Jedan od najboljih i najvažnijih romana o užasu Holokausta i logora smrti, jest "Nekropola" slovenskog pisca iz Trsta Borisa Pahora, rođenog davne 1913. Sam autor bio je zarobljenik u koncentracijskim logorima Natzweiler-Struthofu, Harzungenu, Dachauu i Bergen-Belsenu. Pahor se nakon jednog od posjeta mjestu svoga stradanja – jedinome koncentracijskom logoru na francuskom tlu, smještenom u planinskom lancu Vogezi, u kojem su bili zatočeni pripadnici gotovo svih okupiranih zemalja, u mikrokozmosu stradalnika Drugoga svjetskoga rata – prisjeća svih užasa koje je proživio i preživio. Pahor precizno poput filmske kamere oživljava slike strave, straha, bola... koje su u njemu, mladiću, intelektualcu s iskustvom otpora protiv fašizma u rodnom Trstu i zatiranja slovenskog jezika, ostale zauvijek zapisane i uvjetuju ga čitava života. "Nekropola" spada u one rijetke autentične zapise koji se uzdižu iz dokumentarnoga u sfere vrhunske literature jer uspijevaju jednostavnim, a tako snažnim i moćnim riječima u čitatelju oživiti istinu o brutalnosti, nehumanosti i potpunoj bešćutnosti nacizma, koji je svakoga pojedinca sveo na broj koji snatri ili o svome kraju ili o korici kruha te uspio ukinuti svaki tračak ljudskosti u čovjeku. Pahorov roman "Nekropola", po riječima urednika Seida Serdarevića, može stati uz bok djelima Imre Kertesza i Prima Levija pa je gotovo nevjerojatno da je ovo njegovo prvo hrvatsko izdanje uzmemo li u obzir da je objavljen 1967. "Nekropola je jedno od najsnažnijih svjedočanstava preživljavanja u logorima. Teško je shvatiti kako su sva ta bol i užas moguća. Svjedočanstva onih koji su te užase preživjeli su neizmjerno dragocjena, pogotovo kada svoju priču pričaju uživo", kazao je Serdarević. Iznimno vitalan i lucidan 99-godišnji Boris Pahor opčarao je mnogobrojne posjetitelje svojim sjećanjima i angažiranim antifašizmom, u čemu su mu pomogli sugovornici Zdravko Duša i Milan Rakovac te prevoditeljica Irena Urbič.
