Gošća zadnje ovogodišnje Pop lektire bila je mlada spisateljica Ružica Aščić (1987.) s kojom su o njenoj ljubavi prema pisanju i čitanju razgovarali Kruno Lokotar i Emir Imamović Pirke. Jedina molba, rekao je Pirke, bila je da ju ne pitaju odakle joj inspiracija pa joj je Pirke postavio upravo to pitanje. Ružica je rekla da joj inspiracija dolazi iz životnih situacija. Rođena je u Srednjoj Bosni, odrasla u Daruvaru, a prvi roman počela je pisati s 14 godina, kad je krenula u gimnaziju, jer se s prijateljicom kladila koja će prva napisati roman. Uzor joj je bio Lovac u žitu, rekla je.

- Napisala sam sto stranica i to je najduže što sam napisala, poslije sam pisala kratke priče. Taj roman završio mi je na tavanu i bojim ga se čitati, a moja frendica s kojom sam se kladila nije ništa ni napisala, rekla je Ružica. Njena braća su pisac Ilija Aščić i televizijski novinar Miro Ašić, televizijski novinar i putopisac te su je upravo oni, kao i njen otac, koji je imao veliku sklonost ka pripovijedanju, potaknuli na čitanje i pisanje. No, nije voljela čitati lektiru jer joj je bila, kako je rekla, „nerazumljiva, teška i besmislena“. Na pitanje što bi mladima preporučila za čitanje, predložila je upravo Lovca u žitu, te američkog pisca Jamesa Baldwina i njegovu knjigu Giovannijeva soba jer su te knjige moderne i pristupačne. Navela je i da je njena generacija prva koja ne piše o ratu i nije njime opterećena, iako je i sama prošla put prognaništva. Na književnoj sceni Aščić se pojavila kroz pobjede na književnim natječajima, a prvu priču objavio joj je dvotjednik za kulturu Zarez.

Piše kratke priče, dodala je, jer joj ta forma najviše odgovara, a voli ih i čitati. Njena prva zbirka priča Dobri dani nasilja, u izdanju Hena com donosi 23 kratke priče. Njene priče bave se svakodnevnim Zlom i njegovim pratiteljem Nasiljem, a samo iznimno i Nepravdom, ali na vrlo nesvakodnevan način. Zlo pronalaze u ljudskim zakutcima, u svojevrsnom naturalizmu duše koji, pomalo distancirano, bilježe.