Milovan Tatarin
Milovan Tatarin je iz Osijeka. Ondje na Filozofskom fakultetu predaje književnost, pa je logično da mu je glavno područje zanimanja nabožna književnost XVIII. stoljeća u Slavoniji, ali u red njegovih važnih prinosa ide i participacija u izvedbi Leksikona Marina Držića. Objavio je i priredio niz stručnih knjiga (Polomljeno poetičko zrcalo, Od svita odmetnici, Zaboravljena Oliva, Povijest, istina, prašina, Bludnica i svetica, Kućni prijatelj, Feniks: život i djelo Nikolice Bunića, Potpisnik ovih redova, Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske). I prije nego će i sam posegnuti za pripovjedačkim vezivom, bio je zaokupljen kulturom čitanja: „Važnost čitanja razumijem u humanističkom ključu – kao put razvijanja vrline. Čitanjem nadvladavamo feritas (divljaštvo, surovost), izgrađujemo humanitas (čovječnost), težeći prema divinitas (božanskom), što, zapravo, nikad ne dosegnemo, premda se ne trebamo prestajati truditi. Nismo rođeni s vrlinama, trebamo ih izgraditi, trebamo postati dobri u najdoslovnijem značenju te riječi, bogati iznutra, osim iskustva života moramo imati i iskustvo čitanja. Car Hadrian Marguerite Yourcenar kaže: 'Vrlo bih se teško navikao na svijet bez knjiga, ali stvarnost nije u njima jer ne može sva u njih stati'. Istina, no zato ono što 'može stati' bezuvjetno trebamo uzeti jer će tako narasti naša vrlina. Taj 'paralelni život' neiskazivo mi je važan, ne zato što mi je knjiga najuža struka, nego zato što čitanje oplemenjuje, zato što čitajući učimo kako umaknuti uvriježenim predodžbama i kojekakvim pogubnim stereotipima, koje prelako usvajamo, misleći da mislimo ispravno, jer ako svi misle isto, ni sami nismo pogriješili, a ako nismo pogriješili, nismo ni odgovorni. Posljedice čitanja nikad nisu trenutačne“.