Turska - euroazijski dragulj veličanstvene povijesti
Politička podjela
Politički je teritorij Turske podijeljen na 81 pokrajinu. Iako su ove pokrajine radi potreba popisa stanovništva grupirane u već navedene regije, te regije nemaju nikakvu upravnu funkciju. Na čelu svake pokrajine (il) nalazi se namjesnik, odnosno, valija (vali). U prošlosti su se pokrajine nazivale vilajetima (vilayet). a.
Pet najgušće naseljenih pokrajina u Turskoj su Istanbul (12.573.836 st.), Ankara (4.466.756 st.), İzmir (3.739.353 st.), Bursa (2.439.876 st.) i Adana (2.006.650 st.).
Prema popisu stanovništva iz 2000. godine Turska je imala 67.844.903 stanovnika, ili 87 stanovnika/km². Od toga je 10 milijuna živjelo na europskom, a 58 milijuna na azijskom dijelu države.
Etničke skupine
Grupni se identitet Turaka, naime, temelji na dugom nizu dihotomija koje je u svakodnevnom životu društva neprestance, iznova i iznova, potrebno približavati i povezivati: »Azijati ili Europljani, muslimani ili laici, starosjedioci ili nomadi, unuci Mehmeda Osvajača ili Ataturkova deca«, »mač islama ili kršćanska kazna«, »otomanska siročad ili turski građani, osvajači ili osvojeni, ratnici ili civili, dio Zapada ili branitelji Zapada, armija, zajednica ili nacija, suvremeno društvo ili historijski most«, navodi M. Todorova u knjizi „Imaginarni Balkan“, izdanoj u Beogradu, 1999. godine.
Budući se u Turskoj ne izvodi etnički popis stanovništva nego samo opredijeljenje po jeziku, teško je odrediti njen etnički sastav, jer neke manjine govore uglavnom turskim jezikom. Posebice je teško odrediti ukupan broj pripadnika kurdske i Zaza etničke skupine, obzirom da su one najsnažnije bile pogođene politikom asimilacije. Podaci o broju pripadnika pojedine etničke skupine snažno variraju od izvora do izvora. Stanovništvo Turske danas čine ove etničke skupine: od 77%[3] do 81%[4] Turci, od 15% do 20% Kurdi, od 2% do 3% Zaza, 2% Arapi, 1% Albanci, 0,5% Čerkezi, 0,5 % Gruzi, te pripadnici ostalih etničkih skupina kao što su Abhazi, Aramejci, Armenci, Bošnjaci, Bugari, Grci, Lazi, Čečeni i drugi.
Pripadnici ostalih turkijskih naroda se također prema popisu stanovništva smatraju Turcima. Procjenjuje se da danas u Turskoj uz osmanske Turke živi i oko dva do pet milijuna Krimskih Tatara i Tatara, od 0,5 do dva milijuna Azera, oko 200.000 Mesketinskih Turaka, oko 100.000 Tahtacıja, oko 60.000 Karapapaka, između 14.000 i 20.000 Gagauza, oko 2.000 Uzbeka, te oko 1.000 Kazaha, Kirgiza, Kumica, Turkmena i 500 Ujgura.
Nacionalni i jedini službeni jezik Turske je turski jezik, koji je materinski jezik za više od 80% stanovništva zemlje, a kao drugi jezik govori ga od 10 do 15% stanovništva. Uz turski, u zemlji se govori i oko 20-ak drugih jezika iz pet različitih jezičnih obitelji. Manjinski jezici s najvećim brojem govornika su: kurmandži ili sjevernokurdski s oko 10 milijuna govornika (indoeuropski jezik indoiranske skupine), zazaki s između 1,2 i 2 milijuna govornika (indoeuropski jezik indoiranske skupine), arapski (sjevernomezopatamijski arapski) s oko milijun govornika (afrazijski jezik semitske skupine), azerski s oko 550.000 govornika u Turskoj (turkijski jezik oguske skupine), kabardinski ili istočnočerkeski s oko 550.000 govornika u Turskoj (zapadnokavkaski jezik), adigejski ili zapadnočerkeski sa skoro 300.000 govornika (zapadnokavkaski jezik) i bugarski (pomački) s oko 300.000 govornika u Turskoj (indoeuropski jezik slavenske skupine). Oko 40.000 građana Turske govori armenski, a oko 4.000 grčki kao materinski jezik. Ova dva jezika bila su u prošlosti snažno rasprostranjena u Turskoj, budući da je početkom 20. stoljeća na području današnje Turske živjelo oko dva milijuna Armenaca i 1,5 milijuna Grka. Od manjinskih indoeuropskih jezika značajan broj govornika imaju albanski (oko 15.000), romski (25.000) i domarski (30.000) jezik. Od kartvelskih jezika značajan broj govornika imaju gruzijski (40.000) i lazijski (30.000) jezik. Uz kabardinski i adigejski jezik, od zapadnokavkaskih jezika u Turskoj se govori i abhaski (5.000) te abaski (10.000) jezik.
Danas u Turskoj žive i male zajednice govornika raznih turkijskih jezika kao što su turkmenski, kazaški, kirgijski, uzbečki, ujgurski, kumički i krimski tatarski te nekoliko stotina govornika kavkaskih jezika, kao što su čečenski, lakski i lezgijski, kao i određeni broj govornika osetskog i perzijskog koji spadaju pod iranske jezike.
No, standardni jezik zemlje je tzv. istanbulski turski, koji se koristi u medijima i u školstvu. Službeni jezik Osmanskog Carstva bio je osmanski turski koji se bitno razlikovao od govornog turskog jezika, a tijekom Atatürkove jezične reforme uklonjene su mnoge perzijske i arapske posuđenice koje su se koristile u službenom jeziku, te je arabicu zamijenila latinica. U tom razdoblju znatno je porasla i pismenost, koja je do tada među običnim stanovništvom bila rijetka.
Religija u Turskoj
Islam je religija s najviše sljedbenika u Turskoj, u kojoj se oko 99% stanovništva izjašnjava kao muslimani; između 80 i 85% muslimana su suniti, a ostalih 15 do 20% čine većinom šijitski Aleviti. Danas u Turskoj živi i oko 125.000 kršćana (0,2%) i 23.000 Židova (0,04%). Početkom 20. stoljeća kršćani su činili oko 20% stanovništva u zemlji (većinom su to bili Armenci i Grci), a broj Židova 1923. bio je 100.000. U Turskoj živi i malena zajednica Jesida, koji su etnički većinom Kurdi. Diljem Turske postoje mnoga židovska i kršćanska svetišta i povijesno važna mjesta za ove religije, tako da su još aktivne mnoge povijesne džamije, crkve i sinagoge. No, Turska je prema ustavu sekularna država bez državne religije. Od osnivanja republike u Turskoj postoji snažna tradicija sekularizma koji je izgrađen prema francuskom modelu laicizma. Ustav zemlje osigurava vjerske slobode svima, a vjerske zajednice su stavljene pod zaštitu države. Zakonom je zabranjeno nošenje bilo kakve odjeće povezane s vjerom (kao hidžab) u javnim ustanovama, školama ili fakultetima.
Politički ustroj
Turska je svjetovna parlamentarna republika osnovana na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i pravosudnu. Ustav je vrhovni zakon države, predsjednik je šef države i izabire se najmanje dvotrećinskom većinom Velike turske narodne skupštine, poznatije kao medžlis, na jednokratni, sedmogodišnji mandat. Da bi bio podoban za ovu funkciju, kandidat mora biti turski državljanin stariji od 40 godina, mora biti podoban za izbor u VTNS te mora imati visoku stručnu spremu. Izvršna vlast je u rukama predsjednika i Vijeća ministara, kojim predsjedava premijer. Premijera imenuje predsjednik odabirom između članova Velike turske narodne skupštine te kandidira ministre, čije imenovanje mora odobriti Velika turska narodna skupština. Na premijerov prijedlog predsjednik razriješava ministre dužnosti i imenuje nove. U roku od tjedan dana od formiranja novog Vijeća ministara, premijer ili jedan od ministara predstavlja Vladin program pred Velikom turskom narodnom skupštinom, nakon čega se izglasava povjerenje. Prije općih izbora, ministri pravosuđa, unutarnjih poslova i komunikacija moraju se povući iz kabineta, a imenuju se neovisni i neutralni (bez političkih veza) ministri. Vijeće ministara izdaje pravila o primjeni zakona i ostalim pitanjima, uz uvjet da se ne kose s postojećim zakonima, koje tada provjerava Državno vijeće. Velika turska narodna skupština može raspustiti parlament izglasavanjem nepovjerenja.
Prema ustavu iz 1982., zakonodavna vlast pripada Velikoj turskoj narodnoj skupštini, koja zasjeda u Ankari. To je jednodomno tijelo s 550 mjesta koje se bira po sustavu proporcionalne zastupljenosti općim pravom glasa odraslih, na petogodišnji mandat. U Skupštini su zastupljene samo stranke koje su dobile više od 10 posto glasova u zemlji. Velika turska nacionalna skupština donosi, mijenja, dopunjava i opoziva zakone; nadgleda rad Vijeća ministara i ovlašćuje ga da izdaje odluke o posebnim pitanjima koje imaju snagu zakona; ratificira međunarodne sporazume i odluke vezane uz tiskanje novca, objave ratnog stanja, te sudjelovanje državnih oružanih snaga u operacijama u inozemstvu; odlučuje o pitanjima vezanim uz odobravanje amnestija i pomilovanja...
