U programu Sloboda, u glavnom sajamskom holu postavljena je izložba plakata Tolerancija, prema konceptu Mirka Ilića. Riječ je o putujućoj izložbi koja je proizišla iz Ilićeva projekta, započetog kada ga je festival Kuća tolerancije iz Ljubljane pozvao da pripremi prezentaciju vlastitih radova iz toga okvira. Ilić se međutim odlučio za kolektivnu interpretaciju fenomena: zamolio je 21 poznatog dizajnera iz cijelog svijeta da izrade plakate na temu tolerancije. Unutar zadanih dimenzija plakata bila je obvezna tek signatura s potpisom i zemljom iz koje autor potječe te izvedba riječi tolerancija na njegovu materinskom jeziku. Uspjeh je bio potpun, svi su se pozvani autori odazvali, a kada je izložba krenula po svijetu, priključili su im se sa svojim radovima i novi, pa zbirku plakata sada čini više od 70 originala, od kojih je za pulsku instalaciju odabrano šezdesetak. Izložbe se, kao i u Puli, postavljaju u javnim prostorima, ne u galerijama: u Turskoj su plakati bili izloženi po trgovačkim centrima, u Madridu su visjeli s nadvožnjaka, a za novu izložbu u Ljubljani postavljeni su na velike nosače po cijelom gradu. Obrazlažući svoj koncept, Mirko Ilić kaže da „razlozi za netoleranciju“ obično dolaze iz „pripadnosti 'krivom' plemenu, 'krivoj' boji kože, 'krivoj' seksualnoj orijentaciji ili 'krivoj' vjeroispovijesti, a tri od četiri ova 'kriva' razloga uzrokovana su rođenjem“. Pitajući se znači li onda to da je „bolje uopće se ne roditi“ i nije li takva „pomisao užasna“, interpretacijom razloga za život želi pokazati koliko je zbir „razlika“ marginalan u odnosu na ono što ljude čini jednakima, voljenima i željnima života. A Milton Glaser, autor kojega je Barack Obama odlikovao Nacionalnom medaljom umjetnosti, poentira: „Za ljudski rod je ključno da usvoji toleranciju. Tolerancija je jedini protuotrov tom natjecateljskom porivu koji karakterizira našu vrstu. U naše doba odnosimo se prema njoj i s određenom dozom nevoljkosti, a ono čemu trebamo težiti podrazumijeva prihvaćanje i velikodušnost“.

U programu Sloboda,u galeriji C8, pod naslovom Poljski plakat: Tijelo izlažu se plakati otisnuti prema radovima poljskih umjetnika uvrštenih u knjigu Mirka Ilića i Stevena Hellera Head to Toe: The Nude in Graphic Design. Knjiga se predstavlja na Sajmu, a izložba je priređena u suradnji sa zbirkom Dydo Poster Collection iz Krakova i dugogodišnjeg partnera i zaštitnika Sajma Arheološkog muzeja Istre. Postav sadržava tridesetak plakata istaknutih poljskih autora (Ewa Bajek Wein, Michał Batory, Lex Drewiński, Mieczysław Górowski), a Heller podsjeća na kreativnu i komunikacijsku posebnost skupine o kojoj je riječ kao razumijevanja misterija tijela: „Golotinja u poljskom dizajnu plakata uglavnom je simboličko-metaforičke prirode. Kada je poljski plakat bio na svom kreativnom vrhuncu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme sveopće cenzure, golotinja je – često nadrealna i apsurdna – omogućavala poljskim umjetnicima da razbiju nametnute tabue. Jezik dizajna u to je vrijeme uključivao brojne subverzivne slike, no golotinja je, paradoksalno, omogućavala 'prikrivanje' neprihvatljivih, antikomunističkih ideja. Neprihvatljiva ideologija bila je problem, no sama golotinja nije. Ustvari, jezik tijela govorio je vrlo puno: nagnuta glava, napućena usnica, napeta ruka ili noga, veličina dojke, smjer pogleda prenosio je poruke koje bi smele ili razoružale cenzore“.

U programu Sloboda, u Gradskoj galeriji Pula, postavlja se izložba Ples slobode Alema Ćurina. Za izložbu je pripremljen i poseban katalog, s predgovorom Borisa Dežulovića. Postav izložbe kronološki prati autorov opus, s naglaskom na radove koji svojim izričajem i konceptom ilustrativno rastvaraju i kritički valoriziraju društvenu zbilju u nas i u svijetu. Tematski se raspon kreće od novinskih satira objavljenih u Feral Tribuneu i Novostima, preko ilustracija za knjigu Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, do neprihvaćenih plakata drama za Splitsko ljeto. Izlažu se i intimnije, poetičnije ilustracije poput onih u kojima su glavni likovi Predrag Lucić i Corto Maltese, autorovi simboli „plesa slobode“, na što se odnosi i sam naziv izložbe. Pokazuju se elementi autorova majstorskog slobodnog izričaja u umjetnosti i medijima. Snaga njegove satire često proizlazi iz višeslojnosti poruke, inteligentne dosjetke koja „udara u glavu“, ponekad skrivene u nježnim konturama stripovskih linija, a ponekad gotovo s bijesom „ostavljene“ publici. „Alem Ćurin nije samo ustrajni čuvar zanata koji izumire“ – piše Dežulović – „Više od toga, uostalom, on je bio i u vrijeme kad nije bio jedini koji još crta novinske ilustracije (…) Više od trideset godina od Nedjeljne Dalmacije preko Feral Tribunea do Novosti, Alem tako ručno, poput Smojinog pošćera, ispisuje kroniku jednog dramatičnog međuvremena, koje će se na koncu cijelo i vrlo precizno svesti na epohu između vremena kad je Alem Ćurin crtao hermetične stripove za uski krug svojih sljedbenika, i vremena kad više neće biti ni Alemovih novina ni Alemovih ilustracija. Sve što nam se u međuvremenu dogodilo, sve što se događa i što će nam se do tada tek dogoditi, sve nam je Alem Ćurin lijepo na vrijeme napisao“.

U programu Ljubljana bere, u Galeriji Makina postavlja se izložba Dick Skinners Tadeja Vaukmana. Riječ je o izložbi fotografija koje su nastale na Vaukmanovu sedmogodišnjem putovanju Europom kada je, zajedno s prijateljima, u različitim gradovima podizao skate-parkove i sudjelovao u punk-izvedbama u underground klubovima. Fotografije prikazuju svakodnevni život u takvoj atmosferi, ljude i njihovu intimu, prikazanu na eksplicitan, nepretenciozan i nekonvencionalan način, iz kojih se iščitava nihilizam protagonista, uglavnom autorovih prijatelja koji se suprotstavljaju očekivanjima dominantnog društvenog modela i obvezujućim normama. Vaukman je osebujan umjetnik koji se protiv društvenih konvencija bori zagovaranjem skateboarding filozofije i punka. „Pred objektivom Tadeja Vaukmana“ – piše ljubljanska Mladina– „i oni koji su najsmjerniji opuste se, pa nastaju fotografije izuzetno intimnih trenutaka, kada su, primjerice, potpuno razgaljeni, kada se tuširaju, kada režu nokte, pa čak i onda kada briju stidne dlake. Možda je to i stoga jer je gotovo uvijek riječ o autorovim dobrim prijateljima, za koje će sam reći da su mu i – druga obitelj“.