U suvremenom knjižničarstvu organizirano prikupljanje i čuvanje obveznog primjerka te osiguravanje dostupa do obavijesti i podataka sadržanih u zbirkama obveznog primjerka ima u svim sredinama, gotovo bez iznimke, vrlo važnu ulogu, premda tumačenja samog pojma obvezni primjerak i načini njegova dostavljanja knjižnicama nisu uvijek ujednačeni. Stoga je razumljivo da ni u stručnoj literaturi nema definicije koja bi obuhvatila sve aspekte tog dijela knjižničnog poslovanja i upravljanja. Najčešća pitanja koja se danas postavljaju u vezi s obveznim primjerkom odnose se na granice obuhvatnosti, na vrstu građe koja se prikuplja, na vrstu građe koja se isključuje iz obveznog dostavljanja ili trajnoga čuvanja, na utvrđivanje ustanove/ustanova koje preuzimaju dužnost skrbi nad prikupljenom građom, ali i na pitanje pristupa do zbirke obveznog primjerka i pod kojim uvjetima. Neka od navedenih pitanja uključuju se u propise o dostavljanju obveznog primjerka ili se dogovaraju sporazumima između nakladnika/tiskara i knjižnica, a neka su sadržana u pravilima o poslovanju određene knjižnice. U izlaganju bilo je govora o iskustvima iz raznih sredina kako s obzirom na dosadašnju praksu i probleme s kojima se knjižnice susreću, tako i s obzirom na pojavu novih vrsta publicirane građe. Jedno od najzanimljivijih pitanja vezanih uz obvezni primjerak pitanje je iscrpnosti zbirki, odnosno pitanje o načinima na koje se osigurava redovit priljev i knjižne i neknjižne građe, a napose priljev elektroničkih publikacija kako bi zbirka obveznog primjerka mogla ispunjavati jedan od svojih temeljnih ciljeva - očuvanje ukupne kulturne baštine pojedine zemlje i pristup toj baštini, čime se ujedno pridonosi čuvanju i dostupnosti svjetske kulturne baštine.
