Latinka Perović
Latinka Perović autorica je mnogih knjiga i studija, predan istraživač i lucidan tumač historijskih procesa i društvenih zbivanja, pa ipak je trenutak u kojem je prije pola stoljeća iskoračila iz sfere visoke politike nezaboravno obilježio njezin život i pojavu. Razloga je više, a glavni je u tome što je taj smjer promijenila Titova mitska figura i to, smatra se, mnogo više na štetu vlastitoga nego njezina projekta. Perović je tada pripadala političkom, a i naraštajnom krugu koji se modernizacijom bavio i kao društvenom promjenom. Tu je agendu komunicirala uvjerljivo i vješto, pouzdajući se u studijske argumente kakvih joj unatoč karijernom uzletu nije nedostajalo. Naprotiv, još se njezin sveučilišni profesor staroslavenskoga jezika začudio kada ju je zapazio u nekom aktivističkom kružoku, jer je i u tadašnjim okolnostima bilo neobično da se nadareni studenti gube u političkim maglama, a sam Ivo Andrić nije htio povjerovati da je magistrirala na Dopunskim i odredbenim sintagmama u njegovu jeziku: „Ali to je nemoguće, ja nju znam, a nikad mi to nije rekla“. Poput Andrića, i inače se malo zna da je ne samo po struci nego i strasti za priču, pa i biografsku suštinu velikih historijskih drama, Latinka Perović filolog. Prijelaz u historiografiju ići će preko njezina drugog magisterija, o kulturnoj politici, a na velika će vrata u znanstvenu zajednicu ući doktorskim studijama o magistralnim temeljima devetnaestostoljetne ljevice u Srbiji. Upravo će ta, crvena nit otpora dominantnoj, obično radikalnoj tenziji društvene konzervacije proteći u neusporedivom držanju plamička savjesti iz drugoga plana kojemu, kadgod ga je držala među dlanovima, nije prijetila opasnost da utrne. Upravo stoga što ne odustaje od istraživačkoga izvora, razumiju je i žele čuti i ondje gdje se o onome čime se neposredno bavi i ne zna mnogo, jer se svijetom kreće sa znatiželjom za drugo i bez straha da bi se prolazna vrata mogla zatvoriti.