Žarko Paić
Žarko Paić rođen je 1958. u Kutini, a već je diplomskim radom na zagrebačkoj politologiji pod mentorstvom Vanje Sutlića (Može li se igrom svijeta preboljeti metafizika?) dao naslutiti da ga zanimaju velika pitanja i da se njima kani baviti različitim, pa i literarnim alatima. Kada uskoro magistrira tezom o Sartreu pred komisijom u kojoj je opet važan filozof Branko Despot, njegova je razvojna putanja zacrtana i nagradom Sedam sekretara SKOJ-a, koja se nije zagubila u sjećanjima upravo zbog biografija svojih laureata. Do doktorske teze o „kulturi kao novoj ideologiji“ proći će dosta osobnog i prevratnog općeg vremena s markacijama prve stručne knjige o „kraju europskoga uma“ (Njihalo na kraju stoljeća) te pjesničke zbirke (Aura) početkom devedesetih. Sam Paić svoja stručna, kulturološka zanimanja razvrstava u tri pravca – 1) filozofiju umjetnosti, filozofiju politike, estetiku i teoriju medija; 2) sociologiju kulture, sociologiju mode i teoriju suvremene umjetnosti; te 3) teoriju globalizacije, povijest političkih ideja i znanost o slici – što ga veže za akademsku sferu, kao profesora sveučilišnih studija, pokretača i urednika časopisa i edicija, organizatora skupova, autora dvadesetak knjiga. No još otkad je u ivanićgradskoj knjižnici organizirao reprezentativne književne i kulturne programe koji su pridobivali goste i auditorij nije odustao od primijenjene, promotorske ambicije, držeći kako je važno da se u javnosti raspravlja na način koji promiče Sa(n)jam knjige u Istri. „Problem našeg vremena nije u strahu, nego u ravnodušnosti“, kazao je u Puli na predstavljanju svoje knjige Doba oligarhije. I to ponajprije „spram patnje drugoga“, o čemu će, pa i iz perspektive lirske tekstualnosti zbirke Uronjeni, razgovarati na Doručku s autorom, u koji se vraća nakon deset godina.
(Fotografija © Tanja Draškić Savić)