Neće se moji prijatelji Istrijani uvrijediti, jer isto – pa i gore – mislim o mojim Dalmatincima: kad mi netko, naime, spomene primorsku zavičajnu umjetnost, a pogotovo poeziju, ja se odmah – ono šta se reče – hvatam za revolver.

Likovna umjetnost našeg primorja i njegova lirika – valja odmah reći, da ne bude nesporazuma – počinile su neke od najtežih zločina nad ionako polumrtvom i masakriranom hrvatskom kulturom. Pri tom, govoreći o primorskoj likovnosti, čak i ne mislim na onaj nepojamni kič sa štandova na našim rivama, razigrane dupine u zalasku sunca, već na takozvanu ozbiljnu, akademsku umjetnost, koja se u Istri i Kvarneru, recimo, cijela pretvorila u epigonsku školu dobrog, starog Voje Radoičića, dok se u Dalmaciji nikad nije pomakla dalje od Đure Pulitike ili Ignjata Joba, pa već pedeset godina slika samo ljupke male crkvice ili poluapstraktne dalmatinske pejzaže, ovisno već o tome slikaju li za biskupe ili boljestojeće turiste i domaću buržoaziju.

Jedino u stvari gore od južnog slikarstva jest – južno pjesništvo.

U boljem slučaju, to je amatersko pjesništvo penzioniranih učiteljica hrvatskog jezika, mladih bogoslova ili dokonih branitelja tanke duše, koji su shvatili da je nešto zavičajna poezija čim je o škrtoj zemlji staroga dide i nježnom djetinjstvu sa starom bakom, a napisano na zavičajnom narječju i objavljeno u lokalnoj ispostavi Matice Hrvatske. U gorem, zapravo mnogo gorem slučaju to je epigonska škola dobrog, starog Jakše Fiamenga, industrijska galanterija koja desetljećima već brutalno zlostavlja dalmatinski pučki rječnik udarnički rimujući osti, kosti, kušine, stine, suve smokve i Isusove brokve.

Nedavno, recimo – pisao sam o tome – jedna je ugledna dalmatinska klapa mrtva ozbiljna snimila veliki stadionski hit „Jidra mog vapora“, i baš nitko – od studija i izdavačke kuće do radijskih urednika i muzičkih kritičara – nije primijetio neviđenu revolucionarnu brodograditeljsku inovaciju, vapor na jidra, dakle parobrod na jedra: neviđena glupost ostala je tako neviđena iako je za svaki slučaj izvučena u samom naslovu pjesme.

Jedrenjaci na parni pogon jedino je, međutim, što je našim pjesnicima uopće ostalo, nakon što su odavno potrošili sve državne rezerve maslina, vina, lavande, bevande, drača, mandrača, starih majaka, leuta i kajaka, pa su valjda nakon kušina od stine došli i do vapora na jidra.

Zato se, kažem, hvatam za revolver čim se primorska lirika i likovnost.

I da mi je netko rekao da ću jednom mrtav ozbiljan predstavljati likovno-pjesničku monografiju jednog istarskog slikara i njegove kćerke pjesnikinje, rekao bih da bi to bilo moguće samo u dva slučaja: ako bi mi zloglasna istarska umjetnička mafija otela ženu i zaprijetila da će je pustiti tek nakon promocije, ili ako u Istri postoji neki slikar koji ne slika nježne prizore djetinjstva i stara bakina ogledala, a da pri tom ima kćerku koja ne piše čakavsku poeziju.

Da su mi, međutim, rekli da ću jednom mrtav ozbiljan predstavljati baš takvu jednu monografiju – slikara dakle koji slika bakina ogledala i njegove kćerke čakavske pjesnikinje – rekao bih da bi to bilo moguće samo ako bi mi, kažem, zloglasna istarska umjetnička mafija otela ženu.

Ili ako je, štajaznam, Ivan Obrovac otac Tamare Obrovac.

U dvije generacije obitelji Obrovac susrela su se tako dva divna umjetnička čuda: umjetnik koji univerzalnim slikarskim rukopisom piše prostore vrlo intimne, gotovo zavičajne ikonografije – pa stvarno ima slike koje se zovu „Nježni prizori s bakom“ ili „Bakino ogledalo“ – i pjesnikinja koja intimnim, zavičajnim čakavskim jezikom slika univerzalne priče ljudske duše, pa tako stvarno ima pjesme koje se zovu „Percepcija“ ili „Interstellar“. 

Niti je tako stari slikar iskorijenjen iz Istre zalutao širokim svijetom kad slika svoje „Kontinuume“, „Transfiguracije“ i „Emerzije“, niti je slikara starog kći iskorijenjena iz širokog svijeta zapela u zavičaju kad piše o majci ili vinovoj lozi. 

Negdje sam davno jednom naišao na uznemirujuće pitanje: na kojem jeziku sanjaju slijepi i gluhi od rođenja? Riječ je, jasno, o trik-pitanju: snovi nisu prostor jezika. Najtočnije bi stoga bilo reći kako su njihovi snovi – poezija. Navodim to jer sam se u razmišljanju o poeziji Tamare Obrovac sjetio jednostavnog trika kojega nas je učio profesor hrvatskog jezika u srednjoj školi, u kojoj su nas – kao i vas – na školskim predstavama maltretirali čakavskom poezijom. Stari brački profesor književnosti, od kojega sam naučio averziju prema lavandi, bevandi, škurama i balaturama, govorio je, naime, kako je čakavska pjesma istinska poezija tek ako poezijom ostane njeno čakavski posredovanje značenje, prevedeno u glavi i pročitano u sebi. Onako, ukratko, kako je sanjaju slijepi i gluhi.

Evo jednostavnog primjera:

kako na nožu stojin

ne znan ću li

ko se hitin

pasti doli,

u zemlju udriti,

eli gori

u nebo zletiti

Ili:

kao na nožu stojim

ne znam hoću li

ako skočim

pasti dolje,

udariti u zemlju,

ili gore

uzletjeti u nebo

To je, jebiga, poezija. Tamara je ne piše čakavskim zato da bi sačuvala živim jezik rodne grude – ili zbog čega već čakavsku poeziju pišu svi oni zavičajni pjesnici iz lokalnih biroa Matice Hrvatske – već zato što stoji na oštrici noža. A kad stojiš na oštrici noža, slijep si i gluh od rođenja, i sanjaš kako padaš između zemlje i neba. 

Tamarin jezik, kako vidimo, nije ni folklor ni ukras, sam sebi svrha: čakavica je njoj, u najkraćemu, ono što joj je ocu kist i boja. Niti je posredovano značenje njegovih slika zavičajno samo zato što umjesto kistom i bojom slika pinejom i piturom, niti su njegove priče manje ukorijenjene u Istru samo zato što pinejom i piturom ne kontemplira čakavski. Jednako kako, na koncu, ni Tamarina poezija nije manje ukorijenjena u očevo kozmičko čudo života samo zato što o njemu kontemplira čakavicom.

Zajedno, otac i kćer u ovoj knjizi pokazuju kako začudni i značenjski nemogući vapori na jedra zaista postoje, i kako ne samo da mogu biti poezija, već su jedino u poeziji mogući.

Parni jedrenjak, jedrenjak na paru i vapor na vitar, brod na onaj Tamarin „vitar“ i „voganj“, na „vitar“ ča je „po glemlju pasa, i jopet ga u voganj nažga“.