Upoznajte goste 22. Sajma!
Ove godine sudionike našeg programa predstavljamo drugačije. Umjesto klasičnih biografija, oni se predstavljaju sami.
Pročitajte što su o sebi napisali naši ovogodišnji voditelji...
Emir Imamović Pirke (Tuzla, 1973.)
novinar i književnik
Kasno, uvijek bude kasno... Kada sam shvatio da je pisanje moj posao, već sam od slaganja slova u riječi i riječi u rečenice, plaćao struju i vodu. I ništa, majku mu, nije bilo kao što sam planirao. Ni mog zamišljenog pogleda u daljinu ni drvene olovke čiji kraj grickam prije nego ću u Moleskine notes zapisati nešto po čemu će me pamtiti. Recimo, da su sve nesretne obitelji nesretne na svoj način ili da je najbitnije pitanje biti ili ne biti... Bilo je, rekoh, kasno da smišljam pozu pisca, jedem olovke i buljim kroz prozor, tamo negdje, u daljinu (koja budala, inače, bulji u blizinu?), a i Moleskine blok sam izgubio u jednom od seljenja, nakon što se pokazalo kako svaki moj plan postoji da se ne bi realizirao. Ja, dakle, pišem jer ne znam ništa drugo raditi. Istina, mogao bih naučiti, samo... Da sam električar, bilo bi besmisleno da ponavljam kako sam čuo za inspiraciju, samo je nisam vidio. Nije da mi nedostaje. Nemam vremena za druženje – imam deadline.
Kruno Lokotar (Daruvar, 1967.)
književni urednik
Kruno Lokotar rođen je 1967. godine između raka i lava, pa se osjeća kao lav koji trči – unazad. Prije je naučio brojke nego slova, ali iz toga ništa nije zaključio. Za zaključke valjda ipak trebaju slova. Čitanje mu je bilo hobi, pa je studirao, između ostaloga i književnost i postao urednik. Uredio je više od 300 knjiga, od toga više od 200 domaćih autora. Danas traži hobi. Ne zna pjevati ni svirati, a to bi baš volio, pa je jedan od češćih gostiju i organizatora raznih književnih i sličnih festivala. Recimo: Prvi prozak na vrh jezika, Fališ, KaLibar bestival, Spikigin… Voli i nagrađivati ljude, dijeliti, a kako nije baš pri parama, pokrenuo je nekoliko nagrada za književnost preko kojih dijeli ugled i njegove posljedice. Te se nagrade zovu Prozak, Na vrh jezika i Post scriptum. Ili, ukratko: P.S. Prozak na vrh jezika.
Aljoša Pužar (Rijeka, 1974.)
kulturolog, pisac i društveni kritičar
Od trenutka kad su ovaj svijet napustile moje dvije ljubljene none, ja više nisam najpametniji, najljepši i najzabavniji na svijetu, nisam najmudriji stvor koji je šetao Zemljom. To je otvorilo široki prostor dvojbama, egoističnoj bijedi i zbrzanim izmišljanjima. Pokušao sam izvesti to potonje u više zemalja. Aerodromi, kojih sam se nekoć bojao k’o vraga, pretvorili su se u moj slatki skoro-pa-dom. Rezultat je meko kuhani. No što je savršeno za moje jutarnje jaje, tek se ima dokazati u životu. Ja sam profesor, ali ne Baltazar; imam titule, ali nisu plemenite; pišem i knjige, ali nisu popularne (osim među bakama); volim kuhati, ali propadam u dijetama; pjevam poput slavuja (s laringitisom); zaljubljujem se strastveno, ali sam pretežak da se verem po balkonima. Potrebna mi je pomoć. Naročito oko točkazareza.
Tanja Tarbuk (Zagreb, 1961.)
prevoditeljica
Književni prijevodi portugalskih pisaca moja su vokacija, ne samo profesija. Sustavno obavljam taj nemogući posao – prevođenje – ne bi li našim čitateljima približila kulturu jednog zanimljivog, pomalo zaboravljenog naroda, stiješnjenog između Europe i Atlantika, i lice što ga Europa pokazuje oceanu, kako je rekao Pessoa, njihov najveći suvremeni pjesnik. Portugal sam otkrila davne 1984. na jednom studijskom putovanju, još u vrijeme pravih fado krčmi. I otada s luzofilskim žarom proučavam taj jezik i književnost; ondje sam studirala i ljubila, uživala u dobrom društvu i vinu i uvijek se iznova vraćam toj zemlji koja svoju filozofiju gradi na vječitom čeznuću.
