Mitske zemlje slobode – Vis
Niotkud se Hrvatsku ne vidi tako dobro, svisoka, kao s Visa. Vis je onaj visoki, mitski prag koji je morala dosegnuti i sačuvati kada je riječ o slobodi. A u viškim je vodama i dvor jedne od starih kraljica njezinih klasičnih svjetova. Kada se nešto iz tih viških mora stavi u juhu, to je kao da si dodao sve to more i „to možeš pojesti i osjetiti samo ovdje. Napravio sam mnogo takvih juha, u Zagrebu, Ljubljani, Beču, nosio svježu ribu i priljepke smrznute u moru, no to nije bio isti okus; drugima koji su kušali bilo je odlično, ali meni nije. To prvo iskustvo, taj prvi okus zauvijek se pamti. To je kao kolač od onoga Francuza što nas je mučio, Prousta. Cijeli život traži onaj prvobitni okus, okus djetinjstva, a ne može ga više naći. Taj okus djetinjstva nije realan“, a da se i u tim riječima Senka Karuze prožimaju čula, posvjedočit će i pjesnik Tin Ujević: „Promatrao sam tako ribu đipiti ili skakati, predamnom su zubaci nagonili iglice, brojne iglice, a i par zubataca izvršili su ekstraturove“. Litica na koju se protegao „bila je od najtvrđih, takva koja doista lomi valove“, pa mu se „u znak da se samoća odmetnula od čovjeka“ s nje učinilo kako su „proglašene razne morske slobode: svi sistemi riba rado bez brige izvode majstorije svih modernih plesova povrh površine“. Pjesniku se eto čini da su ribe, izvodeći figure iznad površine, ušle u prostor slobode. Onda to provjerava i na pticama: „gore, među otočkim borovima, opazih da ne lete ravno, kako je običaj, nego prelamaju let u niz eksperimentalnih skakutanja“ – „kako se valjda esejistički uzlijetalo u vremena blagopokojnoga archeopteryxa“, reći će žargonom Prousta kojega je prevodio, da je „trebalo osamiti samoću“, osjeća se tako „daleko od svijeta“ da je „gord što je otkrio ovaj otok“ pa plovidbu naslovljava jednostavno: Teutin dvor. „Iskrcavamo se na dosta tajinstven način, pošto smo najprije izmjerili dubinu pličine da se ne nasukamo, i vrlo oprezno da ne lupimo u liticu gdje bismo polomili zube“, povjerava pjesnik za kojega se drži da je bolje od nas ostalih bio vičan hrvatskom jeziku. I bit će da nisu u krivu, jer upravo tako izgleda kada se u hrvatskom pokušava pristati u – slobodu.
Tekst: Vlaho Bogišić
Ilustracija: Mauricio Ferlin
