Punoljetni spomenar

Ponosni smo što upravo ove, 2012. godine, Sa(n)jam knjige u Istri slavi svoju punoljetnost. U proteklih je 18 godina prerastao u najsnažnije središte knjiga i autora u Hrvatskoj s autentičnim modelom predstavljanja knjiga i autora, sajam koji je već odavno prešao granice, ne samo Istre, već i Hrvatske. Na Sajmu svake godine izlaže više od 300 nakladnika iz Hrvatske i regije te ga posjeti oko 60.000 ljubitelja knjiga, ima više od 80 događanja (predstavljanja knjiga i autora, stručnih skupova, okruglih stolova, performansa…) i u njima sudjeluje više od 200 autora. Danas je to najveći festival pisaca u Jugoistočnoj Europi, kojega su proslavila i velika imena svjetske književne scene- Orhan Pamuk, Umberto Eco, Claudio Magris, Peter Esterhazy, Kenneth White, Irwin Welsh, Tess Gallagher, Michala Viewegha, Jiři Menzel, Dacie Maraini, Albert Manguel...

Intrigantne teme koje svake godine Sajam postavlja uvijek izazivaju veliku pozornost, privlačeći sve više autora, nakladnika, izdavača… Naš je rođendan i prigoda u kojoj su nam ugledna pera književnosti posvetila nekoliko biranih riječi, želeći nam i time potvrditi svoju privrženost pulskom Sajmu knjiga.

Dževad Karahasan, 29. listopad 2012.

U jednom stihu Friedrich Hölderlin kaže za ljude da su razgovor (“otako smo razgovor”, kaže on). Ne znam vrijedi li to za ljude, za književnost vrijedi sigurno, ona je prije svega razgovor s odsutnim sugovornikom. Ako nije to, više je zabava ili pouka, nego prava književnost. Zato sam pomislio da je Sajam knjige u Puli malo više festival, ili sajam književnosti, nego sajam knjiga. U jednom malom gradu se tokom nekoliko dana okupi toliko pisaca da sve vrijeme traju razgovori, iskreni i neiskreni, radosni i licemjerni, ozbiljni i procijeđeni kroz zube. U velikom gradu je moguć sajam knjiga – tu se ljudi raziđu i izgube s očiju jedan drugome, oni prodaju knjige i sklapaju poslove. U Puli se ne uspijevaju sakriti ni oni totalno asocijalni tipovi poput mene. Tu ste okruženi knjigama i ljudima, tu osjecate kožom koliko zajedno idu knjige i ljudi, tu ste uronjeni u razgovor i dio ste razgovora. Mislim da je to ono posebno pulskog Sajma. Grad i ljudi, mjera jednoga i drugog ovdje su se sretno sklopili u cjelinu koju ne bi trebalo dirati i mijenjati, bar dok smo još u stanju da malo razgovaramo i razumijemo se.

Predrag Lucić, 5. studenog 2012.

Dajte mi litar, bisku, medicu,

Žmule za Smoju i za Bettizu.

Dajte mi litar, neću pit svagdi,

Stižen u Pulu nazdravit Magdi,

Nazdravit dragon pulskome svitu,

Dosta san pija i pisa po Splitu.

Dajte mi litar za Sa(n)jam knjige,

Za čitatelje iz prve lige.

Ivica Ivanišević, 6. studenog 2012.

Već 18 godina u Puli sanjamo knjige i onda te snove radosni nosimo kućama. Što se mene tiče, dabogda se nikad ne probudili.

Renato Baretić, 6. studenog 2012.

Kako bijaše od početka

Kako bijaše kroz prvih osamnaest

Tako nek traje bez svršetka

Tako nek traje za svagda

Živjeli snovi, živjele knjige,

Živjeli Sajam i Kiklop i Magda!

Zlatko Gall, 7. studenog 2012.

Iako pred tobom stoji život, ma ča ću drugo reć Osamnaest ti je godina već!

Andrej Nikolaidis, 7. studenog 2012.

Sad kad ste punoljetni i možete glasati, nemojte.
Ne možete glasati za sebe, a boljih od vas nema.
Ono što ste učinili za naše književnosti, za Pulu i sve nas autore neprocjenjivo je.
A tek ste počeli...

Dragan Velikić, 8. studenog 2012.

Pre osamnaest godina, u decembru 1995. godine, na pulskom Forumu rođen je Sajam knjiga u Istri. Ideju Sajma izneli su ljudi okupljeni oko knjižare Castropola. Spiritus movens bio je pesnik Boško Obradović.

Ali osoba koja od prvog dana Sajma pokreće i održava tu nekada prvu regionalnu svetkovinu knjige, a danas važan i prestižni praznik u kalendaru izdavača, pisaca i čitalaca, i to ne samo u Istri i Hrvatskoj, već u čitavom regionu i šire, jeste Magdalena Vodopija. Trebalo je mnogo snage, znanja, strpljenja, energije i ljubavi pa da se pojavi ono malo slovo "n", da Sajam postane Sa(n)jam, da san postane stvarnost.

Prođimo za trenutak prostorima grada koji su Sajmu otvarali svoja vrata tokom proteklih godina. Oslušnimo mantru: Gradska palača, galerija Capitolium, galerija Diana, Portarata, Stara robna kuća, knjižara Mladost, kino Pula, galerija Cvajner, Dom hrvatskih branitelja.

Osamnaest godina je granica punoletstva. Naravno, neko zrelost pokazuje ranije, a neko nikada mentalno ne sazri. To su već sudbine. A postojanje manifestacije Sa(n)jam knjiga u Istri pokazuje, pre svega, svest i punoletstvo svih onih koji svojim radom i donacijama omogućuju taj praznik knjige. Od Pule, grada koji je pre tri hiljade godina postao punoletan, to se i očekuje.  

Davor Mandić, 12. studenog 2012.

Tko bi rekao da ti je već 18 godina! Kao da je jučer bilo kad sam se kao klinac, netom nakon rata, počeo ozbiljnije baviti knjigom, izvan onih dosadnih školskih obaveznih figura, pa svoju novopronašlu ljubav uporno tražio među tada nešto skromnijim tvojim policama. Oprosti mi ako ti nisam uvijek platio, ali tako to ide u ljubavi i ratu - sve je dozvoljeno. A ljubavi i rata tada je bilo na pretek. Uostaolom neka prvi baci kamen, ili knjigu, onaj tko nikad ništa slično nije napravio. Rado ću je pokupiti i odnijeti doma.

Od tada si se, Sanjice, prometnula u jedno od najvažnijih kulturnih okupljališta u ovom kraju svijeta. Sada su ti police kudikamo razvedenije, ali nije to ona bit koju si dohvatila do ove svoje punoljetnosti. Bit je oduvijek bila u druženju, upoznavanju i minglanju, koje je u Puli krajem godine uvijek imalo onu tako finu spregu neobaveznosti, opuštenosti i dobrog povoda. A da su se tvoji autori i gosti oduvijek u Puli dobro osjećali ne govori samo činjenica da ti se tako rado uvijek vraćaju, nego i to da se neke od njih samo u tvojem društvu i samo tada može vidjeti u izdanjima u kojima ih se nigdje drugdje ne može vidjeti.

Zato znam i zašto mi se nameće paralela sa Sarajevskim filmskim festivalom, na kojem Kevin Spacey može nesmetano uživati u svojem seksualnom opredjeljenju. Hm, razlika je možda ipak ta da su fotke dobro raspoloženog Spaceya ispod sarajevskih šankova na kraju ipak procurile u javnost. Ove iz tvojih noći nekako nisu. Znam, novinar sam :)

Sanjice, sretan ti, i najsretniji, osamnaesti rođendan!

Drago Orlić, 13. studeni 2012.

U zdravlje LIBRU, u zdravlje KNJIGI, u zdravlje KNJIZI!

Eko zdrave zdravice! Najbolja je fraza: "Uni ki su govorili verše na teraci, na placi Foro, su legenda, sve drugo je povijest". Ča ti je 18 lit? Punoljetnost? Ma, daj, daj! Moj druže, to ti je 18 miljari črvi u guzici, 18 miljari kaprici, 18 miljari kvintali libri… i šu i daj, ne molaj! Miga škerci!? I mi z terace i Samanj libri bili smo jur prvega lita punoljetni, perke smo se rodili punoljetni. Kako Lao tse. Da, jušto tako!

          Boško me je zva z besidami: "Dođi, napravit ćemo ono što najviše fali Puli i Istri - festival knjige". On je bija vajk ćapan od štrig, a ovo je bilo priko svake mire, ovo je bilo z blagoslovon.

          Tamo na Zapadu, vidim u filmovima, uspješne se firme uvijek zovu OTAC & SIN. Ovdje u Puli je drugo po srijedi, firma funkcionira kao OTAC I KĆI. Pa ti vidi moj sinko.

Za ne reći brend, Sa(n)jam knjige je danas ŠTEMA Pule i Istre.

Neka živi libar!

Milan Rakovac, 15. studeni 2012.

Osamnaest godina Sajma? Incredibile! Čini se da je to bilo prije 18.000 godina, u osvitima one krležijanske prakulture (altroche ad calendas graecas, altroche kršćanski i ini monoteistični kalendari). Usred banalne balkanske i pribalkanske (i mitteleuropske, jamačno!)  ekstaze banalija i parafernalija i lakih ljudi teških ekspresija  i površnih zadovoljstava, jedna drska mlada žena zagrizla je Uroborosov rep zbiljskog izazova: hoćemo li i dalje samodopadno  trkeljati tisućeljetna snatrenja i briznuti suzama radosnicama udivljenja samih sobom, ili ćemo se, možda, dobijesa, latiti, konačno, sami sebe na iole uvjerljiv način? I tada, prije osamnaest  ljeta, Magdalena O.V. latila se The Mission Impossible: okupljati pisce, uz njihove nakladnike i knjige, takorekuć zbiljske ljude koji su, gotovo, od krvi-i-mesa, i  tako skrenuti maticu riječnu glamoura s patološko-patriotskih kriminalaca i teških kurviša mentalne prostitucije spram svijetlih obala invencije. Sarkastičan sam? Ma jok, to vam se samo čini. U cro-močvari lažnih žreca, kada uspije jedna osamljena osoba  učiniti ono što je dotična Magdalena O.V. učinila za se, za knjigu, za Pulu, za Istru, za Hrvatsku&The-Rest-of-The Ex, onda bi to bilo čudo, kada ne bi tu bila riječ o samouvjerenoj osobi koja je, baš stoga, ostvarila jedan od najsmjelijih ovdašnjih kulturalnih projekata, još tamo od prahistorijskih doba  Krležinih kletvi, Janigrovih struna i Vukotićevog Surogata.

Kruno Lokotar, 16. studeni 2012.

Ima jedan Sajam, nije na kraju svijeta, nego na vrh srca, preciznije na vrhu poluotoka u obliku srca, navrh Istre, u Puli, Sajam kakav se sanja tijekom cijele godine i onda, potkraj godine, tamo mjeri i veseli, sreće i blebeće, planira i ordinira, promovira i rekapitulira, a ponekad i kapultira.

Lijekovit je i nasušan taj Sajam, Pulski sajam knjiga, i svi znamo tko iza njega stoji, čije kovrče, čiji entuzijazam, trud, vizija i briga, su se nadvile nad njime. Ali Sajam nije osoba, nego mjesto susreta, a mjesto čine ljudi. Osobe, s pogledom.

Autori su na tom Sajmu obljubljeni i istaknuti, njima u čast je Sajam najvećim dijelom i nastao. I kritičari tu dođu na svoje, govore biranim riječima o vrijednim djelima. I urednici, publicisti, knjižničari, prevoditelji, muzičari sviraju, svirci muziciraju, dizajneri dizajniraju i koreografiraju, likovnjaci slažu, mažu i izlažu, političari podržavaju pa se još i naslikavaju – pravo im i budi – izdavači profitiraju ili se barem tome nadaju, ukratko, na koncu je svima teško spakirati šatore i na koncu vesele i korisne fešte preseliti se u svoje gradove. Dođu tu i oni kojima je svjetla uvijek premalo, nekad samo zbog svjetla, kao da zaboravljaju da se na svjetlu bubuljice bolje vide.

No, postoje ljudi koji ostaju u vječitoj sjeni, oni kojima na samu pozornica nije suđeno, ni pod reflektore, ni u lože, ni pred kamere nit im se guraju kruške ispod njuške. A bez svih tih ljudi, bez vrijednih garderobijera –možda se netko sjeća tog divnog britanskog filma iz '80-ih - vozača, hostesa, konobara, pomagača svih fela i nosača svih tereta, bez naših malih Atlasa i amortizera sitnih potresa, bez ljudi vrijednih i snažnih poput mrava, bez volontera i njihove nesebičnosti i predanosti, ovog Sajma ne bi bilo, a o njegovu sjaju da ne govorim.

Oni su puno imena, koja ne možemo i ne znamo nabrojati, čak ni ovom prilikom, ni spomenuti. Da, to je nepravedno. Oni su uglavnom anonimni, ali oni su sol zemlje i ulje svakog mehanizma, a još su i zemlja i mehanizam.

Bez tih svih neimenovanih i diskretno izmaknutih ljudi Pulski sajam knjiga ne bi doživio svoju prvu punoljetnost. Njima, baš njima, a oni znaju da su ti, da su godinama pridonosili i veselili se uspjesima tuđim, i svojim, želim posvetiti ovaj govor i reći im samo tri riječi: hvala, hvala, hvala!

Miljenko Jergović, 27. studenog 2012.

Autobiografija o knjigama

Umjesto da kažem – dižem ovu čašu!, reći ću – dižem ovu knjigu! A kasnije ću vam, možda, i reći o kojoj se knjizi radi. Imao sam osam godina kada sam prvi put sam ušao u knjižaru i kupio knjigu. Pisac se zvao Scholem Alejhem, a knjiga "Dječak Motl", izdanje Veselin Masleša, biblioteka Lastavica. Bilo mi je četrnaest kada sam prvi put ušao u knjižaru s namjerom da ukradem knjigu. Ali nisam imao hrabrosti. Skupit ću je dvije godine kasnije, kao učenik Prve gimnazije u Sarajevu, ući ću u knjižaru beogradske Prosvete, u Radićevoj ulici, i ukrasti "Devet priča", J. D. Salingera. U sljedećih nekoliko dana u toj ću knjižari ukrasti još tri Salingerove knjige i tako kompletirati njegova izabrana djela. Bilo mi je sedamnaest kada sam prvi put uhvaćen u krađi, u jednoj knjižari na Marijin dvoru. Poslovođa je prijetio da će zvati miliciju. "Nemojte, molim vas!", kukao sam. Neukradenu knjiga napisao je slavni anarhist Kropotkin. Nikad je nisam pročitao, naslov sam zaboravio. Bilo mi je dvadeset pet kada sam prestao krasti knjige. Bio sam poznat pisac i novinar, a ni knjige više nisu bile toliko skupe, a ni toliko vrijedne. Posljednja knjiga koju sam ukrao bio je prvi tom Filmske enciklopedije, izdanje Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Bilo je izazovno za oproštaj ukrasti nešto tako golemo i kabasto.

Nemojte krasti knjige, ne isplati se. Nemojte krasti knjige, drugo je danas vrijeme. Nemojte krasti knjige, bolje upoznajte nekoga tko će vam ih poklanjati i neće se nikada upitati čemu knjige u ova oskudna vremena u kojima već svako govno radi na struju. Što bismo listali kada ne bi bilo knjiga?

Umjesto da kažem – dižem ovu čašu!, govorim vam – dižem ovu knjigu! Onu  koja vam je upravo sad pri ruci.