Mitske zemlje slobode – Istra
Kad smo bili mladi, na početku puta – povjerava se stari Krleža – nama se činilo da je ostvarenje slobode pitanje isključivo naše subjektivne volje. Priča kako je „postojano i tvrdoglavo kupovao isključivo one istarske žigice, Družbe svetog Ćirila i Metodija, uvjeren da onim sitnim palidrvcima nekako jača nesretne narodne kosti, kako bi kostur našeg naroda mogao ustati iz svog istarskog groba“. Premda ih odavna nije bilo, te su žigice osvjetljavale večer prije nego će se pisac „konačno pokloniti Vicencu iz Kastva, u Svetoj Mariji na Škriljinama, da vidi njegove bijele konje“: „Misli pune nemira i čežnje od iluzije da ću konačno sutra vidjeti Vicencovu kavalkadu od dvadesetak bijelih konja. Zamišljajući nepoznatu sliku stojim kod prozora u Puli, promatram zvijezde i slušam prolaznike koji se vraćaju poslije Toske. Jedan zagrebački glas – 'No, pa kaj hočete, tri mrtva, pa kaj vam to još ni dost?'“. Pod dojmom da su galeoti i koloni branili Serenissimu, njezinu slobodu, do posljednjeg daha, javlja se Beram, koji nad njima „bdije i danas još na straži“, a crkva svete Marije „sakrila se u zavjetrini“. Vincentova je kompozicija sazdana od elemenata bujnog folklora i „fantazije samouka“. Riječ je o „monumentalnom priviđenju“ „čarobnjaka koji je ovo kavalerijsko poklonstvo osjetio u vidovitoj hipnozi“. „Biti dakle bezimeni slikar svog vlastitog vremena i ostati to nekoliko vjekova, u civilizaciji koja o sebi samoj pojma nema, koja je zaboravila ono što je bila, koja je gluhonijema za ljepotu“ melankoličan je lirski motiv o idealima Ljepote ili Slobode koji se zagube. Župnika koji se ondje zatekao s Krležom zanima tek pitanje: „Da li je Sveti Petar odsjekao uho onom nesretniku kao što je rečeno, i da li je to po Svetom Petru naslikano – pravilno?“. Zar nije čudno što mu svi ti ljudi koji dolaze zanimajući se za Vincentovu sliku, a da on ne razumije „što ih zapravo na toj slici toliko zanima“, ne znaju odgovoriti na jednostavno pitanje – je li istarski slikar uzeo više slobode nego što mu pripada?
Tekst: Vlaho Bogišić
Ilustracija: Mauricio Ferlin
