Guzel Jahina
Guzel Jahina je iz Kazana u Tatarstanu, potječe iz građanske obitelji, otac je inženjer a majka liječnica. Nakon što je diplomirala jezike seli se u Moskvu, gdje se bavi marketinškim komuniciranjem. Povezanost s ishodišnim zavičajnim kompleksom navodi je prvo da format priča koje je ponijela u sjećanju provjeri u stručnom seminaru Moskovske filmske škole, a onda da se odvaži i na ambiciozan kreativni iskorak – roman Zulejha otvara oči, čija se građa temelji na iskustvu bake, Tatarke raseljene za jedne od staljinističkih kampanja. Njezino je pripovijedanje odmah prepoznato kao iznimno, u domaćoj javnosti, ali i u svijetu, pa je priča o nepravdi i boli, ali i ženskoj emancipaciji i životu koji se obnavlja, objavljena i u nas. Za razliku od Solženjicina ili Varlama Šalamova, koji su o logorima govorili iz prve ruke, Jahina nudi novu perspektivu, pri čemu nije riječ tek o distanci. Kaže kako „nema sumnje u Staljinovu tiraniju“, ali i da „unatoč svemu što je proživjela moja baka je poštovala Staljina“: „Ta je tiha generacija apsorbirala sve teškoće ranih sovjetskih godina i radije je šutjela kako bi nas zaštitila“, pa „sada želimo sve sami shvatiti, trebamo se probiti kroz taj veo tišine“. I kada je pitaju hoće li pisati o suvremenoj Rusiji, ističe važnost suočavanja s prošlošću: „Možda je prerano, a možda nismo dovoljno sazreli za roman o modernom dobu.“
(Fotografija © Alexander Klimin)