Jevgenij Vodolazkin
Jevgenij Vodolazkin je iz Ukrajine, rođen je u Kijevu, ondje je stekao filološku spremu, ali se u medijevalistici ubrzo specijalizirao na institutu Ruske akademije u St. Peterburgu, gdje će ostati i nakon višegodišnjega studijskog boravka u Münchenu. Uza znanstvene naslove i projekte profilira se u uzak krug europskih prominenata te zahtjevne discipline. Prenoseći predodžbe o svijetu i u literarni ključ, učinio je to s pretpostavkom kako su „korijeni one velike književnosti novoga doba koja je proslavila Rusiju upravo u srednjem vijeku. Velika etička zasićenost ruske književnosti potječe upravo odatle, iz tog perioda“. U književnost je doduše ušao romanom Solovjev i Larionov, sa sižejnom osnovom iz modernoga doba, da bi upravo u roman Lavr projicirao temporalnu skolastiku: „Vrijeme nam je dano zbog naše slabosti. Kako se ne bismo pogubili u događajima, oni su vremenski raspoređeni. Ali vrijeme je, oprostite za tautologiju, privremeno. Ono je samo otočić u vječnosti, a duša prebiva upravo u njoj“. Na distinkciji duše i historije poentira i kada uzmiče od dojma da je ruska kultura u njemu dobila svoga Umberta Eca: „Njega zanima povijest, a mene povijest duše“. Vodolazkina je hrvatska publika upoznala prvo preko njegova trećeg romana Avijatičar; svoju prihvaćenost u raznim kulturama, pa i u nas, razumijeva iz toga što smo u temeljnim pitanjima srodni, premda ističe da se suvremena Rusija osjetila usamljenom u svijetu, a „energija samoće vrlo je velika“.
(Fotografija © Tatiana Rudi)