Vlaho Bogišić

Prvi put u njezinoj doista tisućljetnoj povijesti za Pulu se početkom ovoga stoljeća može kazati da je postala središte Istre. Bili su to u upravnom, društvenom, kulturnom, vjerskom, pa i književnom pogledu Trst i Poreč, Pazin, čak i Pićan. Upravo stara i lijepa narodna priča, istrančica, o putu pićanskoga biskupa u Rim pokazuje kako je to sa svijetom na čekanju dok dođe vijest iz Grada i zašto je važno da svijet gradova u množini – o kojem govori klasična figura Urbi et Orbi – opstane i preko rekonstrukcijske granice, pa čak i kada je ta granica modernizacijska. Za sva tri prošlostoljetna urbanizacijska ciklusa – pod habsburškom, talijanskom i jugoslavenskom upravom – Istra je, unatoč ideološkim redukcijama, prepoznavala svoje mogućnosti, ali nije mogla kapitalizirati svoju unutrašnju razliku već stoga što je dominacijska agenda zračila nerijetko i u formi terora. Svako od tih razdoblja njeguje vlastitu kulturu sjećanja, one međusobno čak i nisu uvijek konfliktne, ali su po logici narativa aranžirane izvana. Tako je i festivalska kultura, za koju se činilo da joj je postojbina znamenite Arene i istarskih gradova s tornjevima prosutim u reljefu idealna kulisa, zamislila Pulu kao pozornicu velike filmske smotre. No kad bi se ugasili projektori, prave premijere održavale bi se drugdje. Prolazeći na prijelazu stoljeća tu povijesnu putanju od antičkoga Foruma do habsburškoga časničkoga kluba, pulska književna smotra, koju se sada razumijeva u poetski preciznoj sintagmi S(a)njam knjige u Istri, rastvorila je, prozračila, imaginarni pulski Trg tako da postane vidljiv iznutra kao ono što zapravo jest – prirodno središte vlastita, istarskoga svijeta. Sami bi kreatori te velike dramaturgije vjerojatno kazali da je takvo shvaćanje pretjerano. I to ne tek iz skromnosti, prije iz nekoga od spomenutih oblika sjećanja. Za naraštaj koji je taj fabulozni obrat s knjigom kao očitanjem ritma pokrenuo, Pula je više od onoga što izvode kao vlastite radove – čitanje predteksta, poput roman(t)izirane storije Dragana Velikića. A posebno ih znade zanijeti uspomena na doba kada je Pula projektirana kao veliki arsenal i luka, dosegnuvši fantastične statistike o broju žitelja: svakoga jutra u školu je polazilo više djece nego u Zagrebu i Ljubljani zajedno. Pa ipak, takva se velika Pula razmjerom nije nimalo dojmila fundamentalnoga pisca grada kao takvog – Jamesu Joyceu, koji je u njoj proveo nekoliko mjeseci, činila se neobično mala. I neće biti da je bio, barem ne posve u krivu. U isto doba drugi se važan strani namjernik u Splitu čudio kako to da statistički tako mali grad, trostruko „manji“ od Pule, proizvodi toliku živost. Druga će paralela pomoći pri razumijevanju da pritom nije riječ tek o razlici zavičajnoga Splita i kompozitne Pule. Naprotiv, Pula je u to doba doista (srednjo)europski čvor u koji se dolazi, ali i iz kojega se odlazi. No dok se u Pulu dolazi izdaleka, preko Pule njezin najbliži unutrašnji istarski krug odlazi na daleke prekooceanske adrese. Na podizanju velikih austrijskih i talijanskih koncesija u Kini radili su istarski meštri i težaci, i to ne pojedinačno nego u posadama usporedivim s mornaričkim momčadima, čiju uspomenu, za razliku od njihove, čuvaju mornaričko groblje ali i zaključana biblioteka na katu iznad festivalskih dvorana knjižne priredbe što je promijenila predodžbu o Puli. Kada se već spominju grobljanski toposi, opća se istarska temporalnost ogleda i u neobičnoj inverziji: gradu koji nema groblja (Raša) i gradu kojega odavno nema, ali se mrtve i dalje pokapa na njegovu groblju (Dvigrad). Ključni obrat u Pulskom kronometru dolazi dakle iz njezine europske pozicije. Padom (unutrašnjega) zida u još jednome od mitskih gradova iz gramatičke i književne jednine – Berlinu – takvi zidovi ni pripadajuće im koltrine nisu dokinuti, ali je tektonika pokrenula energije koje su kao izrazito vidljive izbile u međuprostorima. Posebnost istarske priče iz toga prevrata, što ga se u potrošenoj frazi naziva tranzicijom, nimalo ne proizlazi iz toga što bi Istra uspjela sačuvati nešto za sebe, nego upravo suprotno, što je njezin mikrosvijet bio sposoban komunicirati jezikom opće promjene, preuzeti odgovornost za vlastite rasporede, pa i tako da se knjigu, koju se u nas nikad nije doživljavalo ozbiljno, uzme za orijentir. Veliki su pisci u Puli i nadalje tek spomeničke figure. Spomenuti Joyce na terasi mjesnoga bara, a hrvatski nestor Marulić prikriven raslinjem nadomak zatvorenoga mora. Književni nobelovci, aktualni i budući, kreću se Gradom a da se to iz Zagreba uopće ne primjećuje. Eto, u tome se ogleda personalnost Grada: zagledavši se u zrcalo koje je postavio S(a)njam knjige u Istri Pula je povjerovala u prekretnicu koja korespondira s općom famom o gradovima našega svijeta, mondijalno umreženu kulturu u kojoj dogovoreni rasporedi uzmiču pred velikim pokretima, pa su mali urbani svjetovi poput istarskoga kabinet melankolične kartografije. Sa(n)jam knjige u Istri za svoju se obljetnicu, dvadeset i peto srebrno izdanje, utoliko obraća, sentimentalno i zapitano vlastitome gradu, poručujući da su gradovi našega svijeta – Gradovi u tijeku. Za tih četvrt stoljeća naših je bližnjih u svijetu mnogo više, na Zemlji živi za čitavu trećinu više ljudi nego kada se sredinom1990-ih na antičkoj podnici pulskoga Foruma krenulo o knjizi govoriti i misliti drukčije nego je bilo uvriježeno, i to ne tek uvriježeno u figurama našega domaćega govora. Milijuni tih ljudi našega doba su u pokretu, dolaze pred gradove i pred Zlatnim vratima se pitaju zašto im se ne otvaraju? Europa, regija u kojoj se Istra prepoznala, ali i Istra koju je Europa prepoznala kao svoju princezu, bile su svih tih godina u tijeku previđajući da se famozni dvorci s princezama pretvaraju upravo u gradove koji prestaju biti glavni – kao toposi posebnoga, (o)graničenoga rasporeda – i otvaraju se kao raskrižja velike avanture koju je teško domisliti alatima društvenih znanosti, koja je eto romaneskna. Roman o Puli je po rasporedu svojih historijskih poglavlja impozantan, ali se posebnost dionice u tijeku razumijeva tek ako se identificira njegov istarski tlocrt kao mitski, urbani narativ. Gradova u malom ima i drugdje, samo gradovi nigdje nisu kao u Istri: stare ceste toga legendarnog svijeta nove su, i moderne, jer se u pokretu, a ne tek na karti, doimaju kao ulice, a zvonici su sazidani tako da se unatoč trusnom reljefu i vremenima – ne urušavaju. Pula kakvu festivalska priča priziva naravno je proturječna: ona bi da grad (opet) bude velik, ali i da taj razmjer ne dođe tek iz (z)brojeva nego iz kontinuiteta. Pravo na kreativnu projekciju Sa(n)jam knjige u Istri nalazi u kontinuitetu vlastita rasta, s gradskim prostorima koji i kada su prethodno napuštani nisu bili kulise. Pula toga svijeta postupno je u istarskom rasporedu, zapravo prvi put u moderno doba, izrasla u samorazumljivo glavno središte. Pa kada ove zime u grad opet dođu nobelovci, drugi i drugačiji, oni koji su takvi kad su najbliži, tu preko granice zatvorenoga mora, trgovci maštom i knjigama, Pula će već, osvijestila to ili ne, biti veća nego je se itko, pa i prema zapisima, može sjetiti.

(Ilustracija Istra, mitska zemlja slobode za 24. Sa(n)jam, Mauricija Ferlina)