Mladi autor Sven Popović gostovao je u četvrtak u programu Pop lektira. Voditelji programa Kruno Lokotar i Emir Imamović Pirke razgovarali s s njim o tome kako je imati pisca Edu Popovića kao oca i postoji li tu nadmetanje, na što je odgovorio da je shvatio da mu je otac pisac tek oko 10. godine, jer do tada nije duže vrijeme bio objavljivao ništa, te dodao kako ''nije pisanje trčanje na 100 m da se imaš s kime nadmetati''.

Za pisanje se odlučio nakon što je shvatio da neće biti rock zvijezda, a prvu priču napisao je sa 17 godina za jednu djevojku. Priča joj se svidjela, ali on nije.

Pored pisanja Popović se bavi prevođenjem s engleskog jezika - preveo je, primjerice, Thoreauov esej Walking - i, povremeno, s njemačkog, i to njemačke poezije. Što se tiče lektire, tijekom njegovog srednjoškolskog obrazovanja svidjeli su mu se Rabelais, Cervantes i Sallinger, a smetalo mu je to što se 20. stoljeća gotovo uopće nisu dotakli, što se precjenjuje Šenou i što se Krleži posvetilo previše vremena.

Srednjoškolcima je preporučio da čitaju Nicka Hornbyja, Murakamija i domaće pisce Ružicu Aščić, Koranu Serdarević i Darka Šeparovića. Njemu osobno puno su u tim godinama značili Miller, Sallinger, Bukowski i Kerouacov On the Road, kao i prva zbirka priča Olje Savičević Ivančević Nasmijati psa. Svoju prvu zbirku priča Nebo u kaljuži pisao je šest godina, a sve su na određeni način povezane. Trenutno piše drugu zbirku Uvjerljivo drugi. Na pitanje sviđa li mu se život pisca odgovorio je potvrdno, naglasivši druženje s kolegama, gostovanja na festivalima i literarnu međugeneracijsku solidarnost, no loša strana bavljenja književnošću je nemogućnost da se od nje živi.

Bilo je razgovora o glazbi, a na pitanje koju glazbu slušaju, učenici su sramežljivo dizali ruke na spomen punka i hip hopa, što nije bio slučaj s turbo folkom.

Za kraj je Popović pročitao kratku priču iz svoje zbirke Uvjerljivo drugi, ispričane u drugom licu.