Jenny Erpenbeck
Jenny Erpenbeck ulazi u književnost (1999) romanom o starom djetetu kao afirmirana producentica i kazališna redateljica, koja je na velikim njemačkim i austrijskim pozornicama postavljala Monteverdijeve i Mozartove opere. Potječe iz intelektualne berlinske obitelji, roditelji su joj također bili pisci, a baka Hedda Zinner dramatičarka i ljevičarska aktivistica. Iz kazališnoga u pripovjedni svijet prelazi i dramom o mačkama koje imaju više života, a u nizu romana koji slijede pripovjedni su prostori uzeti izdaleka. Riječ je o argentinskoj djevojčici, pa o umiranju u Moskvi, ali se pripovjedni subjekt čvrsto drži pretpostavke da nitko ne može „odabrati svoj odnos prema prošlosti“: „Mislim da moje likove progoni ono čemu se nadaju. A nada je sama po sebi greška.“ O svojim razlozima pak kaže: „Retrospektivno bih rekla da sam postajala pisac kad sam se igrala među ruševinama koje je rat ostavio u srcu Berlina; kad su ulice u kojima sam odrastala postale divovsko gradilište; kad mi je majka dopustila da propustim školu kako bih išla na klizanje; kad me otac vodio u iskopine starih utvrda; kad sam išla plesati; kad sam se zaljubila; kad sam ošišala kosu; kad su moji susjedi previše pili; kad mi je jedna baka rekla za logore u Sibiru, a druga o migracijama; kad sam miješala ljepilo za knjigoveže; kad sam čitala kad god sam imala vremena“. Njezini su romani puni složenih moralnih dilema, ali nikada ne postaju esej. To je upravo ono što Europi u ovom trenutku treba od literature (De Standaard).
(Fotografija © Katharina Behling)