Kad bismo suvremenu Tursku, sa svim područjima njezina ostvarivanja i prisutnosti u današnjem svijetu, htjeli predstaviti na najjednostavniji i najučinkovitji način, mogli bismo upotrijebiti sliku mosta (ili, u ovom slučaju još ljepše i prikladnije: sliku ćuprije), metaforu koja je gotovo preopterećena nebrojenim tumačenjima.
Da bi se opisano identitetsko šarenilo moglo razumjeti u svem svojem bogatstvu, prijeko mu je potrebno potražiti podrijetlo. Potrebno je podsjetiti na veliko Osmansko Carstvo, čije su vrijednosti u političkoj, kulturnoj, socijalnoj i ekonomskoj sferi nastavile živjeti i nakon njegova pada. Žalostan kraj toga carstva označio je početak formiranja suvremene turske nacije: u procesu sekularizacije, uz snažne reforme običaja, školstva, uprave i ukupnoga društvenog sustava, stanovnici današnje Turske su, bez obzira na nacionalne i druge razlike, postali Turcima. Takva se nacija, vođena Atatürkovom doktrinom sekularističke Turske, upustila u proces modernizacije, razvoja i europeizacije. Ako napredak predočimo kao dugu rečenicu koja se pruža od vremena prvih reformi u 19. st. pa sve do današnjih dana, nije izvjesno, prema riječima turskih intelektualnih krugova, da je turska modernizacija sposobna definirati subjekt u toj konstrukciji.
Turska urbana kultura prošla je i prolazi kroz temeljito zapadnjačko obrazovanje, usvajajući suvremene nazore. Postoje stanoviti nedostaci u tome sustavu: poznato je, primjerice, da se koncerti klasične zapadne glazbe, opera i balet ne prate i ne posjećuju dovoljno. S druge strane, ne zaostaje se u mnogo modernijim, mnogo zapadnjačkijim vrstama glazbe: rocku, heavy metalu i popu. Slično je stanje i u kinematografiji: nastoji se na podilaženju Zapadu, a zanemaruju se vrijednosti vlastitoga scenskog izražaja.
Problem književnog jezika — koji je u Osmanskom Carstvu bio amalgam turskog, arapskog i perzijskoga — i početak njegova sustavna rješavanja, seže u godine osnutka Republike, a traje sve do danas. Tih je godina osnovan prethodnik današnjeg Društva za turski jezik (Türk Dil Kurumu, skr. TDK), sa zadaćom »turciziranja osmanskoga jezika«. To je ponajprije značilo pronalaženje turskih ekvivalenata za tisuće posuđenica iz arapskog i perzijskog jezika. U prvim desetljećima intenzivne jezične purifikacije zaobilažene su posuđenice iz europskih jezika; danas je, pak, jezično čišćenje ponajprije usmjereno na borbu protiv posuđenica iz engleskog jezika. Ustrajnom jezičnom politikom u jezik je uveden velik broj neologizama koje je proizveo TDK. Takva politika nailazi i na protivnike koji ustrajavaju na uporabi arapskih i perzijskih posuđenica. Razdjelnica između njih i pristaša nesmiljene purističke politike TDK ujedno je i razdjelnica između »konzervativnih« i »naprednih« snaga (prema: E. Čaušević: Turkološka čitanka, Zagreb, 2002).
I suvremena turska književnost razvija se kroz proces pozapadnjenja i modernizacije, opterećena pitanjima identiteta, tradicije i problema jezika. Smjerovi sekularizacije, islamskoga fundamentalizma i turskoga nacionalizma trajno su prisutni. To pokazuje i odnos prema Orhanu Pamuku, svjetski poznatom turskom piscu: islamistički krugovi u Turskoj optužuju ga zbog zloupotrebe vjerskih i povijesnih tema u svrhu podilaženja zapadnjačkom postmodernizmu, dok su, u isto vrijeme, sekularni zapadnjaci uznemireni zbog toga što Pamukovo nepoštovanje državne ideologije na Zapadu nailazi na oduševljenje. Godine 1988. Pamuk je odbio primiti državnu nagradu riječima: »Godinama kritiziram državu zbog toga što progoni i zatvara pisce, što kurdski problem rješava jedino silom, i zbog nacionalizma. Ne razumijem zašto mi daju nagradu.«
Veoma okrutnu ideološku lekciju dobio je i satiričar Aziz Nesin (1915–1995), jedan od najplodnijih turskih pisaca, poznat po zastupanju sekularizma. Kada je u Sivasu 1993. zajedno s većim brojem intelektualaca organizirao predstavljanje turskoga prijevoda Sotonskih stihova Salmana Rushdieja, »islamski fundamentalisti« napali su hotel u kojem je ono bilo priređeno. U tim je događajima život izgubilo 37 ljudi okupljenih na predstavljanju, a ranjeno je 56, među njima i sâm Aziz Nesin. Tisak je poslije optuživao lokalnu policiju i vatrogasce za suučesništvo »jer se gotovo sat i pol nisu odazivali na dramatične pozive u pomoć«. I vlast ga je optužila da je napadajući islam poticao nasilje — protiv samoga sebe!
