Krešimir Bagić
Gdjekad sam u razgovorima o poeziji znao kazati da je pjesnička misao lebdeća i da pjesnik ne može znati otkuda pristiže i kamo smjera. U tim trenucima nisam ni slutio da će me sustići vlastiti stihovi. A izgleda da se upravo to dogodilo. Prije dvadesetak godina napisao sam pjesmu Šalica čaja. Završio sam je distihom: Nikamo ne treba putovati. / Ovdje su i brijeg i dolina. U zadnje se vrijeme sve češće sjetim tih stihova. Zagrebačka je Dubrava postala središte moga svijeta, mjesto s kojega pokušavam razumijevati ljude i događaje te svladavati udaljenosti. Iako se u pravilu ugodno osjećam gdje god dođem, sve rjeđe fizički napuštam Dubravu. Strast za putovanjem najčešće utažavam čitanjem. U svijetu tekstova nalazim uzbudljiva mjesta, iznenađujuće misli, zanimljive sugovornike. Svako malo ispriječi mi se brijeg ili prostre dolina, a okolni prostor zasvijetli. Povremeno i sam zakoračim u taj svijet – stihovima ili svjedočanstvima o svojem čitanju. U oba je slučaja na djelu pogled iz Dubrave.
Predstavlja knjigu Eveline Rudan Sve ča mi rabi ovega prolića
Razgovor iza zavjese - predstavlja knjigu Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 1970. - 2010.