Upoznajte goste 22. Sajma!
Ove godine sudionike našeg programa predstavljamo drugačije. Umjesto klasičnih biografija, oni se predstavljaju sami.
Pročitajte što su o sebi napisali naši autori regionalnog programa "Ljubljana bere"...
Jure Eržen (Ljubljana, 1969.)
fotoreporter
Osamnaest godina radim kao fotoreporter za Delo, najveće slovenske novine. U fotografiju sam se zaljubio sasvim slučajno, kada sam posjetio prijatelja koji je tada radio u tamnoj komori kao laborant. Taj mrak, crvene i zelene žarulje, kadice s razvijačem i fiksirom, poseban miris… Ulazak u drugi svijet, nekako tajanstven, taman, nepoznat i meni magičan. Budući da su moje fotografije s terena zapazili urednici i kritičari, imao sam sreću otići šire u svijet. Radoznalost prema svemu i svačemu, koju bih inače trebao skrivati, mogu i moram neprestano koristiti. Moje važnije reportaže su iz: SAD-a, Kube, Iraka, Afganistana, Uzbekistana, Izraela i Palestine, Egipta, Libije, Indonezije, Južnog Sudana, Somalije, DR Konga, Maroka, Europe i područja bivše Jugoslavije. Najveća želja u životu, da sam nevidljiv… s mini kamerom.
Maja Gal Štromar (Novo Mesto, 1969.)
glumica i književnica
Nikada nisam pisala kratki, a kamoli simpatični životopis po narudžbi, premda je na kraju postao dug i zamršen. Nisam glumila ni Fedru ni Medeju, iako smo se na kazališnim daskama često susretale i te bi vježbe zasigurno bile duže da nije bilo sindikata. Mi žene, naime, govorimo dugo nakon što se reflektori ugase. Kao žena koja dolazi s mora, nikada nisam naučila plivati kraul, jer se bojim gurnuti glavu ispod površine, a odlično ronim. Često prepisujem i kopiram, makar i samu sebe. Nju još najradije, ma koliko se ponekad činilo da je odnosim u nečujnost. Volim snimati filmove pa makar samo leđa ljudi koji odlaze i srčane sinapse. Bez projekcija i premijera. U tome se skriva čar. Prije svega lažem, mnogo i često, premda to rado nazivaju književnošću. Prije ili kasnije morala sam se dogoditi. Ja, škrta ich forma, inkarnirana slučajnost koja između jedva vidljive crte srca i glave, u otvorenom dlanu jednog utorka navečer, rađa(m) prekrasne metropole bakterija. Svaki put sve zahvalnijih.
Laibach (Ljubljana)
umjetničko-glazbeni sastav
postat ćeš ono što mi jesmo / parazit koji se hrani dušama / iscrpit ćemo tvoju kulturu / pamet, energiju / usaditi tvoje gene / u naše kolektivno biće // priključi nam se, / nemoj se boriti / protiv nas / poboljšat ćemo kvalitetu života / svih vas /došlo je kraju / postojanje kakvo poznajete // mi smo Laibach / inženjeri ljudskih duša / otpor je uzaludan / asimilirat će vas / Laibach Kunst Machine
Klemen Košir (Ljubljana, 1974.)
publicist i gastronom
Ich, auch! Tko bi znao tko sam ja? Rođen u sedamdesetima, još uvijek živim u osamdesetima. Magazin Start dao mi je krila gledanja i čitanja. A kad sam čitao, onda sam i pisao. Zack, bam, tuck, tresk, stripovi su me odgajali. U osnovnoj školi nacrtao sam i napisao prve skečeve i kratke stripove. A onda? Malo Kafke, Millera, šačicu Ginsberga i evo mene, samizdat kauboja, šlepajući se na recepte i jela. Još uvijek čudim se svijetu, još uvijek volim ilustraciju i, jebiga, još uvijek sam pobunjenik, jer sam ostao u osamdesetima.
Metka Krašovec (Ljubljana, 1941.)
slikarica i grafičarka
Kao djevojčica htjela sam biti balerina. To mi nije uspjelo, kao što mi nije uspjelo da se bavim glazbom. Ali nešto je bilo u meni što se htjelo izraziti. Voljela sam crtati i obožavala sam slikarstvo. Zato sam u Osmoj gimnaziji odlučila da idem na Likovnu akademiju. Budući da smo se u mom djetinjstvu više puta selili, ostala sam cijelog života outsider. Takva sam i u svojoj likovnoj djelatnosti. Moji radovi nisu poduprti teorijom, rijetko su sinkronizirani sa Zeitgeistom, nisam osoba čopora. Prošla sam više faza u svom radu i jedina je konstanta: sve što sam napravila u biti je dnevnik moga života.
Mojca Kumerdej (Ljubljana, 1964.)
književnica, filozofkinja i kritičarka
Kako unutarnji, tako i vanjski zemljopisni i duhovni svjetovi otvaraju mi se prije svega literaturom kao središtem s kojim su povezane znanost i druge vrste umjetnosti. Ne obazirući se na to imam li na početku razrađenu ideju, samo motiv ili nepovezane slike, s pisanjem mogu započeti tek kada pronađem odgovarajući jezik s posebnim ritmom, melodijom, gustoćom, spektrom boja itd. Moj zadnji roman, Kronosova žetva, zamislila sam kao vremensku kapsulu, kao suvremeni roman sa cikličnom strukturom, nalik solarnom sustavu u kojem kruže nebeska tijela, od kuda je moguće vidjeti svjetlost drugih, udaljenih galaksija i gdje postoji mnogo praznine, nevidljivih snova i energija. Tamna tvar i tamna energija naseljuju i svemire pojedinaca u mojim zbirkama kratke proze Tamna tvar i Fragma, a beskonačna praznina lomi nebo nad glavnim likom mojeg prvog romana Krst nad Triglavom.
Svetlana Makarovič (Maribor,1939.)
književnica, glumica, ilustratorica i pjevačica
Mračna diva slovenske poezije koja je sa 77 godina još uvijek u punom pogonu. Svetlana je svestrana umjetnica, književnica, glumica, pjevačica i ilustratorica. Osim poezije i proze dokazala se u radijskim i lutkarskim izvedbama za djecu, i dramama za odrasle. Poznata je po jednoj od najopsežnijih slovenskih bibliografija (više od 300 književnih naslova) i razila- ženju s društvenim prilikama. O sebi kaže: „Samotnjak sam i ponekad se na mjesec dana povučem u samoću. Pričam samo s mačkama, cvijećem, drvećem. No vrlo je lijepo vratiti se i iskreno se zagrliti.” U Puli se predstavlja kao pjesnikinja i šansonijerka s umjetničkim projektom koji ujedinjuje poznata imena glazbe i kazališta, s ansamblom koji se mijenja od koncerta do koncerta pa je konačna postava uvijek nepredvidiva. „Naravno da se osjećam kao šansonijerka. Ne pristajem na lažnu skromnost. Smatram se... kraljicom slovenske šansone. Bez obzira na to vidi li se kruna ili ne. Ne moram je uvijek nositi.“
Zoran Predin (Maribor, 1958.)
Vjerojatno su moja najveća dostignuća u životu, osim što sam uspio ostati živ i uredno zdrav, petoro djece, trideset šest glazbenih albuma i četiri knjige, tri zbirke pjesama i jedno džepno lako štivo. Kao vuk samotnjak, sa ženom svoga života i nekoliko pravih prijatelja, poslije otprilike dvije tisuće i petsto koncerata po cijelome svijetu, odlučio sam da ću živjeti do smrti. Svoju daljnju sudbinu prepuštam publici.
Sebastijan Pregelj (Ljubljana, 1970.)
književnik
Rodio sam se zadnje srpanjske srijede 1970. Uvjeren sam, sjalo je sunce. Kao dijete mnogo sam pričao. I prigovarao. Bio sam uvjeren da ću postati pisac još u petom razredu. Tada sam odbrusio učiteljici da će moje knjige postati lektirom prije njezine mirovine. Priznajem, prevario sam se. Živio sam i u uvjerenju da ću postati učitelj povijesti pa odabir studija nije bio težak. Tijekom studija objavio sam prvijenac i počeo raditi u oglašivačkoj agenciji. Mogao sam puno pričati i pisati i za to primati plaću. Još uvijek radim u oglašivačkoj agenciji i još uvijek mnogo pričam. I pišem. Pišem ujutro, prije posla, između pet i osam. Napisao sam 5 romana, 4 zbirke kratke proze i 4 dječje knjige. S četiri romana bio sam finalistom godišnje nagrade Kresnik. Dva su mi romana prevedena na njemački, a treći je u pripremi. Moje kratke priče dio su antologija u njemačkom, slovačkom, poljskom i engleskom prijevodu.
Svetlana Slapšak (Beograd, 1948.)
antropologinja, književnica i prevoditeljica
Izbjeglica sam iz akademije. Kada su me prije tri godine izbacili s posla, poslije prodaje postiplomske škole ISH, i kada sam morala u mirovinu s mizernom penzijom, jer sam godinama kao dekanica predavala i vodila školu takoreći besplatno, dobila sam samo jednu prednost: vrijeme. Umjesto administracije i pedagogije, mogla sam pisati što sam htjela, i imala sam društvo svojih najboljih studentica i studenata, uglavnom u jednakom neizvjesnom položaju... U novom poslu nema novaca, ali ima mnogo ljudske sreće. Pišem pet-šest knjiga godišnje sa svim teškoćama izdavanja: romane, studije, drame, eseje, libreto za operu, putopise, sjećanja... Željela bih imati toliko da mogu na miru, pred svoj kraj, prevesti sve grčke drame. Od svojih djela najviše cijenim poeziju, koju pišem rukom, na pet jezika, i koja je neobjavljiva.
Alenka Sottler (Ljubljana, 1958.)
slikarica i ilustratorica
Ilustrirati sam počela sasvim slučajno. Najprije sam htjela postati slikarica, a budući da je trebalo jesti i plaćati režije, nakon završene akademije postala sam učiteljica. No željela sam ostati u kreativnom pogonu. Priliku za ilustriranje pružio mi je pjesnik Boris A. Novak u časopisu Kekec. Ubrzo su me primijetili i drugdje, na kraju me ilustriranje posve preuzelo. Možda sam se tome tako intenzivno posvetila i zato što sam velika ljubiteljica književnosti. Osnovnu čar ilustracije vidim u dijalogu s piscem. Budući da su ilustracije vizualizirane misli, ne zadovoljavam se da knjigu samo ukrasim, već svojim radom moram otvoriti posve nove vidike razumijevanja priče. Moja rješenja moraju biti jednostavna. Doduše, moji radovi na kraju ne izgledaju nimalo jednostavno, najviše zbog prepoznatljivih iscrtkanih poteza. Ipak, ta kompleksnost uvijek počiva na jednostavnosti.
Hana Stupica (Ljubljana, 1988.)
ilustratorica
Likovnost me prati od djetinjstva. Odrastala sam u obitelji umjetnika uz slikarska djela djeda Gabrijela, bajkovite ilustracije bake Marlenke i mame Marije Lucije. U mlađim godinama nisam se smatrala umjetnicomilustratoricom, no život me svejedno odveo na Akademiju likovnih umjetnosti i dizajna u Ljubljani. Studirala sam vizualne komunikacije pa je stoga moj pogled na ilustraciju i umjetnost općenito malo drugačiji – ne toliko umjetnički. Trenutno najradije ilustriram životinje u raskošnim povijesnim kostimima, pokušavam uhvatiti teksture životinjskog krzna, materijala, draperije i duh vremena kojemu bi ta ilustracija trebala pripadati. Inspiraciju crpim iz vlastitog života, intuitivno, bez posebnog plana, skice. Svoje bih ilustracije voljela prenijeti na lutke, animaciju, a trenutno je prenosim na keramiku.
Jože Suhadolnik (Ljubljana, 1966.)
fotograf
Jože je ugledao svjetlo dana sredinom crnobijelih šezdesetih godina u Ljubljani. Već je sa šesnaest godina fotografirao za ondašnju jugoslavensku novinsku agenciju Tanjug i časopis Mladina. Početkom devedesetih godina radio je kao fotoreporter za dnevne novine Dnevnik i časopis Mladina. 1993. bio je jedan od osnivača foto agencije Bobo, a istodobno je surađivao s agencijama Reuters, Associated Press i EPA. Na prijelazu u 21. stoljeće nekoliko je godina radio kao fotograf za tvrtku Delo revije. Danas je zaposlen kao fotoreporter dnevnika Delo.
Agata Tomažić (Ljubljana, 1977.)
novinarka i književnica
Diplomirala sam francuski jezik i književnost i novinarstvo. Vraćajući se u prošlost, svjesna sam činjenice da je sve već bilo odlučeno u drugom razredu osnovne škole kad sam na slobodnim aktivnostima novinarstva, kao glavni zadatak, pisala sastave i izmišljene priče. Odlučila sam postati novinarka. Nakon što sam novinarila u medijima gotovo 15 godina (bila sam novinarka i urednica u slovenskom Delu), skupila sam hrabrosti ne bih li sama sebi priznala ono što mi se najmanje profesionalno sviđalo: mora li sve što objavim nužno biti i istinito. Može li biti još dosadnije?! Na sreću, uspjela sam se osloboditi toga u pisanju fikcije i moja prva knjiga varljivog naslova Ono što ne možeš kazati frizerki objavljena je 2015. Danas promoviram znanosti u Znanstveno istraživačkom centru SAZU-a. Ranojutarnji sati najdraži su mi dio dana; moja kreativnost i vještina pisanja rađa se u cik zore.
Boštjan Videmšek (Ljubljana,1975.)
novinar i književnik
Dugogodišnji (anti)ratni novinar slovenskoga Dela. U posljednjih 20 godina pisao je iz Iraka, Afganistana, Gaze, Izraela, Somalije, Darfura, DR Konga, Libanona, Pakistana, Sirije, Libije... Njegove tekstove objavljivale su najveće svjetske novine – od New York Timesa do Politike. Dobitnik je brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada. Autor je četiri knjige: Vojna terora, izašla i u Americi, Upor: arabska pomlad in evropska jesen, Ultrablues i Na Begu: moderni eksodus, izašla i u Njemačkoj. Boštjan piše i dramske tekstove, a iz zabave istrči ultramaratone.
Goran Vojnović (Ljubljana, 1980.)
književnik, scenarist i filmski redatelj
Goran Vojnović umirovljeni je pjesnik, redatelj na službenom putu i pisac u najboljim godinama koji bi volio da jednog dana ne mora više pisati, nego da samo sjedi i čita, pije kavu i smišlja priče za svoju dušu. Smišljanje priča je zapravo sve što on zaista voli raditi. Jedini bi mu problem bio što ga onda nitko ne bi nigdje pozvao, a Goran se baš voli osjećati pozvanim. To ga zapravo čini sretnim pa posljednjih godina sve više vremena posvećuje smišljanju načina kako da prestane objavljivati knjige, a da i dalje obilazi sajmove i festivale širom svijeta. Odnosno jedan od njih. Jer, kada dobro razmisli, Goran Vojnović piše samo zato, da može redovno gostovati na Sajamu knjige u Istri.
Andrew Zawacki (Warren, Pennsylvania, USA,1972.)
pjesnik
Andrew Zawacki je upravo počeo čitati Michaela Butora, La Modification, / kao dio pripreme za put / u Rim koji će privesti kraju do odlaska ovog teksta u tisak. // Prevodi knjigu B-17G Pierre Bergouniouxa, koja pretpostavlja učenje / mnogo specifičnih termina / iz avijacije koje vjerojatno neće koristiti kada završi s projektom. // Bergounioux se pojavljuje u Godardovoj Notre Musique, 2004., / dugo nakon što je Andrewovoj budućoj / ženi Sandrine predavao u Orsayu, nedaleko Pariza. // Andrew je prije dvije godine započeo pisati pjesmu, / nazvanu prema fascinantnoj knjizi Louise A. Mozinga Pastoralni / kapitalni gazel koju upravo završava. Ali ona nije gazel. // U slobodno vrijeme vozi cestovni bicikl nekoliko puta na tjedan. Zasada je / napravio kratku stanku, nakon što se / razbio na kružnom toku po kiši: ogrebotina, lijevi kuk. // Mijenjanje brzina ne naliči kompenzaciji ili brzini zatvarača na Rolleiflexu. / Da biste mogli fokusirati leću, trebate / gledati dolje da biste vidjeli naprijed.
