Esej 25. Sa(n)jam knjige u Istri

Sjećate li se careva slavuja? Kako razočaran bijaše kineski car kada je u knjigama pročitao da je od čitave njegove porculanske palače i od čitavog njegovog snenog i čarobnog vrta koji seže u nedogled, kako je od svega toga ipak najbolji tamo neki slavuj. I tako je jasno zašto su i car i Andersenov genij morali u potrazi za slavujem zatražiti pomoć male kuhinjske služavke. Nije nam, nadalje, nipošto tako čudno što je mehanički slavuj japanskog cara zatravio kineski dvor i grad, i nije, na kraju, baš posve neočekivano za književne sanjare i stanovnike bajki, da je umirućem kineskom caru život povratio baš onaj pametni, živi slavuj, na kojeg su svi već bili zaboravili. Ipak, poručio je caru slavuj na kraju priče: "Nemoj nikome reći da imaš malu pticu koja ti o svemu kazuje. Najbolje je to zatajiti". I imao je pravo: ni dame koje nekoć, u pokušaju da zvuče kao on, razgovarahu grgljajući – grla punih vode, ni kapelmajstor koji je slavio ponavljajući valcer mehaničkog slavuja, ni itko drugi (osim možda male kuhinjske služavke i njene bolesne majke) ne bi bili više shvatili moć prirodne ptice koju su jednom već odbacili. Samo još pitanje života i smrti doziva ptice natrag u porculanske odaje – umorni gradovi prekasno dozivaju svoje izgubljene ptice. 

Doista, Grad kao poredak već je dugo proces izgona slavuja, divljenja mehanizmu formalne muzike, okašnjela svijest o bitnim pitanjima života. Kultura. Neki su gradovi nastali iz prisilnih blizina, neki iz prinudnih udaljenosti. Između blizine i udaljenosti vidljivi su i nevidljivi zidovi grada, polupropusne membrane, razmjena ljudi i paketa, struje i povrća, osmotskim tlakom povijesti, kap po kap, a katkad i kao razderotina–provala zida: prvo opsada i izgladnjivanje, a onda težina novih blizina. Knjige su već dugo ponajprije stvar grada i njegovih mentalnih tragova. Njegovo sjećanje na izgubljene ptice. Tako je i s knjigama koje svakog decembra zaposijedaju Pulu. Kao živo srebro u okamini od palače. Kao struja u žici koja prenosi glas iz daljine. Kao jeka jata. Sajam okuplja glasove ptica, grad odjekuje dok ga ne zadavi šarena i bučna mehanika rasprodaje i zimskog Solsticija.

Strašljivi humanistički utopisti vidjeli su odvajkada grad koncentrično, simetrično, uredno zašiveno, taksonomski. Oni, pak (ne)sretnici, koji su živjeli svoje utopije i za njih gorjeli, vidjeli su ga iskosa, u presjeku, u prečici. Nazivahu ih ekscentricima. Dok je Zakon gurao seks, ovcu, kokoš i inovjerca na opasne i sirotinjske rubove svog poretka, kao što to čini i danas, iz tih se ekscentričnih zona javilo ono najbolje, ptice okupljene u zbijegu. U šumi, u otporu, u ludilu i luckastosti, u prvoj cigareti i prvom seksu u tami iza škole.     

Japanskog mehaničkog slavuja, kaže Andersen, isporučili su i čuvali u kutiji. U engleskim prijevodima ponekad se javlja i kao sinonim za mrtvački kovčeg. Ta je slavujeva kutija sigurno bila u većoj kutiji ormara, taj u kutiji sobe, ova u kutiji palače, a palača-grad u kutijastom svemiru kutijastog Boga. Inteligencija japanskog mehaničkog slavuja iz kineske kutije pogoni sada kutiju Grada: europska platforma za inteligentne gradove 2019. godine nudi nešto što zovu "grad u kutiji" – software koji gradove čini "pametnima", a da pritom ni na trenutak ne zazove izgubljenu pamet ptice. Cinizam europske Teorije katkad je još nesmiljeniji: za njega ptica nikad nije ni postojala. Njen je glas oduvijek mehanički, njeno je perje izmišljotina Velike Povijesti Perja. 

Reinier De Graaf nazvao je kutiju najvećim dostignućem i najvećom traumom arhitekture. Svaka ju je gradska i građanska hrabrost htjela prekoračiti i rasturiti, svaki ju je kukavičluk htio nad glavama zatvoriti. Sve što je stremilo oblacima i kiši, iz nje je raslo, sve što se prepalo bilo je u njoj pokopano. Kutije vole starci, vole ih kućne mačke. Za njima čeznu oni bez krova. Kutija je mjera kojom se mjeri život, u kutiji se šalju kolači u vojske i studentske domove. Kutija je toplina krda i mačji zahod u jednom. Scenu-kutiju već stoput obećaše otvoriti prema nebu i suncu ali se uvijek nekako vrati – kazalište se još igra kutijama. Nisu nam sve kutije mrske, navikli smo misliti (poput glupe Pandore) da usred svih nevolja u njima možda još uvijek čuči i ono nešto što obećaje i daje. 

Kada je Italo Calvino skupljao i priređivao talijanske bajke, osjećao se kao da otvara magičnu kutiju. Činilo mu se svako toliko, pisao je u svom predgovoru 1956. godine, kao da bi se iz magične kutije koju je otvorio oslobađala izgubljena logika svijeta bajki, vrativši se da ponovno zavlada Zemljom. Ipak, on je je tada čaroliju tih bajki preveo na književni talijanski. Jezikom-kutijom i idejom kutije-nacije uokvirio je i porubio čarolije. Šesnaest godina kasnije, u jednoj od najvažnijih knjiga o ideji grada, u svojim Nevidljivim gradovima, bio je već precizniji u svom etičkom mizanscenu: Marko Polo opisuje neki most, kamen po kamen. A Kublai Kan ga odmah pita koji je kamen glavni. Marko mu veli da je svaki kamen važan, a vladar se buni: kog mu vraga dosađuje s kamenjem, kad njega zanima samo luk mosta. Marko je jasan: bez kamenova, nema ni luka. 

Kada bi putnici i folkloristi pitali seljake iz okolice Pule o rimskom monumentu arene, dvije su stvari uvijek išle zajedno: čudo i rad. Čak su i čudesne vile koje su u legendama gradile pulsku arenu morale nositi kamenje s Učke. U nekim se pričama i opasati pregačama. Raditi unutar radnog vremena, ostaviti u žurbi zgradu bez krova. Grad je rad, svaki je njegov spomenik čudo i okamina znoja u jednom. No, vladari svijeta gluhi su i lijeni, ne sluša im se o čudima i o radu.  Kublai Kan prekida Markove konake i veli mu: "Ja ću sad opisivati gradove, a ti ćeš mi reći postoje li i jesu li točno onakvi kakvima sam ih ja zamislio." Vlastodržac sebe i svijet gleda iz palače svog imaginarnog savršenstva, zamišlja vlastiti centar molekularno, kristalno, kao dragulj pravilnih bridova, ne razumije ekscentrične točke i dijagonale Markovih razmrvljenih mentalnih Venecija. Ne gadi mu se ponavljanje mehaničke glazbe iz kutije, snijeg zatočen u staklo. Svijet si predočava kao igru šaha. Kodirano. Marko, u delezijanskoj gesti, brani nekodirano ili pomaknuto. 

Za to vrijeme građani Calvinove imaginarne Ersilije među kockicama i kristalima grada, među kutijicama zgrada i ulica, marljivo i slijepo razvlače niti svojih odnosa, konce svojih malih i velikih susreta. I kada se ti konci pretvore u neprohodnu mrežu, u okaminu života, u kaotični antikristal, oni moraju sebe same izmaknuti na rub, preseliti, ovoriti novu stranicu. Iza leđa ostavljaju "još važeću" Ersiliju, osvrćući se na nju s nelagodom i pletući konce oko nove. Ah taj divni i strašni kaos za koji će neki teoretičari suvremenih gradova tvrditi da je zamijenio feudalnu simetriju, a nije, nipošto ne – nego ju je samo prikrio neprozirnim tkanjem! Uvijek se građani stare Ersilije naivno nadaju da će nova Ersilija biti kompleksnija i uređenija, da će niti biti urednije i gušće, da će njihove boje biti iskrenije. Ne zna se što ih održava u toj vjeri, osim tlapnje o kristalnoj rešetki Kanova dijamanta. 

Poput marljivih i pomalo ćaknutih Ersilijanaca i luckasti ljudi knjige razvlače niti, zapliću ih i sele se iz njih da zapletu nove. Već je dvadeset i pet godina otkako se u Puli plete Sajam: kutije su pune starih i novih niti. Cijelih i pokidanih, ostarjelih i mladih. Protežu se iz Pule, oko svijeta, pa natrag, preko ukroćenog i pokorenog otoka maslina, i preko čarobne vilinske gradnje, natrag u pletivo riječi i misli. Sajam je bio Ersilija u Ersiliji, mjera ljudskih istina i ljudskih tlapnji, zvukova i ispisanih redaka. I uvijek je sanjao da bude čvrsti most, i uspijevao je biti čudo, pa makar ponekad i bez čvrstog krova nad glavom. Bio je i ostao spomenik čaroliji i radu. Vilinskom znoju. Tek je prva četvrtina od sto, a zidovi su kutije visoki i naporni, svodovi su otežali. Ipak, svilene ih niti još katkad napnu, napuknu, potegnu, otpuste, poput strune prenesu zvuk. Na sajamskim se nitima odmaraju ptice selice, krijepe se za nastavak letova, vraćaju u život. Ne zna se uvijek pjevaju li o sreći ili o nesreći gradova, ali sigurno je da još uvijek znaju sanjati. Rekao je Calvino da nema smisla dijeliti gradove na sretne i nesretne, već radije na one koji kroz sve godine i promjene oblikuju naše žudnje, i na one koje brišu naše žudnje ili su njima izbrisane. Pametne ptice savjetuju da ostanemo pomalo tajnoviti u svojim mudrostima i svojim žudnjama, upozoravaju na napukli satni mehanizam mehaničkih slavuja iz kutije, savjetuju rute i visine. Ptice na sajamskim nitima pjevaju i pjevat će o pletenju dobrog Grada, onog kojeg se sjećamo, onog kojeg slutimo i onog kojem se nadamo. O sanjanom letu onkraj svih kutija.    

Aljoša Pužar