Apsurd se, po Feriću, očituje u svim aspektima ljudskoga života u Hrvatskoj, od politike i kulture, do običaja pokapanja ili odnosa prema smrti. Pri tome se u spomenutim tekstovima ne govori o apsurdu ni filozofski ni književno-teorijski, nego upravo iz aspekta onoga što svakodnevno živimo. Autora zanima, primjerice apsurdna situacija ljudi koji su emigranti u vlastitoj zemlji, autsajderi sa sviješću o vlastitoj izopćenosti, ili nemoć moderne arhitekture pred elementarnim nepogodama i njena nemogućnost da se nametne kao vjesnik novoga doba i humanijih odnosa, vještine koja treba zaštititi čovjeka od vjetra i kiše, ali i od njega samog. Jedna od češćih tema tekstova ove knjige je i odnos apsurda i seksualnosti, ili seksualnosti i zakonskoga okvira u kojemu se događa. Pri tome se tematizira i velika tema pedofilije i antipedofilske histerije u odnosu prema umjetničkom djelu; zapljene fotografija u muzejima u Hrvatskoj i Britaniji. Ferić se bavi i odnosom pisca i njegova jezika te odnosom pisca i domovine na primjeru Milana Kundere koji se odrekao češkog, jezika na kojemu je napisao svoje najbolje romane i koji mu je zapravo omogućio da ga se odrekne. U politici pak, autora zanima fikcionalna osoba kao stvarni političar, ili, drugačije rečeno, demokracija koja se pretvara u apsurd. Fenomen Michaela Jacksona kao projekcija budućeg čovjeka također ovdje zanima autora zbog fenomena potpunog iskliznuća iz tradicionalnih uporišnih točaka identiteta: lica, roda, dobi.
