Mitske zemlje slobode – Makedonija
Među najljepše klasične mitove, lijepe i važne priče iz antičkoga svijeta, spada i priča o Puli, o njezinu nastanku. Mnogo prije nego se Aleksandru iz Makedonije u snu javio Homer te mu predložio da u dolini Nila podigne grad i dade mu svoje ime, na suprotnoj obali mora junaci iz Kolhide, o kojima je slijepi pjesnik svjedočio u heksametrima, utemeljili su svoj grad. Tako je Pula postala poznata u čitavom antičkom svijetu, pa je za nju sigurno znao i konjanik iz Makedonije koji je sa svojim konjem Bucefalom stigao dalje od bilo koga čija smo putovanja zapamtili. O toj mitskoj Puli znali bismo još i više da biblioteka iz Aleksandrije nije izgubljena, ali i ovako, kada govorimo o slobodi, kao ove godine u Puli, u koju se opet dolazi zbog knjiga, znamo dovoljno o slobodi koja je vodila junake iz Kolhide kada su odlučili ostati u Istri, najvažnijoj od svih sloboda koja je čovjeku dana – slobodi izbora. Zašto se Kolhiđani nisu vratili na svoje more, za koje se kaže da je Crno, i to je mit, ali razrađeni mit, poput priča iz Aleksandride, iz koje su naši stari, kada su došli u zemlje od Makedonije do Istre, povezivali sjećanje na zemlje iz kojih su krenuli s onima koje su zatekli i koje su ih svojom snagom i ljepotom povukle duboko u sebe, pa su i to kako govore uzeli nazivati njihovim imenom. Mnogim lijepim zemljama dali su svoja imena, takva je Hercegovina koja se lani spustila u Pulu, da bi se ove godine o slobodi govorilo na makedonskom, jeziku koji je u moderno doba i sam velik mit jer je u povijesno uzevši kratkom roku, kratkom gotovo kao pothvat glavnog junaka Aleksandride, stekao sigurnost i neporeciv kulturni respekt, jeziku s kojega se veliki romani prevode u svim krajevima našega svijeta i koji opet pomalo postaje klasičan. Prije makedonskih pisaca, koji će u Puli možda nešto kazati i o tome kako je to kada se sloboda prelijeva preko rubova mitskih zemalja, Makedonijom su jahali i u njoj plesali mnogi junaci i pustolovi – Marko Kraljević je po svoj prilici upravo ondje razgovarao sa zmijama, a Grk Zorba na obali Vardara podigao hotel koji, za razliku od Aleksandrove knjižnice, ni potres nije zagubio pa se sa terase za vedrih večeri kroz krošnje i nadalje može gledati južno, zvjezdano nebo. I zaustavljeno je vrijeme na satu negdašnje glavne gradske stanice, koja je danas muzej. A u tom se muzeju čuva, zapravo u njemu živi najčuveniji Makedonac. Kada ga je pronašao arheolog Miloš Bilbija, koji je u Makedoniju došao i iz nje se nije želio vratiti, dao mu je ime Adam. Adam Makedonski stariji je, mnogo stariji od doba kada su Homerovi junaci bilježili prva imena naših mitskih zemalja. Bit će da ga je, tu čudesnu figuru moći i plodnosti, nešto snažno zadržalo na putu prema središtu zemlje, središtu iz kojega se onda opet svi vraćamo, u kružnom toku, u kojemu je izlaz za Pulu obilježen knjigom, pa ga nije teško izabrati, ili zaobići, kako kome volja, već po slobodi izbora.
Tekst: Vlaho Bogišić
Ilustracija: Mauricio Ferlin
