književnim prevođenjem bavim se petnaestak godina. Prevodim s engleskog, talijanskog i portugalskog jezika, ponajviše beletristiku, iako su se među mojim prijevodima našla i neka publicistička djela i ponešto poezije. Nakon završena studija engleskog i talijanskog jezika i književnosti te trogodišnjega slobodnog studija portugalskog jezika i književnosti nisam imao dileme čime se u životu želim baviti: putovanjima, prevođenjem i poučavanjem jezika koje sam studirao. Prevođenje ne shvaćam isključivo kao prenošenje riječi i rečenica s jednoga u drugi jezik, već kao suočavanje publike s njoj manje poznatom kulturom. Ta publika za mene su bili čitatelji, polaznici tečaja stranog jezika, ali i gledatelji predstave Femme Fadal kojima sam zajedno s redateljicom i lutkaricom Moranom Dolenc pokušao “prevesti” tu tajanstvenu i neprevedivu portugalsku riječ saudade.
Bossa Banda i Marco Antonio da Costa Trio (Zagreb)
vokalni ansambl
Mi smo Bossa Banda, pjevamo brazilsku glazbu, a u slobodno vrijeme smo profesorice, arhitektice, ekonomistice, pjevačice, turistički vodiči, prevoditeljice i majke. Prate nas tri izvrsna glazbenika koja se skrivaju pod imenom Marco Antonio da Costa Trio: Zvonimir Šestak, Žiga Šercer i Marco Antonio da Costa. Ako su vremenski i biometeorološki uvjeti povoljni, bose smo, ali bez obzira i na snježnu mećavu, pjevamo. Okupio nas je san o malom zboru koji će pjevati brazilsku glazbu, taj san je narastao i postao bend. Od prvog nastupa s Marco Antonio da Costa Triom veselimo se svakom novom koncertu i presretne smo što imamo priliku sanjati s vama.
