Marina Vujčić predstavila je u četvrtak, u programu Suton s knjigom koji su vodili Andrea Matošević i Paola Orlić, svoj novi roman Pitanje anatomije. – Odmah sam imala naslov za njega jer se bavi nezgodnim pitanjem anatomije, odnosno činjenicom da nam je evolucijom podvaljen dio tijela koji ne možemo sami dosegnuti, a to su leđa, odmah je napomenula. Iako danas više ne čita oglase u novinama, tijekom studentskih dana i sama se javila na oglas u novinama u kojem je stajalo ''Traži se djevojka za čitanje slijepcu'', a ta su druženja rezultirala dramom Podmornica za koju je osvojila nagradu Marin Držić.

Andrea Matošević komentirao je kako u ovom romanu, koji se bavi samoćama dvoje ljudi koji se upoznali preko neobičnog oglasa u kojem se traži milovateljica leđa, ˝Marina plete jednu vrlo kompleksnu priču koja je pitanje ekonomije, koja istražuje do kuda možemo doći s našim vlastitim tijelom, a s druge strane, otvara pitanje koji dio tijela od nas čini socijalna bića i u trenutku kada smo najautističniji u našem karakteru, što lik Florijana Bauera jest''.

Paola Orlić postavila je pitanje o razbijanju samoće kod glavnih likova, na što je Vujčić odgovorila kako su oboje svjesno izabrali samoću i kako u procesu pisanja nije mogla pronaći definiciju samoće koja ne uključuje trpljenje zbog iste.

Postavivši joj pitanje o motivaciji i intuiciji glavnog ženskog lika koji odluči slijediti svoj put i slikati, Vujčić je odgovorila kako je ona oduvijek htjela slikati, no nema baš nikakvog likovnog taleta, no jest odlučila slijediti jedan drugi put: - Dobar do života pisala sam u ilegali da bih, kao i Veronika, u zrelim godinama odlučila slijediti svoju intuiciju. Cijenim ljude koji imaju hrabrosti izabrati put koji je nesiguran i bez jamstva, kazala je, nadodavši kako pri književnim susretima sa srednjoškolcima uvijek ohrabruje učenike da slijede svoj put.

Napomenula je i kako jo je posao urednice u Hena comu jako pomogao u pisanju, a svoje autore tretira onako kako bi i sama voljela biti tretirana. - Svi moji junaci su naizgled obični ljudi u kojima se čitatelj može prepoznati, no u nekom trenu dogodi im se nešto neobično, nalik na bajku, objasnila je Vujčić privlačnost svojih romana, iako kraj uvijek uglavnom ostavi otvoren. – Neka kondicionalna stvarnost, dakle?, upitao je Matošević. – Da.