Kradljivci mora
Predrag Lucić: Mjesec iznad Splita (Algoritam)
Luđaci su svjetlost svijeta!
Glas Istre
Njegov smijeh istovremeno donosi bol i užitak. Lucić majstorski spaja smijeh i bol, humor i tugu. To je smijeh koji nas, u tradiciji Platona, Aristofana i Čehova, prisiljava na saznanje i samosaznanje, rekao je večeras ugledni bosansko-hercegovački književnik Dževad Karahasan, predstavljajući u punoj Kavani Cvajner, u sklopu Sajma knjiga, svježe objavljenu zbirku poeziju Predraga Lucića "Mjesec iznad Splita".
Ovo je mjesto bilo dupkom puno jer su brojni štovatelji djela jednog od osnivača Ferala, danas kolumniste Novog lista, kazališnog redatelja i pisca, očekivali, kao za prošlih pulskih druženja, dozu iznimno duhovite i oštre političke satire, no večeras su dobili pjesnika zrelo i dirljivo okrenutog melankoliji; dobili su toplu poeziju o splitskim redikulima unazad stotinu godina njegove povijesti.
"Svijet se meni smije što se smijem njemu ja", sugestivno je Lucić čitao jednog od svojih oživljenih likova Mirka Perića zvanog Pajdo, govoreći o kome je Momčilo Popadić tvrdio da je redikul svatko tko Pajdu drži za redikula. Ili, pak, oživljavajući u uvodu (preludiju) prijatelja, pokojnog pisca i izdavača Alberta Bertija Goldsteina, citirajući ga: Luđaci / Oni su svjetlost svijeta / Mi gledamo / A oni vide / Mi se smijemo / Oni su smijeh / Njihova ludost nam / Otvara vrata / Iz ludnice / Koju zovemo / Svijet
Knjigu je objavio zagrebački Algoritam, uredio ju je Kruno Lokotar, a svojim neponovljivim stilom naslovnicu je ilustrirao još jedan Feralov simbol - Alem Ćurin, kojem je Lucić također posvetio jednu od ukupno 45 pjesama-portreta. Ćurin, pak, za ovu knjigu kaže da je "špric inzulina u gradu od pelina, sto posto".
Osim redikula, tu je i sjajna Lucićeva literarna posveta Veloj Varoši, kao i tužno-smiješan 'slalom' između više od sto godina starih stihova Janka Polića Kamova te današnjih gastronomskih 'stihova' fine dining restorana u njegovoj Rijeci koji nosi naziv "Kamov".
Možda za užitak i lakše razumijevanje (odnosno Karahasanovo samosaznavanje) ove Lucićeve zbirke poezije nije loše prije čitanja pojedinih pjesama prethodno pročitati bilješke na kraju knjige gdje su činjenično, ali i literarno zavodljivo ukratko predstavljeni splitski redikuli, a tom se tehnikom večeras služio i moderator skupa Davor Mandić.
Posebno dirljiv dio i promocije i knjige je čitanje duže pjesme o Karuzu, kojeg su Splićani, iako je bio drvodjelac, učinili izrugivanjem (kojom se definira i označava osoba redikula) slavnim pjevačem njujorškog Metropolitana i milanske Scale, ispraćajući ga iz gradskog porta na putovanje brodom u New York, ne bi li mu sav Split priredio njujorški doček u splitskoj Sjevernoj luci!
Ali, kako se s pravom kaže na zadnjoj stranici zbirke, nisu likovi ove zbirke luđaci niti puki redikuli, nego i treneri hrabrosti i samosvojnosti, a nađemo se u njoj pomalo svi mi, a ponajviše grad Split. Pitanje tko je u većem problemu, Karuzo ili Splićani, kad on njima na sprdnju odgovara: Dragi moji, srce bi mi puklo da nije vaše dobrote kojom ste od Splita stigli grad Nev Jork napravit
