Knjiga na rubu sna
Book on the edge of dreams
Miodrag Kalčić
Pula – grad bjegunaca
Pula je nastala, opstala i ostala djelom bjegunaca, pribježištem i utočištem europskih iseljenika, prognanika, lutalica… i upravo ta migracijska kob stvara polis, ostvaruje grad i prati ga do ovih virtualnih vremena, uklesuje na kamenje, upisuje na pergamene, zapisuje u knjige, pohranjuje u računala. Mediteranska (jadranska) i srednjoeuropska naseobina u samom središtu Europe iznikla je iz mitopoetske legende (legende: ustrajni usud Pule do današnjih dana) o Argonautima, zlatnom runu, potjeri Kolhiđana, bijegu i progonu Jasona te neuspjele potrage za Medejom, zapisana je u dva elegijska dvostiha čuvena helenistička pjesnika i čovjeka na izvoru svih znanja tadašnjega svijeta, knjižničara Aleksandrijske knjižnice Kalimaha Kirenjanina (320-240 pr. Kr.):
"Na Ilirskoj rijeci smire vesla,
Uz grobni kamen plavokose Harmonije-Zmije,
Grad utemelje: Grk bi mu neki rekao
– 'Grad Bjegunaca',
no njihov ga jezik imenova Pulom."
Počelo je prije 3.000 godina
Živjelo se na dnu, jugu Istre, na prigradskom području Pule, u paleontološkoj spilji Šandalja i prije 28 tisuća godina, ali organiziranu društvenu zajednicu, gradinu na današnjemu Kaštelu, koja će vremenom postati jezgrom budućega grada, grade Histri, predrimski stanovnici Istre koji su poluotoku dali i ostavili ime, početkom prvoga tisućljeća prije Krista (oko ove gradine postojalo je još pet utvrđenih naselja – na Muzilu, Monte Zaru, u Šijani i Štinjanu). Histre (i hrabroga histarskog kralja Epulona) i njihove gradine uništavaju i razaraju rimske legije (obližnji Nezakcij, 177. pr. Kr.). Rimljani uspostavljaju vlast, stvaraju vojno uporište, trgovački emporij, gospodarsku i ladanjsku provinciju.
Antička Pula
Postupno urban(ističk)o formiranje Pule (bedemi s vratima, trgovi i ulice, stambene i javne zgrade, kulturna i sportska zdanja, parkovi i igrališta…) započinje u antici osnutkom rimske kolonije Pietas Iulia u Cezarevo doba (sredinom prvoga stoljeća prije Krista) da bi najveći uspon doživjela za vladanja Septimija Severa, krajem drugoga i početkom trećeg stoljeća, kada broji približno dvadesetak tisuća stanovnika, pa je uz Salonu (središnji grad rimske Dalmacije) Pula slovila kao najveće naselje na istočnoj obali Jadrana. Za rimske vladavine (napose Augusta i Vespazijana) nastaju i današnji gradbeni uresi, antički spomenici Pule: šesti po veličini amfiteatar u svijetu (povijesna predaja kazuje, dakle legenda, kako je car Vespazijan, opijen ljubavlju, u čast svoje zanosne ljubovnice, prelijepe Puljanke, inteligentne liberte Antonije Cenide, zgotovio velebnu Arenu započetu u vrijeme cara Klaudija), gradski bedemi, Forum, Malo rimsko kazalište (Veliko na Monte Zaru iskorišteno je za gradnju utvrde na Kaštelu u srednjem vijeku), Augustov hram, Slavoluk Sergijevaca, Herkulova i Dvojna vrata…
Pismeni puljani
Raštrkani kameni antički spomenici i uklesani natpisi i napisi bjelodano pripovijedaju o širini rimske civilizacije i latinskoga pisma na puljskome području (i istarskome prostoru), pismenosti stanovništva Pule. Propašću Zapadnog rimskog carstva Pula, mijenjajući vladare, populacijski stagnira i gotovo devastirana čeka novo razdoblje gradskosti. Koncem VI. stoljeća etnički zemljovid Istre, pa tako i Pule, dolaskom Slavena raslojava se na tri kulture: romansku, germansku i slavensku; a logično nastali politički sukobi, civilizacijske, kulturne i etničke različitosti i napetosti smirenje su pokušali naći u Rižanskome pravorijeku iz 804. godine.
Prvi hrvatski intelektualac: Herman Dalmatin
Najstariji učenjak, filozof i prirodoznanstvenik u Hrvata, prvi istarski intelektualac zapadnoeuropskoga kruga, Herman Dalmatin, iz prve polovice XII. stoljeća, izravan je i vrstan prevoditelj arapskih tekstova (Jacques Le Goff) na latinski (Fatidica, Kur’an, Introductorium in astronomiam...) i izvorni stvaratelj filozofskih (De essentiis, "Rasprava o bitima", 1143.), prirodoslovnih, astronomskih i astroloških djela rođen je negdje u središnjoj Istri (oko 1110.) gdje provodi djetinjstvo (progovorio je zasigurno arhaičnom čakavicom poput sve ondašnje djece u središnjoj Istri) i stječe prvu naobrazbu u benediktinskim opatija i samostanima Pule, Poreča, Motovuna ili Sv. Petra u Šumi, nastavlja školovanje u čuvenoj katedralnoj školi u Chartresu (kod magistra Thierryja) gdje apsolvira "sedam slobodnih umijeća": gramatiku, retoriku, logiku, aritmetiku, geometriju, astronomiju i glazbu, a zatim putuje Bliskim istokom i djeluje u skriptorijima širom Europe: Toledo, Leon, Chartres, Toulous, Beziers…
Hrvatsko pismo: glagoljica
Srednjovjekovno pismo hrvatskoga puka, glagoljica, rasprostranjena je još od XI. stoljeća i pojavljuje se u misalima, brevijarima, zbornicima, liturgijskim rukopisima i na freskama kao grafiti. Glagoljski napisi zabilježeni na Plominskom natpisu, Supetarskom i Grdoselskom ulomku te kasnije brevijari i misali iz Huma, Roča (Brevijar Vida Omišljanina, 1396.), Draguća, Berma, Barbana, zbornik legendi Pazinski fragmenti, te mnogobrojni statuti gradova i općina pisani latinskim i hrvatskim jezikom, a napose putopisna kronika i isprava Istarski razvod na razmeđu trinaestog i četrnaestog stoljeća o razgraničenju istarskih seoskih komuna i feudalnih gospodarstava pisana na tri jezika: latinskome, njemačkome i hrvatskome; svjedoče o visokoj razini pismenosti. U Istri su prevođena i priređivana najpopularnija djela srednjovjekovne evropske književnosti, pa je tako uspostavljen most između europskoga Zapada (posebno Češke, ali i Italije i Francuske) i slavenskog Juga i Istoka. Istra je kroz nekoliko stoljeća bila rasadište osnovnih književnih tekstova srednjega vijeka, od kojih se mnogi nisu sačuvali na hrvatskom jeziku i pismu, a neki su prešli u druge slavenske književnosti (bugarsku, rusku, srpsku).
Srednjovjekovna propast grada
Za venecijanske vlasti u srednjovjekovlju poharalo je Pulu "četrdesetak kužnih epidemija od kojih su katastrofalne razmjere poprimile one u godinama 1371., 1437., 1527. i 1631. Propadanje staroga grada s devet vrata i isto toliko urbanih četvrti nastavilo se nezaustavljivim ritmom. Njegove su zidine i građevine već propale, žiteljstvo decimirano, gospodarstvo uništeno. Mletački rektori i slučajni namjernici sročili su mu nimalo laskav epitet: 'grad-truplo', 'grad-mrtvac', (citta cadavero). Stoljećima je Pula bila okružena malaričnim baruštinama s hrpama ruševina obraslih korovom; u njoj su (osim spomenute kuge) harale malarija, tifus, tuberkuloza, velike boginje, razne groznice, crijevne i bubrežne bolesti, oboljenja nastala kao posljedica deficitarnih stanja ishrane itd. Pula je bila grad u kojem su vonjali plitko zakopani mrtvaci…" (Miroslav Bertoša)
Dante u paklenoj Puli
Negdje u to kužno i pošastno vrijeme, početkom četrnaestoga stoljeća, od 1302. stalno progonjeni velikan talijanskoga pjesništva Dante Alighieri posjećuje Pulu (Bernardo Benussi spominje pak 1320. kao godinu posjete), koju vidjevši s neke uzvisine (vjerojatno s negdanjeg samostana Sv. Mihovila) prizor tada prepun nadgrobnih spomenika s ostacima rimske nekropole, nije mogao ne uvrstiti u "Božansku komediju" (La Divina Commedia), i to upravo u najmračnije zagrobno kraljevstvo Pakla (Inferno, IX., 112-115):
"Kao što kod Arla, gdje Ron manje dere
i ko što su kod Pule, blizu žala,
gdje Kvarner među Italije pere,
neravan oblik groblja zemlji dala."
Prva hrvatska tiskana knjiga
Prvotisak glagoljskoga Misala po zakonu rimskoga dvora (prvi Misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom), i ujedno prva hrvatska i južnoslavenska knjiga, priređena je za tisak u Istri već 1482. godine, tiskanje je završeno 22. veljače 1483. najvjerojatnije u Roču, Izoli ili Veneciji, dakle samo 28 godina nakon Gutenberga. Hrvatski prvotisak Misala jedna je od najljepših inkunabula uopće, tiskan je dvobojno crno-crveno na pergameni, a sačuvano je samo jedanaest nepotpunih primjeraka (pet u Zagrebu, dva u Vatikanu i po jedan na Braču, u Beču, Washingtonu i Sankt Peterburgu). Redaktor i priređivač bio je i istarski svećenik glagoljaš žakan Juraj (ili Juri) iz Roča koji ushićeno zapisaše: "Vita, vita! Štampa naša gori gre! Tako ja oću, da naša gori gre…". Istarski tiskari iz Kopra, Motovuna i Buzeta (dok se Pula s kugom bori) spadaju u sam početak europskog tiskarstva. Knjigu populariziraju benediktinci, franjevci i pavlini. Početkom XVI. stoljeća u razdoblju protestantizma svoja djela tiskaju biskup Petar Pavao Vergerije iz Kopra, glazbenik Andrija Antico iz Motovuna, znanstvenik i liječnik Santorio Santorio iz Kopra, fra Baldo Lupetina iz Labina...
Michelangelo pred slavolukom
Srednjovjekovni kulturalni znalci i umjetnici znali su što Pula krije. "U renesansnom će razdoblju Pula zadržati osobitu privlačnost; gotovo poput svjetionika koji zrači antičkom ljepotom. Većina glasovitih arhitekata tog razdoblja posjetit će je i proučit njezine spomenike. Proučio ih je tako Fra Giocondo, o čemu svjedoči crtež iz galerije Uffizi u Firenci. Poput Dantea, u Pulu je hodočastio i Michelangelo: među skicama tog slavnog majstora sačuvani u muzeju Wicar u Lilleu, postoji jedna koja predstavlja Slavoluk Sergijevaca s potanko naznačenim mjerama do kojih se moglo doći jedino na licu mjesta. I drugi se umjetnici povedoše tim primjerom poput Giovanni Marie Falconetta, Baldasserea Peruzzija, Iacopa Sansovina, Sebastiana Serlija, Andrea Palladija." (Bernardo Benussi)
Reformator Matija Vlačić Ilirik
Najpoznatiji protestantski hrvatski teolog, magistar slobodnih umijeća, profesor grčkog i hebrejskog, istarski pisac (okušao se i na čakavštini), vatreni zagovornik i branitelj reformacije i bliski suradnik Martina Luthera, idejni pokretač borbe protiv pape, Matija Vlačić Ilirik ili latinski Mathias Flacius Illyricus (1520-1575) rodom iz Labina u svojim teološkim, filološkim, filozofijskim i sličnim djelima (Ecclesiastica historia, Clavis Scripturae, Sacrae, Catalogus testium veritatis, Centuriae Magdeburgenses…) redovito isticao svoj zavičaj Istru: "Istria mia dulcissima patria". U to vrijeme marno piše, prevodi, priređuje i tiska brojne hrvatske knjige glagoljicom, ćirilicom i latinicom Stjepan Konzul Istranin iz Buzeta. Nešto kasnije protureformator i jezikoslovac Franjo Glavinić (1586-1650) iz Kanfanara obnavlja katoličanstvo u Czvitu szvetih. Prosvjetitelj Josip Voltić (1750-1825) iz Tinjana živi u Beču i prevodi s francuskoga, talijanskoga, njemačkoga, latinskoga i piše tim jezicima, a najznačajniji mu je Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika. Barbanac Petar Stanković (1771-1852), povjesničar, bibliofil i erudit svoga doba napisao je dvadesetak knjiga mahom na talijanskome jeziku iz kojih valja izdvojiti Bibliografia degli uomini distinti dell’Istria.
Pula – iznova grad
U okrilju Austro-Ugarske Monarhije Pula ponovno postade, kao nekad davno za rimske vladavine, grad, tada stalno rastuće vojno-pomorsko i urbano središte carevine Austrije (Cislajtanije), doživljava procvat u ama baš svakom pogledu, pa tako i u kulturnome. Glavna luka austrijske mornarice, i posljedično (ponovno) grada kao takvog, austrijski onakvog i današnjega ovakvog, službeno je Pula proglašena 9. prosinca 1856., što je datum vrijedan iznimne i svake pozornosti. Austrija je Puli vratila zdravlje i gospodarstvo, razonodu i zabavu, umjetnost i kulturu, riječju: urbanitet. Zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija (1822-1890), otvoreno je 28. prosinca 1854. malo kazalište Teatro Nuovo (tristotinjak mjesta, dovoljno za ondašnje potrebe grada). Tridesetak godina kasnije dobrohotni Ciscutti (došao je u Pulu 1847. zaposlivši se kao kovač, no kmalu započinje s unosnim poduzetničkim poslovima i stječe golemi imetak kojega neštedimice daruje urbanoj i kulturnoj viziji Pule), ponovno posve o svojemu trošku, podiže početkom 80-ih godina devetnaestog stoljeća veće, polivalentno kazališno zdanje, svečano otvoreno 24. rujna 1881., za približno osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija, današnje Istarsko narodno kazalište.
Narodnjak Juraj Dobrila
Nešto sjevernije od Pule biskup i narodni preporoditelj Juraj Dobrila iz Tinjanštine sastavlja hrvatski molitvenik Otče, budi volja tvoja (1854) koji je do danas doživio dvadesetak izdanja i uz to često bio početnicom mnogim Istranima u savladavanju čitanja i pisanja na hrvatskom jeziku. Pojavljuje se hrvatski narodni tjednik "Naša sloga" (1870) s napisima Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića, Matka Bastijana, Antuna Kalca... To je vrijeme u kojem djeluju i mnogi talijanski povjesničari, arheolozi, publicisti u tematiziraju Pule i Istre: Pietro Kandler, Domenico Rossetti, Michele Fachinetti, Carlo De Franceschi, Bernardo Benussi, Giuseppe Caprin, Marco Tamaro, Giuseppe Picciola...
Moderan europski grad
Grad koji 60-ih godina devetnaestog stoljeća gotovo da nije imao vezu sa svijetom, Pula na prijelazu stoljeća postaje grad s dobrim prometnim vezama. U Pulu se moglo doputovati vlakom (od 1876.), parobrodom ili autobusom. Godine 1871. dovršena je zgrada Hidrografskog zavoda s odjelima: Zvjezdarnica, Odjel instrumenata, Odjel pomorskih karata i Mornarička knjižnica (Marine Bibliothek). Meteorološki opservatorij započeo je još 1874. izrađivati dnevne vremenske prognostičke karte. U središtu grada pak 1903. nikla je secesijska tržnica, ondašnje građevinsko čudo željezne konstrukcije i stakla, a od 1904. Pulom prometuje električni tramvaj… Prvi puljski dnevnik na talijanskome jeziku Il giornaletto di Pola izlazi 25. lipnja 1900., 15. listopada 1905. dnevnik na njemačkome jeziku Polaer Tagblatt i 1. srpnja 1915. dnevnik na hrvatskome jeziku Hrvatski list, tjednici, časopisi… Kultiviranost prostora, blaga klima, bogato naslijeđe očuvanih i brojnih antičkih spomenika, muzeja (pomorski, vojni, arheološki…), kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, restorani, kavane, kao i blizina Kupelwieserovih Brijuna čine grad značajnom turističkom odrednicom početkom dvadesetog stoljeća. Pula je u to vrijeme bila drugi grad po veličini (nakon Zagreba) na području od Drave do mora (1910. godine sam grad ima 58.562 stanovnika, a s okolicom broji 86.873 žitelja).
Johann Palisa: Pula na nebu
Sa samo 24 godine Johann Palisa, 1872. postao je ravnatelj Mornaričke zvjezdarnice u Puli. Bio je jedan od najboljih opažača svijeta i svemira, sa skromnim teleskopom i instrumentarijem te zvjezdarnice 1874. otkrio je svoj prvi asteroid i nazvao ga (136) Austria. Tim otkrićem i Austro-Ugarska ulazi u krug država koje sudjeluju u otkrivanju asteroida, te mu je iste godine car osobno dodijelio Orden Franje Josipa. Do 1880. (kad odlazi na Bečku zvjezdarnicu) iz Pule je Palisa otkrio sveukupno 28 malih planeta (asteroida), od kojih neki nose imena povezana s Pulom i Istrom: (142) Polana, (143) Adria i (183) Istria. Godine 1880. prihvatio je carevu ponudu da radi s novopostavljenim teleskopom, tada najvećim na svijetu, u Bečkoj zvjezdarnici, s koje je do kraja života otkrio još 94 nova asteroida. Otkrio je ukupno 122 malih svemirskih tijela i postao njihov najveći otkrivač vizualnom metodom. Na asteroidu Idu, kojeg je Palisa otkrio 1884. (iz Beča), jedna reljefna struktura nazvana je Pola regio.
Herman Noordung: Pula u orbiti
Herman Potočnik rođen je 22. prosinca 1892. u Puli. Roditelji su mu bili slovenskog podrijetla, otac, mornarički liječnički časnik, iz Slovenj Gradca a majka iz Maribora. Otac mu umire vrlo mlad 1894. godine pa majka s četvero djece najprije seli bratu u Vitanje, pa u Maribor, gdje je Herman završio pučku školu. Pohađao je srednje vojne škole u Fischau i Hranici (Moravska), a Tehničku vojnu akademiju završio je u Mödlingu kraj Beča. Tijekom prvog svjetskog rata služi u Galiciji, Srbiji, Bosni i na Soči. Nakon završetka rata biva umirovljen kao satnik zbog teško narušena zdravlja. Potom ponovno studira strojarstvo na Visokoj tehničkoj školi u Beču i 1925. stječe diplomu stručnjaka raketne tehnologije. Nakon završenog studija živi kod brata u Beču i potpuno se posvećuje raketnoj i svemirskoj teoriji, tehnologiji i tehnici te potkraj 1928. objavljuje knjigu "Problem vožnje svemirom – raketni motor" (Das Problem der Befahrung des Weltraums – Das Raketen-motor) pod pseudonimom Hermann Noordung, temeljno (i pionirsko) djelo astronautike, svemirskih letova i raketne tehnike. Shrvan tuberkulozom i bijedom, umire 27. kolovoza 1929. godine u Beču. Tek mnogo godina kasnije doživljava iznimna priznanja za razvoj astronautike.
Pulska epizoda Jamesa Joyca
Dovoljni sami sebi i još uvijek strastveno zaljubljeni, mladi Nora Barnacle i James Joyce, stižu u Pulu parobrodom iz Trsta (jer osta bez obećana mu posla), u nedjelju ujutro, 30. listopada 1904., baš onoga dana kad se u parku ispred Arene otkrivao spomenik carici Elisabethi, supruzi Franje Josipa, u narodu i Puli popularnoj Sisi (talijanski anarhist Luigi Lucheni zario je dugačku tanku turpiju ravno u caričino šezdesetogodišnje srce dok je s pratnjom bezbrižno šetala uz ženevsko jezero 10. rujna 1898., skinuvši korzet iskrvarila je). "Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da ozbiljno piše. Taj mladi čovjek bio je neprestano ironičan i arogantan. Mislim da je sve podcjenjivao", rekla je kasnije Amalija Globočnik, Joyceova stanodavka, tajnica i podučavateljica hrvatskog jezika u Berlitz School of Language u Puli gdje je i Joyce predavao engleski jezik 16 sati tjedno. Mnogo toga arogantni Joyce nije volio, pa zašto ne bi mrzio i nesimpatičnu mu i "zabačenu" Pulu, "Sibira na moru", u kojoj nije svojom voljom, već igrom slučaja, stjecajem okolnosti, po kazni: "Pokušat ću preseliti u Italiju što prije bude moguće, jer mrzim ovu katoličku zemlju s njezinih stotinu naroda i tisuću jezika…". Joyceovo pulsko razdoblje opčinjenosti i zaluđenosti Norinim međunožjem (Jamesov i Norin sin Giorgio/George, začet u Puli, rođen je 27. srpnja 1905. u Trstu) i povremenim pisanjem po kavanama ("i ležeći") okončano je nakon manje od četiri i pol mjeseca, kad se zaljubljenici vraćaju u Trst.
Razbuktana književnost Istre
Istarski roman u hrvatsku književnost uvodi Eugen Kumičić iz Brseča. U Začuđenim svatovima i Jelkinom bosiljku obrađuje istarski i primorski ambijent. Matko Laginja sakupio je Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju po Istri i kvarnerskih otocih. Seljačku Istru realistički opisuje u svojoj prozi (Sa zapadnih strana: Ljubav na prijevaru, Suvišna usta) Antun Tentor. Pjesnik Rikard Katalinić Jeretov jednostavnim lirskim izrazom u zbirkama pjesama Pozdrav istarskog Hrvata, S moje lire, Našim morem i našim krajem nepretenciozno pjeva Istri i istarskome čovjeku. Istarski život nalazimo u djelima pripovjedača, romansjera, novinara i dramskog pisca Viktora Cara Emina. Njegovi junaci su politički angažirani u nacionalnom pokretu i pitanju Istre (Pusto ognjište, Usahlo vrelo, Nove borbe, Iza plime, Presječeni puti...). Boraveći u Istri Vladimir Nazor ostavlja značajan prozan opus na istarske teme: Veli Jože, Istarske priče, Istarski gradovi, Krvavi dani; a upečatljiv putopis Istarski puti zapisuje Zagorac Franjo Horvat Kiš.
Iz Pule u Venecijansku smrt
"Tražio je nešto osebujno i nasumično a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske obale, koji se u posljednjih nekoliko godina pročuo po svom šareno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim hridinama okrenutim pučini. Ali kiša i težak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko društvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog odnosa prema moru kakav može priuštiti jedino plaža od meka pijeska, sve mu je to kvarilo raspoloženje i nije mu pružalo osjećaj da je našao ono što je tražio. Nije mu davala mira težnja da ode nekamo dalje, iako mu još nije bilo jasno kamo, proučavao je brodski vozni red, gledao oko sebe kao da sve nešto traži, i odjednom je, u isti mah nenadano i razumljivo samo po sebi, ugledao pred sobom cilj. Kamo da ode čovjek kad poželi preko noći naći nešto, nešto neprispodobivo, nešto bajkovito drukčije? Pa to je bar jasno. Što uopće radi ovdje? Pogriješio je. Tamo je trebalo otići. Ne časeći ni časa, otkazao je sobu. Tjedan i pol dana nakon dolaska na otok, nosio je brzi motorni čamac njega i njegovu prtljagu kroz jutarnju izmaglicu preko vode natrag u ratnu luku, gdje se samo iskrcao i odmah se uz drveni mostić popeo na vlažnu palubu parobroda što se dimio, spreman da zaplovi u Veneciju."
Glavni lik je Ascenbach, hotel je Neptun, otok je Veli Brijun, ratna luka je Pula, omanji roman je "Smrt u Veneciji", a autor Thomas Mann stvarno je početkom svibnja 1911. (točnije 5. svibnja), kad se u Veneciji pojavilo nekoliko slučaja kolere, stigao na mondeno turističko otočje i lječilište Brijune nasuprot ribarskog mjestašca Fažane, nedaleko Pule. Premoren radom s naslućujućim zdravstvenim tegobama, zajedno sa suprugom Katjom i bratom Heinrichom, odlučio je odmoriti se i prizdraviti na Brijunima, tada već popularnome turističkome lječilištu. No, očekivanja se nisu ispunila, na otočju tih je dana neprestano kišilo s južinom. K tomu iz bečkoga tiska, koji je pozorno izvještavao o pogubnoj bolesti Gustava Mahlera, saznaje da je austrijski skladatelj izdahnuo 18. svibnja. Šokiran i duboko dirnut viješću o Mahlerovoj smrti napušta otok i već je 20. svibnja 1911. u Veneciji. Iduće je godine izišla njegova najpoznatija oveća pripovijetka "Smrt u Veneciji".
Autorica Austrijske himne: Paula von Preradović
Ausrijsko-hrvatska spisateljica Paula pl. Preradović, unuka hrvatskoga književnika Petra Preradovića, rodila se 12. listopada 1887. u Beču, ali već s dvije godine dolazi u Pulu gdje je njezin otac Dušan, časnik carsko-kraljevne ratne mornarice, premješten 1898. u glavnu austrijsku ratnu luku. U Puli je završila osnovnu i djevojačko-građansku školu, Marinenschule, u kojoj su se obrazovala djeca časnika i dočasnika. Poslije završene škole u Puli odlazi u Sankt Pölten u katolički internat ženskog reda Engleskih gospođica. Položivši ispit zrelosti, vraća se u roditeljski dom. U Puli se tada formirao krug literarne mladeži u čijem je središtu bila Paula. Mornarički Casino bio je središte društvenog i duhovnog života, tu su pristizali novi časopisi te su se često vodile diskusije duboko u noć. Godine 1913. zauvijek napušta Pulu i odlazi u München na jednogodišnji tečaj za bolničarke i potom seli u Beč kamo se prijavljuje u Vojnu bolnicu, gdje upoznaje svoga budućeg supruga, povjesničara i docenta dr. Ernsta Moldena. Umrla je 25. svibnja 1951. u Beču. Za života je objavila nekoliko zbirki poezije i proze, a najpoznatija je kao autorica teksta 1947. godine nove austrijske himne Land der Berge, Land am Strome (Gorovita zemljo, zemljo na rijeci). Napisala je i autobiografski roman Kindheit am Meer (Djetinjstvo na moru) u kojem se prisjeća djetinjstva u Puli, svojoj "izgubljenoj domovini".
Brijunsko-Pulski književni gosti
Paul Kupelweiser kupio je, uredio i sanirao zapušteno malarično otočje (Nobelovac Robert Koch početkom dvadesetog stoljeća iskorijenio je malariju), te pretvorio Brijune u poželjno lječilište i mondeno turističko odmaralište s atraktivnim sadržajima koje je postalo stjecište europskih i svjetskih kulturnih, znanstvenih, političkih, vojnih, gospodarskih, aristokratskih i svih drugih uglednika. Pored mnogih umjetnika (da se zadržimo samo na kulturi), poznatih i značajnih slikara, kipara, arhitekata, glazbenika, skladatelja, redatelja, glumaca (čije bi nabrajanje oduzelo pozamašan prostor), na otočju su i u Puli nerijetko onodobni znani književnici i pisci: već spomenuti James Joyce, Thomas i Heinrich Mann; Hermann Bahr (dramatičar, pripovjedač, putopisac, esejist, kritičar, feljtonist, redatelj, autor Dalmatinskog putovanja), Ernst Decsey (književnik i glazbeni kritičar), Ivan Cankar (pjesnik, prozaist), Hanns Heinz Ewers (prozaik, dramatičar, scenarist, ekscentrik, povremeni narkoman, erotoman, nakratko nacist, poznat po znanstveno-popularnom romanu o mravima Ameisen i najprevođenijem Alraune, izdahnuo je s "koji sam ja magarac bio!"), Emillie Exner-Ewarten (feministička spisateljica), Felix Falzari (prozaist i pjesnik, njegove pripovijetke i novele često dotiču pulske i istarske teme, napisao je libreto za Leharevu operu Kukuschka, kapetan fregate), Friedrich Freska (dramatičar, romanopisac, satiričar), Franz Karl Gizney (pjesnik, dječji pripovjedač, rodom Puljanin, u autobiografiji Der Heimatsucher prisjeća se djetinjstva i časničkog službovanja u Puli) Fritz Orlando von Herzmanovsky (književnik i slikar), Wielhelm Kienzl (skladatelj i pisac), Alfred Henschke Klabund (pisac, novinar, dramatičar, povjesničar književnosti, cenzuriran zbog nemoralnosti, objavio je 76 knjiga pjesama, drama, romana, prepjeva dalekoistočne poezije), Karl Kraus (dramatik, esejist, kritičar, feljtonist, opaki polemičar, izdavač, urednik i često jedini autor časopisa Die Fackel, 8. studenog 1913. u novootvorenom pulskom hotelu Riviera održao je javno predavanje), Paul Maria Lacroma (književnica na talijanskome i njemačkome jeziku), Karol Lanckoronski (pisac i sakupljač umjetnina, grof i mecena), Felix Salten (dječji književnik, autor Bambija), Hugo Salus (novelist i liričar), Alice Schalek (spisateljica, autorica romana brijunske tematike), Arthur Schnitzler (književnik i liječnik, istaknuti predstavnik bečke moderne, često kritiziran i zabranjivan), Georg Bernard Shaw (književnik, dramatičar, satiričar, dobitnik Nobelove nagrade i Oscara), Karl von Thaler (publicist, dramatičar, prozaist, urednik bečkih novina Neue Frei Presse), Rudolf Tyrolt (glumac, redatelj, pisac), Jakob Wassermann (književnik i kritičar, najpopularniji autor na njemačkome jeziku 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća), Felix Weingartner (skladatelj, dirigent i glazbeni pisac)…
Prvi svjetski rat: prvi egzodus
Početkom srpnja 1914. pulsko kino Minerva prikazuje dokumentarce Sahrana nadvojvode prijestolonasljednika i grofice od Hohenberga i Sarajevska drama, nagovještavajući neizvjesnu budućnost Dvojne Monarhije, a samo mjesec nakon mladobosnačke "Sarajevske drame" Gavrila Principa počinje Prvi svjetski rat. Kako bi vojska mogla organizirati odgovarajući otpor glavne austrijske ratne luke i bila što slobodnija u ratovanju, odlučeno je evakuirati s toga područja sve stanovništvo koje nije bilo sposobno za rad i rat: djecu, starije muškarce i žene. Sredinom svibnja i lipnja 1915. najvećim je dijelom evakuirano stanovništvo Pule i Puljštine u unutarnje zemlje Monarhije – Austriju, Mađarsku, Moravsku i Češku. Računa se da je s područja grada i okolice evakuirano preko 26 tisuća ljudi.
Fašizam: drugi egzodus
Negdanja po svemu europska Pula za talijanske fašističke vladavine nazaduje u svakom pogledu. Raspadom Austro-Ugarske Monarhije zaustavljeni su procesi modernizacije i urbanizacije grada, Pula u svemu postaje besperspektivan, dekadentan i depopulariziran grad uništenoga gospodarstva, osiromašene kulture i poremećenih društvenih odnosa – nestaje multikulturanosti. Zaboravljena talijanska periferija, usputna istarska provincija s Pulom na čelu, zaostala je kolonija i nepotrebni prirepak u sastavu Kraljevine Italije. Slijedi dugotrajni i stalni egzodus Puljana za fašističke vladavine između dva svjetska rata, ovoga puta za razliku od prvog, većinom Hrvata, općenito netalijanskoga življa (politička i etnička represija) i ekonomski ugroženih građana (katastrofalna gospodarska politika grada). Prisilnim iseljavanjem nepoćudnih i useljavanjem poćudnih (prema fašističkim kriterijima), Pula je do Drugoga svjetskog rata bila dobrano očišćena i posvema talijanizirana, ostali su u znatnoj (gotovo apsolutnoj) većini samo Talijani i potalijančeni Hrvati. Pulu je u tom razdoblju napustilo između petnaest i dvadeset tisuća Hrvata, odnosno ukupno s drugim narodnostima oko dvadeset i pet tisuća Puljana.
Istarska književnost u egzilu
Talijanska književnost u Puli i Istri u međuraću (za fašizma) nije ostavila gotovo nikakva traga, za razliku od hrvatske, odnosno istarske izvan zavičaja u emigraciji. Mijo Mirković, poznatiji pod pseudonimom Mate Balota nije ostavio veliki književni opus, ali je s zbirkom pjesama Dragi kamen ostavio vrlo prepoznatljiv i trajan trag u hrvatskoj dijalektalnoj (čakavskoj) poeziji. Međutim, njegova memoarsko esejistička proza i publicistika u Staroj pazinskoj gimnaziji i Punoj je Puli, te impozantna monografija o Matiji Vlačiću Iliriku Flacius ostavlja snažan stvaralački dojam. Izvan istarskoga zavičaja stvaraju i Ante Dukić (moderno strukturiran roman Iz dnevnika jednog magarca), Ernest Radetić (pokretač je zagrebačkoga emigrantskog časopisa Istra, a objavio je zbirku pripovijedaka Kad se užge mlada krv), novinar Ante Mihovilović (plodan publicist, objavio je 30-ih u periodici pedesetak zapaženih štokavskih pjesama), Tone Peruško (autor je mladenačke književne proze Sumraci pod Učkom te niza crtica i feljtona), Ante Ciliga (objavljuje Štorice iz Proštine, a i njegova politička publicistika i memoaristika imaju literarnih odlika), Drago Gervais (ispisuje originalne i osebujne Čakavske stihove)…
Jugoslavija: treći egzodus
Nakon kapitulacije fašističke Italije 1943., okupacije nacističkoga Trećeg Raicha, savezničkoga nemilosrdnog bombardiranja grada, partizanskoga oslobođenja, Pula je potpala pod privremenu dvogodišnju savezničku, Anglo-američku upravu, gladan i razrušen grad je podvojen na talijansko i(li) jugoslavensko priključenje. Definitivna međunarodna odluka 1947. da Pula pripada Hrvatskoj u Jugoslaviji izazvala je u prošlom stoljeću treći val masovnoga napuštanja Pule već iseljavanjem načetoga grada, mahom Talijana ali i Hrvata i Slovenaca kojima komunisti nisu ulijevali pretjerano povjerenje (oko 28 tisuća Puljana). Grad je ostao opustošen, prazan i devastiran, grad duhova, zatvorenih trgovina, kuća zatvorenih ili bez škurnica, praznih ulica i pustih parkova. Pula se brojem stanovnika, uništenim industrijskim postrojenjima i infrastrukturom, doslovce vratila stotinu godina unatrag, u predindustrijsko doba. Grad je na tren prestao postojati.
Socijalistička kultura
Poratna kulturna djelatnost u Puli (i Istri) sve do konca 50-ih (kao uostalom u cijeloj Jugoslaviji) nosi teško breme politizacije i ideološke indoktrinacije, koja se ogledala u socijalrealističkoj krilatici "kultura narodu". Ova kulturološka i etnička prijelomnica, diskontinuitet i raskid s dotadašnjim kulturnim identitetom, pokušaj je stvaranja drugačijega identiteta grada. Pula je nakon odlaska gradskoga i dolaska novoga (ponajprije vojnog te ruralnoga i malograđanskog) stanovništva bila posvema drugi grad. Grad drukčijih društvenih i kulturalnih odrednica, a nakon raščišćavanja zaostalih bombardiranih ruševina, i drugačijih urbanističkih rješenja. Kultura je izgubila svaku spontanost i autonomnost, postala je posve politička kreacija. Komunistička agitacija i propaganda (Agitprop) na svim razinama komiteta partije stvarali su novu, sveopću, svenarodnu, socijalističku kulturu "za narod i od naroda", kulturu po mjeri socijalističkoga čovjeka. Ipak, uvidjevši da se Arena može iskoristiti za vrhunske kulturne (i socijalizmu mile, masovne) priredbe, Narodni odbor grada Pule (uz partijske sugestije) odlučio je organizirati Operni festival (talijansko nasljeđe) i nešto kasnije, 1954., festival domaćega filma koji prerastao u europski poznati Festival jugoslavenskog igranog filma (danas Pula Film Festival, sedmi filmski festival po starosti i trajnosti u Europi).
Pulska alternativna scena
Otvaranje Jugoslavije prema svijetu 60-ih i kasnijih godina, kada se smatrala jednom od najotvorenijih zemalja svijeta, Puli je donijelo niz povoljnosti u gospodarstvu, masovnoj kulturi i turizmu. Pula postaje najistaknutiji državni primjer usporednoga razvitka turizma i industrije. Narodnosne promjene stanovništva bile su za grad prijelomne ne samo u smislu potpunoga nestajanja nekadašnjega kulturnog identiteta već i sve snažnijega kulturnog utjecaja novopridošloga stanovništva. Akulturacija stanovništva koje je došlo u Pulu, tekla je postupno i nepotpuno, kako zbog političkoga sustava, tako i zbog nepostojanja konzistentne kulturne politike u specifičnim društvenim uvjetima nacionalno miješanoga stanovništva. Nasuprot tomu, umjesto planirane oficijelne kulture, već drugi naraštaj pridošlica i pulske prinove staroprodošlica u vojno jugoslavenskom uporištu, vojnom (ili garnizonskom) gradu u svakom pogledu, razvio je značajnu (zahvaljujući i blizini Zapada, napose Trsta), zapaženu, jaku rockersku (kasnije punkersku) i kulturno alternativnu scenu (kazališnu, filmsku, književnu, likovnu), socijalni i kulturološki fenomen koji dosad nije ozbiljnije proučavan, ni znanstveno ni na razini gradske kulturne prošlosti.
Suvremena književnost Pule i Istre
Najplodniji i najraznovrsniji hrvatski pisac iz Istre u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća svakako je Zvane Črnja, pjesnik, esejist, polemičar, kulturolog, feljtonist, dramatičar, osnivač Čakavskoga sabora i pokretač edicije Istra kroz stoljeća. Na žminjskoj čakavici napisao je zbirke Žminjski libar i Bezak na tovare. U esejistici se potvrdio kao odvažan i znatiželjan erudit: Kulturna povijest Hrvatske, Hrvatski don Kihoti i Pogled iz provincije, a kao memoarist knjigom Obećana zemlja. Suvremeni hrvatski književnici iz Istre okušavaju se u svim žanrovima, napose u Puli kao kulturnim i književnim središtem, a naročitu afirmaciju stekli su: Tatjana Arambašin, Stjepan Vukušić, Miroslav Sinčić, Milan Rakovac, Daniel Načinović, Boris Domagoj Biletić, Edo Budiša… U proteklih pola stoljeća Pula i Istra imale su i svoje suvremene književne časopise: Istarski borac, Ibor, Istarski mozaik i Istru, a danas Novu Istru. I talijanska književnost Istre nakon trećeg pulskog egzodusa (poput hrvatske nakon drugog egzodusa) dobiva na uzletu kako izbjeglih tako i zavičajnih istarskih Talijana, javljaju se književnici (prozaisti i pjesnici) koji tematiziraju sjećanja na rat i progone, pogranične (suzavičajne) i nostalgične, ali i suvremene teme: Ligio Zanini, Eros Sequi, Giacomo Scotti, Fulvio Tomizza, Lucifero Martini, Giusto Curto, Claudio Ugussi, Mario Schiavato, Nelida Milani-Kruljac, Loredana Bogliun, Laura Marchig… Tromjesečnik za kulturu i književnost La Batana značajni je promotor talijanske književnosti u Istri.
Pulski Sa(n)jam knjige u Istri
Pula je dočekala sedmu (sic!) državu (upravu) u dvadesetom stoljeću (nakon Austro-Ugarske Monarhije, kratko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Italije, Trećeg Raicha, Anglo-američke uprave i Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije), Republiku Hrvatsku i treći, Domovinski rat. U godini kad je u Hrvatskoj prestao rat, u prosincu 1995., u vremenima smirivanja, velikih nada i očekivanja novog, stvoren je Sa(n)jam knjige u Istri kao neovisni kulturološki projekt nekolicine kreativaca i ljubitelja knjige iz kultne pulske knjižare Castropola. U 18 godina postojanja, Sajam je postao najsnažnije središte knjiga i autora u Hrvatskoj i regiji.
Sajam na kojem se sanjaju knjige stvorio je autentični model predstavljanja knjiga i autora. Smješten u jezgri Pule (u antičko doba, na ulazu negdanjega Velikog rimskog kazališta), u austrijskoj secesijskoj palači Marine Kasina (Doma hrvatskih branitelja), daleko je drugačiji je od konvencionalnih (europskih) sajmova knjiga u velikim industrijskim halama. Dekadentnim izgledom i načinom izlaganja Sajam nostalgično priziva vrijeme kada se još uvijek čitalo u književnim salonima, a knjige pomno pregledavalo prije kupnje u knjižarama koje su vodili znalci i poznavatelji knjige, knjižari oboružani općom kulturom i širokim obrazovanjem.
Sajam je prvi u Hrvatskoj već krajem 90-ih otvorio platformu za susret nakladnika i autora iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, a kasnije i Crne Gore. Takvim programskim usmjerenjem postao je i centar regionalne knjige i autora.
Na Sajmu svake godine izlaže 300 izdavača iz Hrvatske i regije te posjeti nevjerojatan broj ljubitelja knjige (oko 60.000, upravo onoliko koliko grad broji stanovnika), ima više od 80 događanja (predstavljanja knjiga, stručnih skupova, okruglih stolova, performansa, izložbi, kazališnih predstava, koncerata, filmskih projekcija…) i u njima sudjeluje više od 200 autora, prevoditelja, urednika, glazbenika, glumaca…; danas je najveći festival autora u Jugoistočnoj Europi.
Ipak, ovaj su Sajam i Festival knjige i autora proslavila velika imena svjetske književne i umjetničke scene poput: Orhana Pamuka, Umberta Eca, Claudia Magrisa, Petera Esterhazyija, Kennetha Whitea, Irwina Welsha, Tess Gallagher, Michala Viewegha, Jiři Menzela, Dacie Maraini, Alberta Manguela...
Posebni autentični programi koji se odvijaju po svim kultnim prostorima grada te intrigantne teme koje svake godine Sajam postavlja uvijek izazivaju veliku pažnju kako stručne javnosti tako i čitalačke publike. Najzapaženije žarišne teme Sajma bile su: Moć žene i književno stvaranje (o granici između trivijalnog i književnoga ženskog pisma), Pisac kao putnik (rasprava o recepciji Hrvatske i njezine kulturne baštine izvan njenih granica), Krimić (popularni književni žanr s teorijskom recepcijom), Poezija (opstojnost pjesništva u današnjem svijetu), Drugi Balkan (predodžbe i predrasude o zemljopisnom i kulturalnom prostoru Balkana), Literarni nomadi (nomadizam u literaturi, interkulturalnost, nacionalne i transnacionalne književnosti), Knjiga i film (prožimanje filma, književnosti i knjige), Drama identiteta – identitet drame (kazalište u književnosti i problem identiteta u kazalištu)…
Sa(n)jam knjige u Istri nije samo mjesto predstavljanja autora i nakladnika, on svake godine ima i vlastitu produkciju: objavljuje knjige, producira dokumentarne filmove, kazališne predstava, performanse, izložbe, koncerte… Sajam je stvorio i tri značajna kulturološka projekta koji imaju vlastiti integritet: Monte Librić, festival dječje knjige (najveći dječji sajam knjiga u Hrvatskoj), knjižnu nagradu Kiklop (nacionalni, hrvatski knjiški Oscar) i festival Polis (multimedijski festival posvećen knjizi).
Sa(n)jam knjige u Istri djeluje sa svojim posebnim knjiškim programima tijekom cijele godine (Sa(n)jam u Castropoli) i po tome je jedinstven.
Prilog: kratka povijest knjižica Pule i Istre
Prve veće knjižnice u Istri nastale su u srednjem vijeku u benediktinskim, franjevačkim i pavlinskim samostanima. Većina tih samostana zatvorena je u drugoj polovici osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, a njihove su knjižnice konfiscirane ili prodane na javnim dražbama. Najstarije očuvana knjižnica je u franjevačkom samostanu u Pazinu, utemeljena 1481.: očuvano je oko 2.200 svezaka knjiga, među kojima 4 inkunabule i 30 svezaka iz XVI. stoljeća. Knjižnica franjevačkoga samostana u Rovinju osnovana je u XVIII. stoljeću ima oko 9.000 svezaka knjiga, od kojih 51 svezak iz XVI. stoljeća. Oko 2.500 svezaka starih knjiga iz nekadanjega benediktinskoga samostana u Dajli, koji su 1948. ukinule državne vlasti, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Puli i u knjižnici Pazinskoga kolegija. Prvu poznatu privatnu knjižnicu imao je porečki biskup Ivan Porečan (XV. st.), a rijetke knjige sakupljao je i porečki biskup Giovanni Negri (XVIII. st.).
Najveća je i jedna od najstarijih znanstvenih knjižnica bila Mornarička knjižnica, središnja knjižnica Austrijske ratne mornarice, osnovana 1802. u Veneciji i preseljena u Pulu 1865-66. Najveći dio njezina fonda (oko 20.000 svezaka) čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Najstarija vojna knjižnica bila je austrougarska Garnizonska knjižnica u Puli, katalog koje je objavljen 1866. Pokrajinska knjižnica Istre osnovana je 1861. kao ustanova Pokrajinskoga odbora Istre u Poreču (izvršnoga tijela Pokrajinskoga sabora Istre). Oko 18.000 svezaka iz njezina fonda čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Puli.
Najstarije očuvane javne knjižnice nekadanje su gradska knjižnica u Poreču, s oko 3.000 svezaka (osnovana 1810.) i ona u Rovinju, s oko 9.000 svezaka (osnovana 1859.; kanonik Pietro Stancovich oporučno je ostavio Rovinju oko 4.000 svezaka od koji 2.896 svezaka ima njegov ekslibris, od toga su 84 svezaka iz XVI. st.), koje se čuvaju u zavičajnim muzejima tih gradova. U doba Austro-Ugarske Monarhije mnoge su talijanske, hrvatske, slovenske i njemačke škole imale knjižnicu (očuvani su tiskani katalozi knjižnica tadanjih istarskih srednjih škola). Najveću knjižnicu kulturno-obrazovnih društava je imao Mornarički kasino u Puli (osnovan 1870.) s oko 25.000 svezaka, nestala je nakon Prvoga svjetskog rata, osim oko 3.000 svezaka koji se čuvaju u Sveučilišnoj knjižnici u Puli. Knjižnica društva Società Istriana di Archeologia e Storia Patria (osnovanog 1884. u Poreču) imala je 1930. pri uključivanju u Pokrajinsku knjižnicu Istre 3.277 svezaka.
Najbrojnije su bile knjižnice čitalačkih društava namijenjene svojim članovima. Na početku dvadesetog stoljeća iz tih su se društava razvile javne pučke knjižnice, koje su služile prosvjećivanju širih društvenih slojeva. Talijanske javne knjižnice osnivale su i financirale općine u kojima je na vlasti bilo talijansko liberalno građanstvo (pretežito u gradovima na zapadnoj obali), no u njima nisu nabavljane knjige na hrvatskom jeziku. Stoga je početkom dvadesetog stoljeća hrvatska inteligencija okupljena u hrvatskim društvima započela osnivati pučke knjižnice koje su nastajale darivanjem knjiga i prikupljanjem priloga te bile snažno nacionalno obojene (Opatija, Volosko, Pula, Pazin, Lovran, Buzet…).
U razdoblju od 1918. do 1943. hrvatske i slovenske knjižnice smetale su talijanskoj asimilatorskoj politici te su prisilno zatvorene, a knjige koje nisu prethodno skrivene po kućama bile su uništene. Fašisti su 13. srpnja 1920. spalili knjige iz Javne pučke knjižnice u Puli (u spaljenom Narodnom domu), što je bila jedna od prvih fašističkih akcija javnoga spaljivanja knjiga u Europi. Uništene su i pučke knjižnice u Buzetu (1921.) i Voloskom (1922., s 3.500 knjiga) te pojedine školske knjižnice hrvatskih i slovenskih čitaonica (primjerice, u Puli i Pazinu).
Ukupni fond knjiga i periodike u javnim, školskim, visokoškolskim i specijalnim knjižnicama (pri znanstveni i kulturnim javnim ustanovama) obuhvaća oko 1.600.000 svezaka. Najveća je Sveučilišna knjižnica u Puli (osnovana 1949., s oko 300.000 svezaka). Gradska knjižnica i čitaonica u Puli (osnovana 1957., s oko 153.000 svezaka). Ostale narodne knjižnice, osnivane od 1950-ih, djeluju u sastavu pučkih (narodnih) sveučilišta u Bujama, Buzetu, Labinu, Novigradu, Pazinu, Poreču, Rovinju, Umagu i Opatiji. Veće specijalne knjižnice: Centra za povijesna istraživanja (Centro di ricerche storiche) u Rovinju (oko 100.000 svezaka), Arheološkoga muzeja Istre u Puli (oko 31.000 svezaka), Zavod za istraživanje mora u Rovinju (oko 16.000 svezaka; knjižnica je osnovana 1891.), Državni arhiv u Pazinu (13.000 svezaka) i Zavičajni muzej u Rovinju (oko 12.000 svezaka). Dvije visokoškolske knjižnice (oko 28.000 svezaka) djeluju na fakultetima u Puli, i jedna u Opatiji (oko 15.000 svezaka). Najveća vojna knjižnica djeluje u Domu hrvatskih branitelja u Puli (s oko 25.000 svezaka) i otvorena je za javnost. Bogatu regionalnu zbirku imaju Sveučilišna knjižnica u Puli i knjižnica Centra za povijesna istraživanja u Rovinju. (Bruno Dobrić)
