TRANSATLANTIK
Tanja Tarbuk
Tema ovogodišnjeg 22. Sa(n)jma knjige u Istri prostor je kulturnog identiteta koji bi se mogao smjestiti u trokut Lisabon – Luanda – Recife, odnosno u prostor Atlantika, tog poprišta raznih izazova još od davnih vikinških pohoda u Ameriku.
Prostor je to finog tkanja veza kroz stoljeća, bilo da su te veze ostvarivane kroz neustrašivost (i želju za znanjem i gramzivost) pomorskih pionira u upoznavanju novih svjetova, bilo kroz neljudske uvjete prijevoza robova iz Afrike, bilo kroz migracije između starog i novog svijeta. Miješale su se tako kulture i nastajale nove hibridne situacije u izvjesnom kulturnom bastardizmu, tipičnom za zemlje koje su se našle u koloniziranom položaju.
Sva ta daleka putovanja ostavila su, naravno, traga u književnosti tih naroda. Portugal, zemlja koja se zbog svoje poluotočne isturenosti upustila u pothvat istraživanja nepoznatih mora, doživjela je u 15. i 16. stoljeću vrhunac svoje pomorske ekspanzije. Morski put do Indije na koji je krenuo Vasco da Gama okosnica je čak najvećeg nacionalnog spjeva pod naslovom Luzitanci iz Camõeseva pera. U onodobnom portugalskom carstvu sunce nije zalazilo, a Camões, smatrajući Iberski poluotok glavom Europe, svoje je carstvo još dodatno uzdigao: Vrh evo glave cijele kô svršetak / Europe pak: Carstvo Luzitansko, / tu kraj je kopna i mora početak.[1] Znameniti Camõesov stih određuje tu zemlju kao kolebljivu granicu između mora i kopna, zemlju trajno obilježenom idejom otisnuća, koja je možda upravo zbog toga i uzdignula čežnju do nacionalne filozofije.
Za saudade, taj osjećaj utkan u bit portugalnosti, a koji se ne može jednoznačno prevesti kao čežnja, jer obuhvaća i bol, tugu, melankoliju, smatra se da je nastao upravo u periodu pomorskih otkrića, s jedne strane kao čežnja onih koji su ispraćali moreplovce: Svaki je gat čežnja kamena, još uvijek će govoriti Pessoa u 20. stoljeću, ali zatim i kao čežnja za carstvom koje se ubrzo urušilo, a Portugal izgubio neovisnost. Saudade otad postaje gorka čežnja za onim što nikada neće biti, za onim u što se Portugal mogao razviti, a nije, kao sjećanje na slavnu prošlost i kao nikada ostvariva žudnja obnove Petog carstva.
Pretpostavlja se da je u vrijeme portugalskih oplovljivanja nastao i fado, još jedna kulturološka odrednica Portugala. Moreplovci su na dugim plovidbama svirali i pjevali popularne popijevke na rudimentarnim instrumentima koji su proizvodili dva tona – fa i do, pa otuda jedna teorija o nastanku fada objašnjava i sam naziv te pjesme. Fado je bio popularan među pukom, a uzdignuo se do plemićkih salona tek u 19. stoljeću kada se grof Vimioso zaljubio u prelijepu pjevačicu fada Mariju Severu, koju danas smatraju mitskom začetnicom te pjesme. Fado se tako od pučkih krčmi vinuo do nematerijalne kulturne baštine danas, a riječi koje je nekada sklepao polupismeni puk, sada pišu poznati pjesnici.
No slavna pomorska otkrića imaju i svoju drugu stranu medalje, onu mračnu. Dok se stup pelourinho dizao po kolonijama kao simbol moći portugalskog carstva, oni s druge strane, oni kolonizirani, doživljavali su ga kao stup srama, jer su na njima završavali njihovi sunarodnjaci, neposlušni robovi, oni koji su ustali protiv te moći. Od 16. stoljeća pa sve do 1850. godine postojalo je nekoliko ruta kojima su se Atlantikom prevozili robovi iz Afrike u Brazil. Pretpostavlja se da je u tom periodu prevezeno do deset milijuna robova. Njihov vapaj vjerojatno još odzvanja Atlantikom. Oni su u Brazil donijeli svoje običaje, svoje religije (candomblé, umbanda, među mnogim drugim). Donijeli su i capoeiru, koja se razvila iz afričkih inicijacija mladića u život odraslih, a predstavlja spoj borilačke igre i glazbe. U to vrijeme teškog života i rada na plantažama, capoeira je bila jedina mogućnost preživljavanja crnim robovima, a i danas je, proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom 2014., ne samo umijeće ili kulturni aspekt, nego i najveći izvozni proizvod brazilske kulture.
Djeliće tog mozaika kultura i identiteta nadam se da ćemo uspjeti prenijeti publici na ovom Sajmu kroz promocije izvrsnih portugalskih, brazilskih i afričkih pisaca i pjesnika, te okruglih stolova na kojima će se propitivati to transatlantsko prostranstvo napučeno sadržajima. Iako spoj mnogih raznolikosti koje su se doticale na putovanjima kroz prostor i vrijeme, ove kulture i zemlje ipak imaju jednu zajedničku odrednicu, a to je portugalski jezik. I to je možda jedino pravo obitavalište, kao što je tvrdio Pessoa: Moja je domovina portugalski jezik. Pa neka se onda na tom jeziku, petom po broju govornika u svijetu, gradi novi prostor dijaloga.
[1] Prijevod Mirka Tomasovića u: Luzitanci, Matica hrvatska, Zagreb, 2014.
