Umjetnici svojim mladim godinama vezani uz Hercegovinu, Goran Bogdan, Bobo Jelčić, Elvedin Nezirović, Sergej Trifunović i moderator Emir Imamović Pirke u ponedjeljak navečer, u sklopu regionalnog programa Hercegovina čita prisjetili su se Hercegovine djetinjstva.  

Iako se društveno-politička situacija neminovno provlačila kroz njihova sjećanja na djetinjstvo, mladost, ali i osvrte na aktualna zbivanja, sudionici su se ipak najviše zadržali na svojim emotivnim doživljajima Mostara i Hercegovine općenito.

Pirke je u uvodu istaknuo da su priče o Hercegovini djetinjstva uvijek bile predimenzionirane, pa je mislio da je rijeka Bregava, o kojoj mu je u najmlađim godinama pričao tetak, „kao Mississippi“. No, dodao je, neki uspješni projekti kao što je West Herzegowina Fest, koji u Širokom Brijegu postoji već 15 godina, vrlo je slabo  poznat u medijima, iako svojom produkcijom i sadržajem može konkurirati mnogo poznatijim festivalima u regiji.

- Prijelomna stvar u Hercegovini bila je smrt Tita, to je najupečatljivije čega se mogu sjetiti. Svi su bili konsternirani, komentirao je Jelčić, dodajući da je tada čak bio jedan od onih koji je čuvao stražu kraj Titove slike. Bio je u osmom razredu osnovne škole, rekao je, i taj događaj bio je „potpuni egzistencijalni završetak“.  Odselio je, pak, iz Mostara kad je imao 21 godinu jer se, kaže, više nije vidio u tom gradu.

Trifunović, rođeni Mostarac, rekao je da se njegova majka Mostarka udala za njegovog oca, „bandita“ koji je došao glumiti u mostarsko kazalište te ju je „oteo“ i odveo u Kruševac. Kasnije se vratila u Mostar samo da tamo rodi dijete, a Trifunović je kasnije u Mostaru provodio ljeta kod djeda i bake.

-Na dva popisa stanovništva devedesetih izjasnio sam se kao Mostarac, čak su me uvrstili u knjigu sto najznačajnijih Mostaraca, valjda ih nisu mogli skupiti više od sto, komentirao je duhovito  Trifunović. „Mostarci su radikalni lokalpatrioti, ni u ludilu devedesetih Mostarci nisu dozvolili da sjedište neke političke partije bude u Mostaru. Nije se dozvoljavao nacionalizam, taj lokalpatriotizam bio je zadnji bastion ljudskosti“, rekao je.

Elvedin Nezirović, direktor Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, i dalje živi u tom gradu, a o svom odrastanju u Mostaru napisao je i roman Boja zemlje, koji predstavlja na pulskom Sajmu. Također, dodao je, Mostar se namjerava kandidirati za Europsku prijestolnicu kulture, no Nezirović je ispao iz tima za razradu kulturne strategije jer je o situaciji u Mostaru kritički pisao na jednom mostarskom portalu.

- Mostaru danas treba kulturna strategija. Kultura može donijeti dobro svim građanima, no tu strategiju trebaju raditi ljudi neovisni o politici, a to je u Mostaru još utopija, rekao je Nezirović. Književnošću se pak počeo baviti tek poslije rata jer je ranije sport prevladavao nad kulturom, rekao je, a s njim se složio i Trifunović. Goran Bogdan pak istaknuo je da je on ipak više volio knjigu nego nogomet, a oni koji su voljeli čitati tada su bili kao „Pokret otpora“, našalio se.

Mostarci i danas imaju neuništiv i pomalo mediteranski duh, zaključili su sudionici rasprave, a kako je zaključio Nezirović uvijek nađe razlog za ostanak u Mostaru, „uvijek postoji nešto što daje nadu da je u ostanku smisao postojanja.“