ALEM, NAJVEĆI: PRIMIJENJEN, A NEPRIMJENJIV

Nikome i nikad do sad nisam pričao o tome, ali postoji tajno svjetsko društvo utemeljeno s jednom jedinom svrhom i ciljem: da potkopa i uništi svaki ljudski, profesionalni i umjetnički kredibilitet Borisa Dežulovića kao takvog, u trećem licu jednine. Članovi tog tajnog društva neka su od najvećih imena svjetske, europske i hrvatske kulture, umjetnosti, politike ili sporta. Uopće ne zajebavam: mogu vam satima pričati o tome, a ako mi ne vjerujete, može vam posvjedočiti moj psihijatar.

Recimo: prije deset, dvanaest godina, u ljeto 2006., pred završetak grupne faze Svjetskog nogometnog prvenstva u Njemačkoj - gledajući kako Francuska igra groznih, sivih 1:1 protiv Južne Koreje, a frustrirani Zidane dobija drugi žuti karton, zbog kojega neće moći igrati odlučujuću utakmicu protiv afričkog Toga - odlučio sam za Jutarnji list napisati dirljivi, patetični oproštaj od tog velikana nogometne igre. Tekst sam predao u štampu na dan utakmice protiv Toga, i zaključio ga virtuoznom, nadahnutom poezijom u prozi, o geniju Zinedineu Zidanu, koji će se možda zajedno s Francuskom tužno vratiti kući, ali zato kao jedan od najvećih ikad. 

Naravno da je Francuska te večeri pobijedila Togo, naravno da je onda u osmini finala predvođena fantastičnim i nikad boljim Zidaneom pobijedila Španjolsku, u četvrtfinalu strašni Brazil, u polufinalu Portugal, i našla se u finalu.

Na dan finala napisao sam stoga novi nadahnuti, patetičan esej o tome kako će Zidane, bez obzira kako večerašnje finale s Italijom završi, na kraju ipak otići kao najveći gospodin svjetskog nogometa. I naravno da je te večeri najveći gospodin svjetskog nogometa u 110. minuti poput najgoreg seoskog kabadahije opizdio glavom talijanskog stopera Materazzija i otišao u vječnost s crvenim kartonom, pokunjene glave, ostavivši svoju reprezentaciju na cjedilu.

Imam ja takvih priča koliko hoćete.

Nekoliko godina kasnije, recimo, jednu takvu nadahnutu, patetičnu priču napisao sam za jedne slovenske novine o Zoranu Predinu, najvećem gospodinu jugoslavenskog rock'n'rolla, koji je od mladog buntovnog cinika sazrio u sjedokosog starog džentlmena, Seana Conneryja našega rocka, koji utakmice svoje Olimpije kao zaslužni senator gleda iz prvog reda: nisu prošla dva dana od te kolumne, a stari gentleman i najveći gospodin jugoslavenskog rock'n'rolla na košarkaškoj utakmici Olimpije i nekog ukrajinskog kluba brutalno je šakom opizdio španjolskog suca Luisa Lopesa.

Godinu dana kasnije, da ne mislite da govorim gluposti, isti me taj Zoran Predin zamolio da mu napišem predgovor za memoarsku knjigu, i napisao sam nadahnuti, dirljivi esej o buntovnom mladom punkeru i ciniku što je sazrio u starog džentlmena koji svira Arsena Dedića i gypsy swing, pa gospodski odbija poput drugih krčmiti staru slavu, i s novim klincima obnavljati Lačni Franz. Dalje znate i sami: naravno da je sutradan nakon što je izašla knjiga moj drug Zoran Predin po Ljubljani pokupio neke klince i obnovio Lačni Franz.

Zašto vam sve ovo pričam?

Prije koji tjedan zamolili su me sa Sajma knjiga u Puli da napišem tekst za katalog izložbe moga brata Alema Ćurina, i ja - i dalje ništa ne sluteći - oduševljeno prihvatio. I napišem dirljivi, nadahnuti esej o neukrotivom Alemu, starom erotomanu i nepriznatom vanbračnom sinu Andrije Maurovića, u kojemu između ostalog pišem i ovo: „Pojednostavljeno, novinska ilustracija jest ono što se dobije kad se čitatelju treba nacrtati kako bi razumjeli ono što piše. Alema Ćurina, međutim, takva stvar nikad nije zanimala.Znam to iz prve ruke, jer sam zajedno s Viktorom i Predragom i sam često znao piljiti u nekakav, nemam pojma, golemi leteći kurac u jatu krilatih kitova ubojica, grozničavo pokušavajući pronaći neki urednički razlog – ili barem kakav grafički, bilo koji – da njegov sugestivni crno-bijeli kurac s kitovom perajom nekako uguramo u ekonomsku analizu Vladinog budžeta ili temu o hrvatskom pravosuđu. Ne, jasno, zbog toga što Alemovu kurcu u hrvatskoj ekonomiji ili pravosuđu nije bilo mjesto, već zbog toga što su njegove ilustracije nerijetko – ili, pošteno govoreći, svaki put – tekstovi za sebe: komentari, analize i teme koji počinju tamo gdje naši tekstovi završavaju, vodeći čitatelja mnogo dalje, tamo gdje kratkovidno ljudsko oko još nije kročilo. Ne dakle kao dodana, već kao posve nova vrijednost, funkcionirajući na taj način kao klasična kolumna, po svakoj pojedinačnoj definiciji autorske novinske kolumne.“

Raspisao sam se tako o Alemovim letećim kurcima i ostalim općim mjestima njegove osubujne anatomijske ikongrafije, da ih sad ovdje pojedinačno ne nabrajam, jer ovo je ipak jedan Sajam knjiga, dakle festival lijepe književnosti, i jedna likovna izložba, dakle svečanost lijepe umjetnosti. Predao sam tako tekst o neponovljivom Alemovom neurotično-erotičnom opusu, i što se dogodilo?

Došao sam jučer vidjeti izložbu, i u cijelom postavu, među šezdesetak njegovih radova, nisam vidio ni jedan jedini taj, kako se zove, leteći organ, niti taj niti ijedan drugi. Više je letećih kuraca u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli nego na izložbi Alema Ćurina u pulskoj galeriji umjetnina.

Da su me pitali, ne bih rekao da je u cijelom Alemovom golemom višedesetljetnom opusu uopće moguće naći pedesetak radova bez eksplicitnih prikaza iz udžbenika anatomije za medicinske fakultete. Mauricio Ferlin je, međutim, uspio i na tome mu treba čestitati: napraviti Alemovu izložbu dopuštenu za djecu od dvanaest godina golem je jedan, titanski istraživački posao, ali – zanemarimo li činjenicu da je koncipiran samo i isključivo s ciljem da me potpuno diskreditira i potkopa svaki moj profesionalni kredibilitet – ispao je to fantastični koncept, potpuno novo čitanje Alema Ćurina.

Nije, doduše - da sad ne pretjerujemo u pohvalama – ni to osobito teško, jer Alemov crtež nudi toliko čitanja da bi novo otkrio i netko u likovnom čitanju mnogo nenadareniji od našeg druga Mauricija Ferlina. Kad to pri tom nudi Mauricio, užitak čitanja Alema Ćurina – ovo je, na koncu, ipak Sajam knjiga – očekivan je i zajamčen. A ovdje, osim Alema kojega svi znamo, Alema oštrog i beskompromisnog novinskog kolumnista, čitamo i Alema izvan svih okvira – i to doslovno bez okvira, efektno izbačenih iz postava, što ga divno i izravno spaja s bjelinom nenacrtanog kozmosa kojemu pripada – Alema dakle primijenjenog, ali nepromjenjivog umjetnika, primijenjenog ali neprimjenjivog: gotovo nijedan od radova koje je napravio kao industrijski dizajner ili, štajaznam, autor kazališnih plakata, na kraju nikad nije realiziran. 

Za razliku od čitateljske sekte, genijima iz korporativnog ili, još gore, kulturnog marketinga, Alem je opasan koliko i za debile koje provocira svojom novinskom ilustracijom. I pitate li mene, bolje da je tako. Ovako je Alem samo naš, dakle samo svoj: Lačni Franz hrvatskog stripa, Zinedine Zidane naše likovnosti, najveći gospodin štokavske novinske ilustracije, Alem Najveći: počasni predsjednik tajnog društva za zajebavanje i diskreditiranje ambicioznih budala.

Boris Dežilović povodom otvorenja izložbe "Ples slobode" Alema Ćurina u postavci Mauricija Ferlina

Pula, 30. studenog 2018.