Mediteran- more različitosti
Miodrag Kalčić
"Strašno sam volio Sredozemlje, nedvojbeno zato što potječem sa sjevera, poput tolikih drugih, nakon tolikih drugih.", prva je rečenica predgovora opsežne dvosveščane (692 + 686 stranica) povijesti Mediterana (samo) druge polovice XVI. stoljeća "Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II." (Anibarbarus, 1998.) Fernanda Braudela, rečenica koja jasno ocrtava Braudelovu (i "tolikih drugih") opsjednutost prostorom kojeg ne živi nego istražuje (otuda i bezuvjetne ljubavi), a što je sa nama (i onima) rođenjem uronjenim u Mediteran, samorazumljivim životnim prostorom kojega svakodnevno (svakonoćno) proživljavamo i upražnjavamo, antagonistički ljubimo u svakakvim situacijama, svakojakim sadržajima i svekolikim oblicima? Nama je Mediteran, Mare nostrum (Naše more) kako ga lijepo nazivahu Rimljani, naprosto život, puka esencijalna egzistencija (sa svim smrtnim suprotnostima i životnim oprekama), rasprostrta sredozemna postelja postojanja.
Mediteran je zgoda u restoranu na Siciliji, kada ugojena Njemica na lošem talijanskom upita konobara: "Molim vas maslinova ulja?", a ovaj joj sicilijanskim dijalektom nonšalantno odgovara: "Drugoga ni nemamo!", ili ljetno razbuđivanje u ribarskom mjestašcu trkom po molu s trapavim (pospanim) skokom u more umjesto umivanja, ili prokleto lijene fjake zurenja u morski obzor bez ijedne jedine misli (poznate samo Mediterancima i, u posve drugom kontekstu dugim treninzima, jogijima), ili iz posve neobjašnjiva razloga svođenje doslovce svakoga, kolikogod ozbiljan ili neozbiljan, razgovora na posvemašnju sprdnju, ili podjednako strasna uživanja u ciknutom (octenom) i plemenitom vinu, ili… mogli bismo nabrajati u beskaj.
Ali, dakako, Mediteran je daleko, daleko više od toga. Mediteran je središte svijeta (lat. medius – srednji + terra – zemlja, Sredozemlje) i kako mu se uobičajeno tepa (već zgažena fraza), kolijevka zapadno-europske filozofije, znanosti, umjetnosti te hebrejsko-kršćanske i, kasnije, islamske religijske tradicije, dakle, temelj općenito europske i dijelom islamsko-orijentalne kulture i civilizacije. Premda oduvijek (kao i dan danas) opterećen pohlepom, ratovima (gotovo nema država koje nisu bile međusobno u ratnom sukobu) i ratnim posljedicama, svečanim mirenjima, Mediteran nije razdjelnica nego, upravo suprotno, spojnica i poveznica triju disparatnih kontinenata, zajednički prostor sastavljen od samih različitosti (spomenimo samo povijesna razdoblja mezopotamske, egipatske, feničke, kartaginjanske, iberijske, grčke, tračke, levantinske, galske, rimske, arapske, berberske, židovske, slavenske i turske kulture), ali životno žarište u kojem su prisutni i osjećaju se tragovi zajedničke burne prošlosti i koji je obilježen sličnim načinom življenja. Na Sredozemlju se od pamtivijeka sve razmjenjivalo (ponekad usvajalo i posvajalo, kupovalo): ljudi, misli, jezik, povijest, kultura, tehnologija (oružje i oruđe), način života, navike, seks, vjerovanja… i upravo po toj različitosti jedinstven je svjetski prostor.
Riječ je o zemljopisnom prostoru na kojem danas živi više od pola milijarde ljudi (usto godišnje ga posjeti oko 200 milijuna turista koji se najčešće razmile na 46 tisuća kilometara njegove obale) razasutih i raspoređenih, u velikom rasponu, u 26 država, pa nabrojimo ih redom: Gibraltar, Španjolska, Francuska, Monako, Italija, Malta, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Albanija, Grčka, Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Gruzija, Cipar, Sirija, Libanon, Izrael, Egipat, Libija, Tunis, Alžir i Maroko, sve zajedno, umalo po svemu (osim graničnih), nespojivih zemalja koje veže jedino širok, policentričan i mnogoznačan fenomen Mediterana, pored njegove klime i Sredozemna mora (s pripadajućim morima).
I eto nas u središtu, žarištu 18. Sajma knjige u Istri, u netipično mediteranskoj i zaboravljenoj srednjoeuropskoj Puli, na ovogodišnjem Festivalu knjiga i autora koji donosi, poviše samo površno i u obrisima skiciranu, temu Mediterana. Naravno, ne u cijelosti (ni u snoviđenju), po svemu prezahtjevan, presložen, prezamršen i na svaki način preobilan sadržaj (kojega ni poprilično sveobuhvatni Matvejevićev "Mediteranski brevijar" ne iscrpljuje) bit će samo donekle i samo fragmentarno dotaknut, prije svega, u suvremenim književnostima (i potom kulturama) dviju, a kakvih negoli, potpunoma različitih mediteranskih posebnosti, Turske i Italije. Kao što su nekada svi putovi vodili u Rim (Puležanima u Trst) i, nešto kasnije, u "Drugi Rim", kako se Istanbul (Konstatinopol – carski grad, Carigrad) još nazivao, tako će i putovi nama nepoznate ili samo djelomično poznate turske i dostatno poznate talijanske književnost i kulture (imali smo iznimnu sreću već upoznati njihove živuće književne odličnike u Puli, nobelovca Orhana Pamuka i karizmatičnoga Umberta Eca) voditi u Pulu, na punoljetni Sa(n)jam knjige u Istri.
Dvije velike kulture, dvije povijesti, dvije nepomirljive religije, dva različita Mediterana, Mediterràneo i Akdeniz (Bijelo more, kako Turci nazivaju Mediteran), i ponajprije, dvije književnosti susret će se na najsjevernijem dijelu Mediterana, u samom zemljopisnom središtu Europe, u Puli.
