Turska - euroazijski dragulj veličanstvene povijesti
Međunarodni odnosi
Turska je jedna od osnivačica Ujedinjenih naroda (1945.), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (1961.), Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (1973.), te Skupine 20 industrijski razvijenih zemalja (1999.).
Od osnivanja turske republike, glavna tema turske vanjske politike su odnosi s Europom i zapadom općenito. Turska je bila jedna od osnivačica Vijeća Europe 1949., a 1963. postala je pridružena članica Europske ekonomske zajednice. Nakon višegodišnjih pregovora, Turska se 1987. prijavila za stalno članstvo u EEZ-u. Godine 1992., postala je pridruženi član Zapadnoeuropske unije, a 3. listopada 2005. počela je službene pregovore o članstvu u Europskoj uniji, a ovi su pregovori problematični i dugotrajni zbog brojnih nesuglasica u određenim pitanjima. Prvenstveno se to odnosi na odnos Turske sa Ciprom koji je član EU-a i s kojim Turska nema službene odnose, nego samo s Turskom Republikom Sjeverni Cipar koju ne priznaje nitko osim Turske.
Drugi važan faktor vanjske politike Turske je odnos sa SAD-om. Zbog moguće prijetnje tadašnjeg SSSR-a, Turska 1952. ulazi u NATO, čime se počinju razvijati bliski bilateralni odnosi s Washingtonom. Čak i nakon Hladnog rata ovi odnosi su zadržani zbog blizine Turske nestabilnom arapskom svijetu. Turska je važan saveznik SAD-a zbog dobrih odnosa s Izraelom te zbog blizine NATO-vih baza u Turskoj sa sirijskom i iračkom granicom. U zamjenu za potporu vanjskoj politici SAD-a, Turska je primila značajnu političku, gospodarsku i diplomatsku pomoć.
Nakon stjecanja nezavisnosti turkijskih država koje su bile članice SSSR-a, Turska je proširila svoj politički i gospodarski utjecaj i na te zemlje s kojima dijeli kulturno i jezično naslijeđe. Jedan od važnijih rezultata ovih odnosa je završetak vrijednog plinovoda koji vodi iz Bakua u Azerbejdžanu do turske luke Ceyhan. No, od zemalja s kojima graniči Turska ima najlošije odnose s Armenijom. Granica s tom državom zatvorena je otkad je Armenija okupirala Gorski Karabah u Azerbajdžanu. Odnosi s tom državom su napeti i zbog povijesnih nesuglasica o armenskom genocidu koji se dogodio posljednjih dana Osmanskog Carstva.
Ova država ima strahovito moćnu vojnu silu, a po broju su turske oružane snage druge u NATO-u, nakon snaga SAD-a. Turska sudjeluje u mirovnim i ostalim misijama UN-a i NATO-a od 1950-ih. To uključuje misije u Somaliji i bivšoj Jugoslaviji, kao i sudjelovanje u Zaljevskom ratu. Turska ima stalnu vojsku od 36.000 vojnika u Turskoj Republici Sjeverni Cipar, a njeni vojnici služe i u Afganistanu kao dio ISAF-a. Godine 2006., Turska je poslala svoje snage u mirovnu misiju u Libanon, nakon izraelskog napada.
Tradicionalno, turska vojska ima snažan utjecaj na politiku zemlje te smatra sebe čuvarom sekularne demokracije u zemlji. Tijekom povijesti vojska je nekoliko puta srušila izabranu vlast zbog vjerovanja da vlast odstupa od Atatürkovih načela koja su sadržana u ustavu zemlje.
