AUTORI KNJIGA

Adonis (Qassabin, Sirija, 1930.)

pjesnik  

U dobi od sedamnaest godina preuzeo je pseudonim Adonis. Smatran jednim od najvećih živućih pjesnika, Adonis je autor brojnih zbirki. Na arapskom je napisao 30 pjesničkih i 29 esejističkih zbirki, od kojih je veliki broj preveden na francuski i 17 drugih jezika. Urednik je antologija, teoretičar poezije i prevoditelj s arapskog na francuski jezik. Sakupljao je pjesme za antologiju Divan koja u četiri sveska otkriva ljepote klasične arapske poezije, a potpisuje i antologiju arapske proze, također u četiri toma. Poznat je po kontroverznim stavovima spram suvremene arapske kulture. Adonis je dobitnik 43 nagrade i počasti uključujući i prestižnu nagradu Goethe instituta (2011.), postavši tako prvim autorom knjiga na arapskom jeziku koji je osvojio tu značajnu nagradu. Ima dvije kćeri, Arwad i Ninar. Libanonski je državljanin od 1963., a živi u Parizu od 1986. Profesor je arapskog jezika na Sveučilištu Sorbonne.

José Eduardo Agualusa (Huambo, Angola, 1960.)

književnik i novinar 

Rodio sam se na visini od dvije tisuće metara, na središnjoj visoravni u Angoli, ali kad su me odveli vidjeti more više nisam mogao živjeti daleko od njega. Volim prostrane terase nadvijene nad modrinom mora i duboka i vlažna dvorišta s palmama banana i visokom travom. Volim miris zrelih gojaba. Volim male i drevne priobalne gradove kao što su Benguela u Angoli, Olinda u Brazilu ili otok Mozambik u Mozambiku u kojima, u predvečerje, ljudi postave stolice na ulice i razgovaraju sa susjedima. I ja u tim gradovima volim u predvečerje razgovarati sa susjedima. Počeo sam pisati pokušavajući shvatiti ljudsku okrutnost. Još uvijek pišem, jer to nisam shvatio.

Amir Alagić (Banja Luka, 1977.)

književnik 

Rođen sam 1977. u Banja Luci. Nedugo potom rodilište je preseljeno u novoizgrađenu bolnicu, a stari je kompleks prenamijenjen u ludnicu. Tako ispada da sam se rodio u ludnici. Čovjek ne može ne vidjeti nekakvu znakovitost u tome što je baš na takvom mjestu prvi put zakmečao i otud se u svijet otisnuo. U međuvremenu se koješta izdogađalo, da vam ne pričam, pa mi se nakon tolikih godina, kad god se malo ozbiljnije okrenem oko sebe, učini kako iz ludnice nikad nisam ni izlazio. Sad živim u Puli, dovoljno daleko od rodnog kraja da izgubim pojam zavičaja: nikako da primim ovo, nikako da pustim ono, pomalo zavaravajući samog sebe da se držim podalje otamo samo zato da ne skončam na mjestu na kojem sam započeo. Ako iz rodilišta i može nastati ludnica, teško da iz ludnice može nastati rodilište.

Branka Arh (Kerestinec, 1945.)

povjesničarka umjetnosti  

Zašto je umjetnost i pisanje moj poziv? Ne bih znala. Znam tek, da pokušavam proniknuti u život, u njegove tajne, u njegov smisao, u ono što ga drži na okupu. Pokušavam zagrepsti pod površinu, pod kožu života, iznutra riječima obuhvatiti njegovu ljepotu i njegove rane. Da bih sebi i ljudima oko sebe pojasnila misterij stvaranja, Božji dar gledanja nutarnjim očima: kako iz nevidljive i neopipljive misli nastaje vidljiva i opipljiva stvarnost, kako zazvuči ton u slici, glazbi i u stihu, i kako zatitra crta kada otvori ranjive procjepe u stvaralačkom biću. Kako čovjek ostavlja neizbrisivi trag u vremenu i prostoru.

Krešimir Bagić (Gradište, 1962.)

pjesnik, kritičar i stilističar

Gdjekad sam u razgovorima o poeziji znao kazati da je pjesnička misao lebdeća i da pjesnik ne može znati otkuda pristiže i kamo smjera. U tim trenucima nisam ni slutio da će me sustići vlastiti stihovi. A izgleda da se upravo to dogodilo. Prije dvadesetak godina napisao sam pjesmu Šalica čaja. Završio sam je distihom: Nikamo ne treba putovati. / Ovdje su i brijeg i dolina. U zadnje se vrijeme sve češće sjetim tih stihova. Zagrebačka je Dubrava postala središte moga svijeta, mjesto s kojega pokušavam razumijevati ljude i događaje te svladavati udaljenosti. Iako se u pravilu ugodno osjećam gdje god dođem, sve rjeđe fizički napuštam Dubravu. Strast za putovanjem najčešće utažavam čitanjem. U svijetu tekstova nalazim uzbudljiva mjesta, iznenađujuće misli, zanimljive sugovornike. Svako malo ispriječi mi se brijeg ili prostre dolina, a okolni prostor zasvijetli. Povremeno i sam zakoračim u taj svijet – stihovima ili svjedočanstvima o svojem čitanju. U oba je slučaja na djelu pogled iz Dubrave.

Vladislav Bajac (Beograd, 1954.)

književnik i nakladnik

Romansijer, pripovjedač, pjesnik, nakladnik. Studirao Filološki fakultet, Odsjek za jugoslavensku s općom književnošću u Beogradu. Uz pisanje, bavio se novinarstvom, književnim prevođenjem i nakladništvom. Vlasnik je i svakodnevni pokretač Geopoetike, jedne od najboljih nakladničkih kuća u ovom dijelu Europe. Iznimno je aktivan i entuzijastičan, od onih intelektualaca i književnih pregalaca koji su u stanju podići svijet iz pepela i stvoriti jednu cijelu kulturu bez pomoći društvene zajednice. Vladislav Bajac u svojim poslovima odmjenjuje poveći državni Institut za književnost i umjetnost, nakladništvo i štošta drugo. Njegove prozne knjige, među kojima ponajviše Hamam Balkanija, posljednjih su godina među najprevođenijim srpskim knjigama u svijetu.

Tomica Bajsić (Zagreb, 1968.)

književnik i prevoditelj

Objavio sam četiri knjige poezije, dvije prozne knjige i slikovnicu. Izabrao, uredio i preveo četiri međunarodne antologije poezije. Na 22. Sa(n)jam knjige u Istri predstavljam putopisnu priču s fotografijama Amazona diše: škola na dalekom kraju svijeta. Priča je to o ljudima u brazilskoj Amazoni koji bivaju otjerani sječom i paljenjem šuma sa svojih prirodnih staništa i stradaju u favelama Manausa, São Paula i Rio de Janeira. Posjećujem malu zajednicu koja se uz pomoć male škole, satelita i priručne medicinske stanice želi održati u području Xixuaua, u samom srcu Amazone, blizu ekvatora, trideset i šest sati uzvodno od Manausa rijekama Rio Negro i Rio Jauperi, mjestu koje bi možda mogli zvati krajem, ali i početkom svijeta, jer u ovom labirintu rijeka i pritoka, jedinstvenih biljaka i životinja koje obitavaju na pradavnom humusu kišnih šuma možemo doživjeti prvi izlazak sunca nad Zemljom.

Slađana Bukovac (Glina, 1971.)

književnica, novinarka  

Jel’ se još netko zgrozi kad ga traže da napiše vlastitu kratku biografiju? Pa bulji u ona dva sročena reda, od kojih je u prvom, godina i mjesto rođenja, ispod se bjelasa prazni ostatak stranice, a čovjeka strefi duboka egzistencijalna kriza: Gdje sam bio? Nigdje! Što sam radio? Ništa! Koji to točno podaci zaslužuju ulazak na tu prestižnu stranicu na kojoj se imaju pobrojati najvažnija životna postignuća?! I još ozbiljnije pitanje: Imam li ja uopće postignuća ili plutam kamo me voda odnese? Da ovo objavim umjesto biografije??? (Preuzeto s Facebook stranice Slađane Bukovac)

Norma C. Rey (pseudonim)

književnica

Premda se dvadesetak godina vlastitom odlukom odbijala roditi, to se ipak dogodilo prije otprilike 18-ak godina, negdje u visokim Alpama u kasno kišno ljeto koje joj je pri rođenju darovalo pravu pravcatu Dugu – najmoćniji nebeski znak književnog horoskopskog neba. Taj neuobičajeni splet okolnosti, povezan s odlučnim odbijanjem pukog odrastanja, istu je večer iznjedrio prvih nekoliko stranica njezina fantasy romana, ne baš slučajnog naslova Prodor. Godoovski gledano, stvar je trebala završiti katastrofalno, ali se očito u nekome trenutku umiješala Duga. Neki će Patuljački glosar doživjeti kao zbirku priča čija dužina varira od nekoliko rečenica do nekoliko stranica. Naposljetku: što god da vam se tijekom čitanja dogodi, ne krivite Normu; ona samo pokušava s drugima podijeliti svoju opčaranost Dugom.

João Carrascoza (Cravinhos, Brazil, 1962.)

književnik

1) Rodio sam se u malom brazilskom gradu gdje su ljudi bliski i stvari uvijek nadohvat ruke. 2) Volim čitati i pisati. Te su se strasti javile dok sam još bio dječak. Naučio sam da je čitati svijet jednako lijepo kao čitati riječi. 3) Otkrio sam i da se mogu pisati na svijetu i u ljudima. Tada sam, osim čitatelja, postao pisac. 4) Moje priče hvataju ljude u trenucima približavanja ili udaljavanja, u kojima, čak i bez riječi, mogu sve reći. 5) Nije slučajno jedno od bitnih obilježja moga djela – tišina, ono ne-rečeno. 6) Zanimaju me male stvari svakodnevna života, koje određuju ili proširuju granice među ljudima. 7) Ispisujem svoje boli, ali ispisujem i radosti dječaka koji sam bio i koji još jesam. 8) Naslovi mojih knjiga otkrivaju osnovne crte moga pisanja: Bilježnica odsutnoga, Obujam tišine, Trnje i igle, Sitne ljubavi, Rijetki dani.

Najwan Darwish (Jeruzalem, Palestina, 1987.)

pjesnik, novinar, urednik i kritičar

Ne muče me košmari, oni su puke izmišljotine. Moj biološki sat ne otkucava, nemam nesuglasica sa Suncem i nisam naslijedio nikakve genetske poremećaje… Sve su te odrednice izmišljotine. I ja – i ono predstavlja svojevrsnu izmišljotinu. Ne samo zato što sam ja takav, već zato što su sve zamjenice izmišljotine.

Boris Dežulović (Split, 1964.)

novinar i književnik  

Pisac, pjesnik, satiričar i kolumnist. Piše za razne medije i novine u regiji. Jedan je od trojice osnivača tjednika Feral Tribune. Nakon studija povijesti umjetnosti radio je kao crtač, urednik, glumac, scenarist i svirao bas gitaru u punk bendu. Objavio je romane, kratke priče i zbirku poezije. Kolumnama nerijetko dira u najaktualnije i najbolnije točke hrvatske društvene stvarnosti, uvijek u prepoznatljivom urnebesnom stilu, u paradoksalnim slikama ili jezičnim kalamburima. Iza njegovih satiričkih tekstova stoji ozbiljan društveni angažman, demokratski duh, duboka humanost i nemilosrdna oštrina. Na taj je način postao detektor svakodnevnih simptoma političke korupcije kakvog se u Hrvatskoj rijetko može naći. “Boris Dežulović jedan je od onih pisaca koji pišu i po cijenu vlastite kože”, napisao je Miljenko Jergović nedavno o njemu. A dok to radi, moglo bi se dodati, čitatelj ne zna teku li mu suze od smijeha ili očaja.

Slavenka Drakulić (Rijeka, 1949.)

književnica i novinarka  

Uvijek me zatekne pitanje zašto pišem. Odgovor je jednostavan – ne mogu drugačije. Pokušala sam. Radila sam kao bebisiterica, kao sekretarica, konobarica i profesorica u gimnaziji. Sve dok se nisam zaposlila kao novinarka, kad mi je pisanje postalo profesija, ali i vokacija. Od tada pišem i romane i eseje, i analize i komentare. Dio toga je ukoričen u 14 do sada objavljenih knjiga. Kad sam jednom predavala kreativno pisanje, govorila sam studentima da se pisanje proze ni na koji način ne isplati i neka za novac rade bilo što drugo. Pisati možeš samo ako te nešto iznutra tjera, moraš imati izvanredno jaku motivaciju da izdržiš. I u obitelji sam okružena piscima: moja kćer Rujana Jeger je spisateljica i moj suprug Richard Swartz, kao i mnogi naši prijatelji i poznanici. Ukratko, ne mogu bez pisanja, svog ili tuđeg. Niti bez čitanja jer to ide zajedno.

Slobodanka Boba Đuderija (Šibenik, 1963.)

književnica, blogerica i kolumnistica

Ne bih baš mogla reći da sam pisanje izabrala, da je to bio čin svjesne odluke ili ambicije. Počelo je prvo kao prekomjerno, opsesivno čitanje u jako ranoj dobi. Kad je s čitanja moja strast prešla na pisanje, krila sam to – mislila sam da imam neki poremećaj. Danas više ne mislim, danas sam sigurna. Nema veze, ako čovjek već mora imati neki poremećaj, ovaj je najslađi od svih.

Lucía Etxebarría (Valencia, Španjolska, 1966.)

književnica 

Eksperimentiram s osobito intenzivnim osjećajima. Ne snalazim se u socijalnoj interakciji. Ne uklapam se u socijalne stereotipe. Ne mogu prestati razmišljati pa ponekad pišem do stanja krajnje iscrpljenosti. Imam potrebu kontemplacije, samoće. Preispitujem pravila i autoritete. Usporedo mislim na više razina. Sklona sam izrazitoj neovisnosti. Sačuvala sam dječji osjećaj čuđenja. Nejednakost, eksploatacija, korupcija i bespotrebna ljudska patnja duboko me uznemiruju. Veoma sam osjetljiva, pronicljiva i dobro zapažam. Fascinirana sam riječima. Nezasitan sam čitatelj. Volim glazbu, umjetnost, poeziju, fotografiju, prirodu. Uzbuđuju me izazovi. Zgražam se nad kršenjem moralnih imperativa koje ostatak svijeta, čini mi se, uzima zdravo za gotovo. Cijenim raznovrsnost i uvijek ću je braniti. Biseksualka sam. Feminist, Fifty and Fabulous.

Reginaldo Ferreira da Silva - Ferréz (São Paulo, Brazil, 1975.)

književnik

Četrdeset godina stanovnik jedne od najvećih favela u Brazilu, ovaj je dječak s periferije izmislio vlastito ime spajajući imena dvojice brazilskih revolucionara: Lampião (Virgulino Ferreira) i Zumbi dos Palmares. Radio je kao prodavač, pomoćni radnik i arhivar. Prva knjiga prodavala mu se od ruke do ruke u favelama São Paula, gdje je Pisar iz Geta, kako su ga zvali na tim padinama, proslavio svoje ime. Stavom reper, ostavio je stihove, shvativši da informacija može biti lijek, i posvetio se riječima. Živi u São Paulu, gdje radi na vlastitom brendu odjeće i knjiga te piše blog o borbenosti i kulturi periferije. Sklon je kazati kako pisac ne mora biti ulizica i ne mora imati poslodavca.

Silvio Forza (Pula, 1966.)

urednik i novinar

Rođen sam 7. srpnja, kao i Miroslav Krleža. Nije pomoglo. Nažalost, astrološka je slučajnost početak i kraj svake sličnosti sa spomenutim velikanom, počevši od banalne činjenice da nisam pisac. Međutim, uživam u uređivanju, jer je to nadasve projektantskoarhitektonski zadatak organiziranja prostora knjige. A kada se netko bavi humanističkim disciplinama, taj osjećaj “građenja” i ostavljanja opipljiva traga ljekoviti je balzam nad frustrirajućom spoznajom da cigla ostaje a verba volant. Nemam pojma zašto sam počeo s horoskopom kad u astrologiju zaista ne vjerujem. Ali zato vjerujem da još uvijek ima razloga pročitati dobru knjigu, i stalno inzistirati na njezinom očuvanju. Zašto? Da ne duljim, dovoljno je reći kako je Krleža dobro primjetio da “nikad još nisu knjige gorjele, a da ljudske kosti nisu pucale”.

William Graves ( London, 1940.)

geolog i pisac   

Po profesiji sam geolog, a ne pisac. Počeo sam pisati kad sam preuzeo odgovornost za neobjelodanjena djela moga oca, kad sam shvatio da njegovi biografi nisu vjerno predočili naš život na Malorci: to je iznjedrilo knjigu Divlje masline. Bio je to jedini put do sada da sam se okušao u književnosti, iako sam uređivao očeve Pjesme o ratu i preveo njegovu knjigu Bijela božica na španjolski. Dakako, tijekom proteklih 30 godina vodio sam računa o književnoj ostavštini Roberta Gravesa, surađivao s književnim agentima i nakladnicima i osnovao zakladu u Oxfordu za istraživanje njegovih rukopisa i pisama. Osnivač sam Društva Robert Graves i član odbora Fundacije Robert Graves pod upravom nezavisne vlade Balearskih otoka. Ta je fundacija preuzela kuću moga oca na Malorci nakon smrti moje majke 2003. Kuća je sada otvorena za javnost, a ja sam njezin direktor. Supruga i ja živimo u Palmi i proslavili smo zlatni pir, a naš sin i kćer žive i rade u Londonu.

Rajko Grlić (Zagreb, 1947.)

filmski redatelj i scenarist

Strašno mi je žao što propuštam Sa(n)jam, Pulu, dobro druženje... Za Skype samo javite dan dva prije, da ne zaboravim. Evo “opširne” biografije: Rođen 1947. u Zagrebu. Režiju igranog filma magistrirao 1971. na FAMU u Pragu. Živi i radi u Hrvatskoj i Americi. Puno pozdrava i dobar vam Sa(n)jam. Rajko

Tatjana Gromača (Sisak, 1971.)

književnica i novinarka   

Studij filozofije i komparativne književnosti završila sam u Zagrebu. Radila sam kao novinarka „Feral Tribune-a“ iz Splita i „Novog lista“ iz Rijeke. Živim u Puli. Supruga sam i majka. Do sada sam objavila:

- Nešto nije u redu (poezija), 2000., Meandar, Zagreb

- Crnac (kratak roman), 2004., Durieux, Zagreb

- Bijele vrane – priče iz Istre (izbor iz reportažnih zapisa), 2005., Profil, Zagreb

- Božanska dječica (roman), 2012., Fraktura, Zaprešić

- Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti (lirske proze), 2014., Fraktura, Zaprešić

- Bolest svijeta (roman), 2016., Sandorf, Zaprešić

Pojedina djela su mi nagrađivana i prevođena. Književnim i esejističkim prilozima surađujem s Trećim programom hrvatskog radija  i s web magazinom za umjetnost i kulturu P.U.L.S.E., a novinskim tekstovima s web novinom lupiga.com. 

Ivica Ivanišević (Split, 1964.)

novinar i književnik

Čitam i pišem, i to je sve važno – ako išta jest – što se o meni ima reći. Preostaje tek odgovoriti na dva pitanja. Zašto čitam? Da sam bio osuđen samo na svoju obitelj, ulicu, grad i državu, bilo bi mi nepodnošljivo. Knjige o drugim obiteljima, ulicama, gradovima i državama spasile su mi život. A zašto pišem? U neko doba ponese te budalasta vjera da i ti možeš spasiti nekoga. Onda ti kažu koliko si knjiga prodao, pa shvatiš… Ali lako se utješiti: pišeš o životima drugih da se ne bi mučio sa svojim.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.)

književnik

“Gledaš li se s kim?”, uvijek me isto, kad navrati do Zagreba, upita crnogorski prijatelj. Zanima ga kakav sam s mjesnim piscima, pa pita pristojno, izokole, sve se nadajući. “Ne daj bože, vala, da bi se s kojim od njih pogledao!”, odgovaram, nastojeći da mu u jeziku budem ravan. Eto, takav je moj životopis u kasnu jesen 2016. Ispunjen brigom o jeziku. U toj vjeri i pišem, trudim se da budem dostojan riječi i rečenica dobrih pisaca čije knjige upravo čitam. Istim onim trudom kojim nastojim biti ravan pitanju moga crnogorskog prijatelja. Njegovom sadržaju, ali mnogo više – formi. Jer je forma u ovom slučaju dala mjeru sadržaju. Sve što potpisujem, to sam i napisao sam. Kada govorim, ne volim da netko sa mnom govori u isti glas. Ove 2016. nisam potpisao nijedan zajednički proglas, peticiju, mišljenje. Zato što ne sudjelujem u hajkama. I zato što s onima s kojima se ne gledam zajedno ne bih potpisao ni Opću deklaraciju o ljudskim pravima. Vazda ću se prije gledati s onim prezrenim. I kada nije u pravu, jedan je dok je njih mnogo. Od njegovog, možda, i nastane književnost. Od onoga njihovog – nikad.

Nuno Júdice (Portimão, Portugal, 1949.)  

književnik, esejist

Prvu sam pjesmu napisao s osam godina. Napisao sam je potaknut slušanjem poezije na radiju. To je značajno, jer pisanje poezije, za me, ne razlikuje zvuk od izgovorene riječi, glazbe jezika. Razlika između poezije i proze je u tome što pjesnik ne zanemaruje čitanje, što je svjestan fonetske uporabe riječi u pisanom tekstu, a ne isključivo njihova smisla. To ne znači da smisao nije bitan: pjesma na nešto ukazuje, čak i kada je smisao skriven. Uspoređujem poeziju sa sakralnim tekstovima, tada kad je u poeziji bio sačuvan trenutak, kad je jezik bio posrednikom između čovjeka i transcendencije, pa čak i onda kad je tema pjesme najbanalniji događaj iz svakodnevna života. To je i osnovni cilj poezije koju pišem: izraziti temu, lik, glas iza svake riječi i navesti čitatelja osjetiti prisustvo, čuti i danas pradavni glas vjesnika koji putuje kroz naraštaje i kulture.

Senko Karuza (Split, 1957.)

književnik   

Zašto pišem ili o beznađu

Ponekad me uhvati beznađe. Satima sjedim i pušim jednu za drugom, krajolik se lagano briše dok potpuno ne nestane i pred očima se ukaže neki sasvim drugi svijet. Zašto sam odlučio ovdje živjeti? Da li bi mi bilo bolje da sam negdje drugdje? Jesam li uopće sposoban planirati stvari u svome životu i ne događaju li se one stihijski? Jesam li ja stvarni vlasnik svoga života? Zašto stvari ispod površine uvijek izgledaju drugačije? Da li bih bio drugačiji da sam negdje drugdje? Zašto ne vjerujem? Zašto ostajem vjeran svemu što prestanem voljeti? Može li sigurnost nadoknaditi ljubav? Mora li se svaka strast jednom potrošiti i pretvoriti u dosadu? Postoji li postojanost? Što ako do kraja života ne osjetim ništa što već nisam? Ima li smisla postavljati pitanja na koja se ne može odgovoriti? Postoji li netko tko bi imao odgovore za mene? Zašto me hvata beznađe?

Marinko Koščec (Zagreb, 1967.)

književnik

Nisam rođen 1968. godine, niti u Bjelovaru. Tamo sam se prvi put izgubio, u dobi od tri godine. Nakon toga sam se gubio tako često da se to slobodno može zvati mojom temeljnom životnom strategijom. Koja mi, istina, ne iziskuje osobit napor jer dovoljno mi je zaokrenuti se da zagubim put kojim sam krenuo. Što je pak vrlo praktično za pronalaženje alternativnih puteva. A to me zanima više od bilo kojeg odredišta.

Predrag Lucić (Split, 1964.)

novinar, književnik 

Jednom davnom prigodom, nije sad važno kojom, trebao sam u kratkim crtama predstaviti svoju knjigu u fazi nastajanja. Uspio sam sročiti jedva dvije rečenice: “Knjiga je sačinjena od nabožnih i navražnih napjeva, od pjesama putnih i povijesno besputnih, od dalmatinskih neklapskih i antitenorističkih inkantacija, od pjesama izgubljenih i profundanih, od lirskih ispada i epskih raspada, od slobodnog stihovlja i od versifikatorskih smicalica. Ona predstavlja autentično svjedočanstvo izgubljenog vremena i nepronađenog prostora u kojemu je lirski subjekt problematičan sam po sebi, a predikatni skup miran i dostojanstven.” Postoje ozbiljne sumnje da tu knjigu pišem čitav život.

Davor Mandić (Pula, 1976.)

novinar i književnik

Svašta čovjek otkrije o sebi kad se uhvati pisati roman. Pa još o životu u gradu u kojem je odrastao u neka druga vremena u koja je i smještena radnja tog romana. Otkrije, recimo, strašnu stvar da mu treba lektor za dijalekt, jer više nije u stanju reproducirati govor svojeg formativnog razdoblja života. Otkrije i nešto još strašnije: osjećaj da bi neki (nekad) bliski ljudi, koji nisu razmišljali o razlici između pripovjedača i autora, mogli početi brkati fikciju i stvarnost, pronalaziti opasne veze koje bi mogle naštetiti njihovu odnosu s autorom. Ali otkrije i da ga za sve to baš briga, jer je najvažnije od svega bilo izbaciti tu priču iz sebe; taj roman, onaj jedan, koji svi nosimo u sebi, a neki imaju tu nesreću da ga jednom i napišu. Pula je jedan od važnijih likova te priče, Pula je mjestom njegove premijere, a Sa(n)jam knjige u Istri prostorom na kojem će zakoračiti klimavim nožicama u svijet. Dok ovo pišem, to mi je prvi put stvarno sjelo.

Nenad Marjanović Dr Fric (Pula, 1964.)

novinar, glazbenik i pisac  

Glazbenik, novinar, pisac, glumac, mutikaša smutljivac, jednom riječju prodana duša. Uživam u činjenici da će moja knjiga nervirati određene ljude i što to činim godinama, dosljedno, kroz razne medije. U knjizi Vrajža Makina pišem kako sam gotovo 20 godina živio od muzike, a nisam bio muzičar, kako mi je mama dala na upravljanje komad zemlje u Betigi da se registriram kao poljoprivrednik. Godinu dana sam bio poljoprivrednik i plaćao doprinose, iako sam svirao punk rock po “preoranim” zemljama bivše Jugoslavije. Kada smo kao KUD Idijoti objavili prvu EP singlicu Bolje izdati ploču nego prijatelja promocija je održana pod nazivom “Kad smo mi snimili ploču onda to može svako”. Postavili smo na pozornicu Toscu 20, bas bubanj i doboš, jedan mikrofon i gitare na stalak. Nakon par taktova gramofon je pao s pozornice. Bend koji je postao i ostao sinonim za pobunu odsvirao je četiri pjesme na playback. Sav ovaj uvod je da bih mogao napisati – drago mi je što se ove godine na Sajmu knjige pojavljujem kao pisac. E pa kad ja mogu biti pisac onda to može biti svaki kurac.

Bejan Matur (Kahramanmaraş, Turska, 1968.)

književnica i kolumnistica

Bejan Matur je najglasovitija pjesnikinja unutar nove smione pjesničke struje koja proizlazi iz vrtloga Bliskog Istoka. Potječe iz obitelji kurdskih alevita s istoka Turske. Turski režim ju je osudio na zatvorsku kaznu tijekom njezinog studija prava. Bejanina se poezija zasigurno bavi borbom njezinog naroda. Njezina prva knjiga u engleskom prijevodu U hramu strpljivog Boga (In the Temple of a Patient God) izričito se referira na egzodus ljudi bez države. Ipak, u njenom je pisanju uvijek prisutan opipljivi misticizam, bliskost s prirodom, zamišljanje zmajeva i leoparda, promišljanje kreacije – dijalog s Bogom. Ili ono što njezin prevoditelj zove “vječnom duhovnom potragom za razumijevanjem prirode bića”.

Krešimir Nemec (Županja, 1953.)

književni znanstvenik 

Radim kao profesor novije hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Obo- žavam svoj posao i smatram se sretnikom što mogu raditi baš to što radim. Nema za mene veće radosti nego ući u predavaonicu. Stalno sam okružen knjigama, čitanje mi je pasija, ne mogu zamisliti život bez knjiga. Volim Krležu i Andrića, Ujevića i Šopa. Od stranih klasika Dostojevskog, od novijih Amosa Oza. Inače sam ostarjeli rocker, veliki fan grupe Jethro Tull i L. Cohena. Osim nekoliko tisuća knjiga, posjedujem i veliku kolekciju nosača zvukova domaćega i stranoga rocka. Ali slušam i klasiku – Mozarta i Bacha. Volim kartati s prijateljima, a svaki dan igram šah protiv kompjutera. That’s all folks!

Kristian Novak (Baden-Baden, 1979.)

književnik

Rođen sam 1979. u Baden-Badenu kao sin međimurskih gastarbajtera. Ti su ljudi, nije tajna, upravljani čežnjom za nekom domovinom koja više ne postoji, a možda nikada nije ni postojala. Počeo sam pisati pokušavajući zamisliti i naseliti mjesto koje mogu nazvati doista svojim. Pišem i dalje jer ga još uvijek tražim. Kada bih morao usporediti stanje pisanja s bilo kojim drugim stanjem, to bi bio spoj krajnjeg straha (od nepoznatoga ili od poznatog, ali neizgovorenog) i krajnjeg uzbuđenja (zbog pronalaska nečega sasvim novoga). Kao, pretpostavljam, i pri svakom drugom traganju. Velika mi je želja jednoga dana napisati “nešto što nikoga neće naljutiti” (za majku) i “nešto što završi sretno” (za suprugu). I to će biti poduhvati straha i uzbuđenja.

Nicanor Parra (San Fabián de Alico, Čile, 1914.)

(anti)pjesnik, matematičar i fizičar 

Osrednjeg rasta, / Ni slaba ni jaka glasa, / Najstariji sin pučkoškolskog učitelja / I švelje u skladištu seoskog dućana; / Mršav od rođenja / Premda poklonik dobra zalogaja; / Upalih obraza / Ali obilatih ušesa; / Četvrtasta lica / Na kojem se oči jedva vide / Nos kao u boksača mulata / Spušta se k usnama aztečkog idola / - Sve to začinjeno / Daškom podmuklosti i podsmijeha - , / Ni prepametan ni do kraja glup / Bijah to što bijah: smjesa / Kvasine i jestivog ulja / Kobasica od zvijeri i anđela! (Antipjesme, prevela Mirjana Polić Bobić)

Inês Pedrosa (Coimbra, Portugal, 1962.)

književnica i prevoditeljica

Prvi roman objavila sam 1992. Objavljujem romane i pripovijetke, biografske eseje, kronike, intervjue, antologije pjesama i pripovjedaka. Završila sam studij komunikacije i upravo pišem doktorat iz književnosti o djelu Milana Kundere. Radila sam za razne novinske kuće, trenutno vodim emisiju o poli-tičkim analizama na Portugalskoj televiziji i emisiju o književnosti na radiju. Prevodim i francuske pisce. Vjerujem da književnost može promijeniti svijet, jer sam antimilitaristica, i zato što su pisci, čak i oni loši, uglavnom djelotvorniji od političara.

Jacinto Lucas Pires (Porto, Portugal, 1974.)

književnik, dramatičar i filmski reditelj

Prozni sam i dramski pisac. Moj posljednji roman Pravi glumac (The True Actor), u Americi objavio je Dzanc, a preveli Jaime Braz i Dean Thomas Ellis. Moja nova zbirka kratkih priča zove se Grosso modo. Napisao sam tri romana, dvije zbirke kratkih priča i dvije publicističke knjige. Napisao sam i nekoliko kazališnih drama koje su uprizorile razne kazališne skupine. Režirao sam tri kratka i jedan dugometražni film. Član sam benda Os Quais

Marko Pogačar (Split, 1984.)

književnik i književni kritičar 

Putovati se može iz nužde, razonode, znatiželje, da bi se zadovoljio neki duboko usađen poriv za promjenom ili iz nekog drugog razloga. Po svijetu, tuđoj ili vlastitoj sobi, po neopipljivim mapama uma i po tko zna čemu još. Putovati se, jednako tako, može po jeziku. Najjači koncentrati tih odiseja imaju ime – u rječniku ćemo ih pronaći pod jednim od značenja riječi “pjesma”. Te male mape ispisane su tako da uvijek pokažu pravi put, a da je on uvijek i za svakoga drukčiji. Njihove atlase zovemo knjigama. Ako više od geografije volite matematiku – okej, ima nas svakakvih! Pjesme možete promatrati kao jednadžbe: brojevne prečice, kratke spojeve u nepreglednom nizu znamenki koji vode do točke, neke vrste satorija, prosvjetljenja. Ako ipak preferirate vjeronauk, nemamo ničeg zajedničkog. Poezija je način da se porekne Bog, da se gricne u perec smrti. Sve vrijedno u životopisu (ta riječ, život/opis, također nije drugo do jedan od njezinih sinonima) stane u već rečeno – putovati: pisati pjesme.

José Luís Peixoto (Galveias, Portugal, 1974.)

književnik

Rođen sam pet mjeseci nakon revolucije koja je okončala pedeset godina diktature. Rođen sam u Galveiasu, selu s nešto više od tisuću stanovnika, u središnjem Portugalu. Tu sam živio do osamnaeste godine. Tu sam i svirao gitaru u mom prvom punk/hardcore bendu. Objavio sam prvu knjigu u vlastitoj nakladi 2000. – memoare o smrti oca – objavljenu u Hrvatskoj pod naslovom Umro si me. Dobio sam nagradu José Saramago za prvi roman, u Hrvatskoj objavljen 2004. naziva Nijedan pogled. Neprestano putujem pa sam objavio i knjigu o Sjevernoj Koreji, državi koju sam posjetio četiri puta. Moj najstariji sin ima devetnaest godina i studira računarstvo. Imam i mlađeg sina od dvanaest i pokćerku od devet godina. Osjećam se trenutno u najboljim godinama. Veoma sam dobro.

Evelina Rudan (Pula, 1971.)

kroatistica i pjesnikinja

Rekli su mi da bi ova biografija trebala biti osobni odgovor na pitanje zašto pisanje, kako pisanje. Uz opasnost od preuzetnosti tako shvaćena pitanja, odgovor prvi: zato što sam bila asocijalno dijete. Odgovor drugi: zato što me nitko nije htio zaposliti da samo čitam. Odgovor treći: zato što načini na koje se riječi slažu, ono što pamte i ono što proizvode, ima određeni čar i pogoduje užitku koji nije dokraja rastvoriv objašnjenjima. Odgovor četvrti: zato što potraga za tim rastvaranjem iziskuje disciplinu i slobodu u dobru omjeru. Odgovor peti: a) zato što osigurava, barem tanahan, okus stvaranja svijeta (za poeziju); b) zato što osigurava, barem tanahan, okus potrage za tumačenjem svijeta (za znanstveni tekst). Odgovor šesti: zato što čitanje i pisanje omogućuju određeni tip mekih prijelaza, nijansiranost, vidljivost nevidljivog, blizinu drugoga i samoću vlastitoga, a k tome i veza su s prijašnjim mrtvima i budućim živima.

Teresa Salema (Lisabon, Portugal, 1947.)

književnica

Kroz prostore i vremena Moji su likovi stvarne osobe, a postaju stvarne u trenutku kada poprime oblik unutar tijeka priče. Tada se njihov odnos s autoricom izvrće, tada se kao autorica veselim njihovoj slobodi življenja između korica knjiga i u mašti čitatelja. Suprotno stajalištu, u čiju bi obranu neki autori stali, smatram kako autor koji piše fikciju ima ograničeno područje kreacije, u slučaju da prati neke smjernice odgovornosti i ne ulazi u krajnosti, odnosno prikazivanje ružnih, izopačenih likova i situacija ili težnju k utopističkim scenarijima. Dramska interakcija među likovima unutar svijeta nema autobiografske značajke, međutim zadržava određeno autobiografsko gledište s obzirom da kao kritična i samokritična osoba dajem prednost istraživanju povijesnih kontradikcija između pobune i kompromisa, nježnosti i patnje, nade i kajanja… Za mene je priča neko mjesto, atmosfera. Iz tog razloga gajim senzibilitet prema europskim i mediteranskim tradicijama.

Nenad Stipanić (Senj, 1973.)

književnik, scenarist

Odrastao sam s bakom, bez roditelja. U životu sam radio svašta: bio sam fizički radnik, izbacivač u diskotekama i kasinima, tjelohranitelj, zaposlenik muzeja, trgovac umjetninama i vlasnik galerije, scenarist, novinar. Bile su to godine rata i tranzicije, potpuno izokrenutih perspektiva. Čitanjem knjiga bježao sam iz svijeta u kojem nisam želio živjeti, no zahvaljujući knjigama, spoznao sam da mogu stvarati i vlastite svjetove. Ozbiljnijeg sam se pisanja, prepletenog iskustvom ulice i čitanja, uhvatio negdje u 21. godini. Pisao sam prvo kratke priče pa radio drame, scenarije za televizijske serije, kasnije romane, sudjelovao u raznim umjetničkim projektima i performansima, nastupao kao storyteller. Radim trenutno na konceptualnom umjetničkom projektu istraživanja okvira vlastite utopije kroz umjetnost i tehnologiju. Zanima me ljudska podsvijest, nadrealno, apsurdno, bizarno.. 

Slobodan Šnajder (Zagreb, 1948.)

književnik i publicist

Rođen sam 8. srpnja, dan nakon Krležina rođendana. Nakon samo mjesec dana iste je godine umro Staljinov žbir i lovac na ljudske glave Aleksej Ždanov, onaj pod čiju su vlast potpadali književnici narodnih demokracija. Riječju, svijet je za moj nadolazak bio prilično dobro pripremljen. Adresa nije od najlošijih u Zagrebu: Vinogradska. Samo tri dana nakon što sam se pomolio iz torbe, u otpusnom pismu rodilište obavještava da je “zdravo muško dijete ODSELILO”. To je, ali, bio kao neki omen: dosta sam selio. Propisao sam u prvom osnovne te odonda pišem manje-više stalno. S obzirom na dug život, dosta se toga nakupilo. Trenutno sam, a nakon završnih radova na romanu Doba mjedi, na ugaru.

Ante Tomić (Split, 1970.)

književnik, novinar i scenarist 

Pišem od malih nogu, od prvog razreda osnovne, broj cipela bio mi je, sjećam se, 33. Moji prvi prozni zapisi, Proljeće u mom zavičaju, Kako sam proveo ljetne praznike i Tito, svjetionik mira, nisu, međutim, izazvali znatniji interes među čitateljima. Pa i kada sam, s brojem cipela 47 ili 46 ako je veći kalup, 1997. godine objavio prvu knjigu, nju su pročitali samo moji najmiliji, a sumnjam da su je i svi oni pročitali, barem ne do kraja. Ipak, sljedeći su mi radovi bili uspješniji. Ja sam, djeco, živi dokaz da se upornost isplati. Nastavio sam objavljivati tvrdoglavo kao magare te, unatoč skromnom talentu, postao jedan od najčitanijih hrvatskih pisaca, a filmovi po mojim scenarijima obaraju rekorde gledanosti. U slobodno vrijeme bavim se kardiokirurgijom.

Diogo Vaz Pinto (Lisabon, Portugal, 1985.)

pjesnik  

Pravim društvo čudovištima drugoga reda u dotrajaloj zemlji s mrtvom legendom koja se vrti na radiju zabavljajući turiste, u jednoj državi na navijanje, limenci nastanjenoj ljudima koji i da su prometni znakovi ne bi se znali prepoznati, statistima koji stvaraju scenarije spore propasti, zabarikadirani, odupirući se mlitavim gestama, poput bogomoljki koje se križaju. Dovršio sam studij prava na kojem sam naučio da su zakoni najdosadnija fikcija u toj zemlji, i posljednjih godina pišem za novine koje svakodnevno pristižu na kioske poput papirnatih brodova koji nasumce plove u fontani nekog grozomornog vrta. Moje istinske sposobnosti? Pretvaram se da vjerujem u “stvarnost”. Znam da je to samo beznadna priča za laku noć. Pišem ono što mogu spoznati u jeziku koji se osjeća osuđenim, ali silno volim njegov otrov, duboke i opojne odjeke onih koji su posjećivali ovu zemlju, izgubljene korake naroda zanesenoga drevnim sjećanjem za kojim, što je najtužnije, više ne čeznemo.

Rok Zelenko (Ljubljana, 1951.)

slikar

Ovim se bavim da utučem vrijeme. Vrijeme, otkucaji mog srca. Dum, dumdum. Duuum... Kuca li to dobro, treba li nešto napraviti? Tegoba isčekivanja nepodnošljiva je. Treba utući vrijeme... tako pola stoljeća. Jednog dana doktor mi kaže: “Trebate više slušati svoje srce, kako vam škripe kosti, kako vam se vrti u glavi.” Razmišljam: jesam li stigao nešto napraviti? Počeh grebati po prošlosti i slagat grebotine, jednu do druge. I to je to. To vam nudim.

Igor Zirojević (Pula, 1967.)

fotograf

Kao klinac koji je obožavao kemiju i umjetnost, fotografija mi je došla kao neka vrsta alkemijskog spoja jednog i drugog i kao takva zapravo bila predodređena profesija. Dugo sam lutao kroz razna zanimanja, diplomirao arhitekturu, radio kao ilustrator i dizajner, ali jedino mi je fotografija ostala konstanta i danas mi je ona glavna životna odrednica. Prijatelj me je jednom prilikom predstavio kao arhitekta-fotografa. Možda je to upravo najbolja definicija onoga što jesam.

Danijel Žeželj (Zagreb, 1966.)

strip crtač, slikar, illustrator, grafički dizajner  

U vezi biografije, budući da nisam od pisanja, a nešto moram napisati, ono što bih napisao o sebi stane u točno dvije riječi: Uglavnom šaram. To je to.

www.dzezelj.com