Dragan Velikić
Dragan Velikić je rođeni Beograđanin koji kao dijete s obitelji dolazi u Pulu, da bi beogradsku adresu vratio tek kad zatvori studijske i druge obveze i posveti se – književnosti. Za tridesetogodišnje karijere, od prvoga romana Via Pula (1988) do recentne Adrese, koja na rasteru urbane arheologije locira osobne i opće kronotope toga svijeta, zadržao je tako rijetku povlasticu u rubnim kulturama – da se bude samo pisac. „Još kao dijete, čuo sam riječ optant. Svakoga dana na putu do škole spuštao sam se skalinama pored crkve Sv. srca. Naslutio sam da su tu takođe živeli neki ljudi koji su otišli“. Pita se „u kojoj meri nam prostor određuje sudbinu“, razmišlja o ljudima koji su prije u toj sobi spavali, otvarali prozore i vrata, hodali po škripavom parketu“. Čuvajući takav, urbani, tlocrtni prostor u građanskom ambijentu kao i u pripovjednoj zbilji, Velikićeva je figura uvjerljiva i u ambasadorskoj, kao i u gesti civilnoga promatrača koji nemilosrdno zagovara društvo bez Ljudi s mrljom u naslovnim ulogama. Pisac je koji već u sižejnoj građi stapa reminiscencije i dokumentarno s izvedenim fikcionalnim probojima u nepoznato. „Dragan Velikić drži se nasljeđa Musila, Joycea i Danila Kiša poput amajlije, štita kozmopolitizma protiv plemenskog mišljenja. Pribjegava slijedu običnih slika kako bi potkopao 'priču s velikim početnim slovom'; plitka konstrukcija njegova romana tek je privid, fabulu na okupu ne drži akcija već čvrsta veza koju autor postavlja na četiri glavna motiva: istragu, bedeker, knjižnicu i antikvarijat“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung). Da bi književni likovi, kako je to Velikić rekao u Vilenici, postali „modeli upisani u talog čitaočevog iskustva, na neki posredan način orijentiri jedne umetnošću nadograđene stvarnosti“.
(Fotografija © Zoran Raš)