Pokušaj biografije

Rođena sam 1960. u Puli, na Monte Zaru, divljem, razbarušenom kvartu usred grada, u isto tako razbarušenoj boemskoj obitelji. Knjige, razgovori o knjigama, čitanje poezije na način ruskih avangardista, otac s gitarom, Ljonka KaraljovBulata Okudžave kao uspavanka i maestro Milotti za klavirom prve su slike i zvukovi koje pamtim. Protutnjala je našim malim socijalističkim stanom tih šezdesetih godina doslovno cijela umjetnička, intelektualna, kreativna Pula. Ta atmosfera najranijeg djetinjstva, burna i pomalo karnevalska, a opet sva posvećena stvaranju jednog novog grada, urbanog i kreativnog, i stvaralačka snaga ondašnjih Puljana, njihova hrabrost da mijenjaju svijet u gradu na kraju svijeta, odredile su način na koji ću puno godina kasnije raditi ovo što sad radim – sajam knjiga. 

Od tog vremena do danas određuju me podjednako i literatura i moj grad. U međuvremenu postojao je profesor hrvatskog Viktor Božac, prijatelj Vili koji mi u drugom gimnazije otkriva Školicei još puno začudnih knjiga koje tada nisam razumjela, studij književnosti… U međuvremenu postojali su i neki drugi gradovi osim Pule. 

Ipak, moja ozbiljna priča i s Pulom i s Knjigom (a i sa samom sobom) započinje osnivanjem knjižare Castropola. Godina je 1990. Rađa se, nadomak stare autobusne stanice, mala knjižara na katu. Moju maštariju ostvaruju Boško Obradović i Zoran Vodopija. Zahvaljujući njima postajem „knjižar” i vrlo brzo shvaćam da to plemenito zvanje neću lako zaslužiti. Dug je bio moj put do pravog knjižara i sreća je da sam na njemu srela Terezu Pulja, Mladena Kuzmanovića, Bertija Goldsteina.

Moje je ime neraskidivo povezano sa Sajmom knjige u Istri, ali ideja o njegovu osnivanju nije moja. Ona pripada mom ocu, Bošku Obradoviću. Tko ga je poznavao jasno mu je da je samo Bošku moglo pasti na pamet tri mjeseca nakon završetka rata napraviti malu izložbu knjiga i još je k tome nazvati 1. Sajam knjige u Istri. Sajam je osnovan 1995., a Boško nas napušta 1997. godine, ne sluteći u što će se sve pretvoriti njegova ideja. Od tada vodim Sajam. Dvadeset i dvije godine. 

U vremenima Sajma pokrenula sam, kako i piše u svim mojim pričama o Sajmu, Centar za knjigu Istre (s Miodragom Kalčićem – Kinom 2000.), Knjižnu nagradu Kiklop (2004.), Festival Polis Jadran Europa (2006.), Biblioteku Kod Tomasa(s Bertijem Goldsteinom 2006.), Festival dječje knjige Monte Librić (2008.) i Nagradu Libar za vajk (2014.). Od svega toga živi su Monte Librić, zahvaljujući Slavici Ćurković, i Libar za vajk jer je još u povojima i svi mu se na Sajmu radujemo.

No takvim taksativnim nabrajanjem činjenica ne može se obuhvatiti ni Sajam ni moj rad na njemu. Skvotiranje Sajma u napuštenim prostorima Pule, „osvajanje” Doma hrvatskih branitelja, okupljanje neobičnih, kreativnih suradnika (među kojima se izdvaja kreator najhrabrijih i najlucidnijih sajamskih ostvarenja Mauricio Ferlin), borba za svjetske autore i još više stalna borba za održanjem Sajma, kreativni usponi i sunovrati, male pobjede i bolni promašaji, pulska publika koja nas nosi… zasigurno su najsnažniji trenuci mog života sa Sajmom i, osim samih početaka na Monte Zaru, meni jedini istinski važni za ovaj pokušaj biografije. 

U Puli rujna 2018.