IN_TIME: Srebrna paučina u vremenu

Sarah Vaughan na koncertu pjeva Gershwina: stih"život je lak" mijenja,u hodu, u "život je težak". Publika odobrava. 1973. teče: iza pjevačice je već drugi razvod, nekoliko godina ranije usvojila je djevojčicu. Pjesma je nosi, lomi, znoji, no publika je mlada i razdragana. Glasovi se nemirno upliću u pjesmu i pjevačica staje. Gleda ih, umiruje šaptom i prstom na usnama: "gledajte me, mene gledajte". Veli im kako je kamermanima teško, svima nam je, veli, teško, i ona bi radije bila kod kuće na kauču, ali ajmo ovo.... i pjeva dalje, lomi, drhti. Ponavlja i varira riječi pjesme: "tatica, mamica", tatica je bogat, mamica je lijepa... Publika oprašta, slijedi, pogledi balansiraju na rubovima male bine, pjesma ide dalje. Intima se ovdje javlja kao treća glasnica, kao sredstvo discipline, nježna ucjena, ali i otvorenost za empatiju. Prešutni sporazumi o nježnosti održavaju sve opne napetima i sve granice protočnima. Intima i javnost dijele malu binu: kućni kauč na njoj je i mentalni oblog i prijetnja. 

Intimu će neizlječivi romantici doduše često zamišljati kao stranicu nečijeg dnevnika, kao suze prolivene na tom nekom kauču, kao skrivenu kartografiju ljubavi, posve izvan scene. Logika intime ne tiče se detalja samog sadržaja–bio on banalan, produbljen, analan ili zaljubljen– njena je zona tanka nit između pogleda dnevničara i pogleda njegova neurotičnog roditelja koji će dnevnik pronaći pod krevetom i kradom pročitati. Bez tuđih pogleda pred kojima se zaključavaju lokoti na dnevnicima nema tvrđave intimnosti. Katanci su važni: intimnost se iza njih sanja, brani, ali se u njima i uprizoruje. U tom se uprizorenju granice intime sele poput mladih proljetnih paukova na dugim srebrnim nitima. Digitalna intimnost pokazuje nam te niti na ekranu:sve dodire i ljubovanje u oblaku, doksat ni na nebu ni na zemlji u kome ima dovoljno starih strasti i starih strahova. 

Piše se o intimi i dalje, no često odmah javno. Jedna je azijska djevojka objavljivala svoje intimne dnevničke zapise na Internetu, žaleći se pritom, naizgled posve uvjereno i iskreno, koliko ju boli i smeta što ju neki tamo čitaju. Je li, sirota, poremećena? Ili je ipak riječ o dubokom razumijevanju prodornosti pogleda kome se i onako ne može izmaći,  o sluhu za pravu logiku intime. Žal za izgubljenom intimom važan je sastojak te logike. Nije li, na koncu, baš ta javnost intime onaj paradoks koji od pamtivijeka obilježava i nadahnjuje pisca?  

Lokote, pak, umjesto na papirnatim dnevnicima gledamo na mostovima turističkih destinacija: objavljuju nečije "vječne" intime. Podsjećaju na protuprirodni blud monogamije i na mit o pojasu nevinosti, naročito kad zahrđaju i raspadnu se. Na jednom ljubljanskom mostu, među lokotima su i prljave gaćice smotane u čvrsti čvor. To je valjda ona poluotajstvena intima koju su svojedobno promovirali režimski lažnoliberalni časopisi za jugoslavenske djevojke: genitalna privatnost, površno nepornografska. Pisma čitatelja, neprospavane noći: "kupala sam se u kadi s momkom, jesam li trudna?". Ženska patnja ob(j)avljena, kao i uvijek, u montaži ljubavi i straha. Njen izabranik uživa sistemske plodove. Patrijarh ima posla, mora mjeriti. Oko njega se plete svila intimnosti što ju on deklarativno i mrzovoljno odbacuje, mada mu nije mrska. Svilene niti rahlo pletu kukuljicu koju je Platon nazvao khorom, životodajnim intervalom, međuzonom. Generacijama filozofa, a naročito filozofkinja, bila je važnija od javnosti agore. Arheolozima je khora ipak ostala tek predgrađe polisa, polusistemska situacija, počesto obrađena njiva– budući rimski ager. I stvarno: intima, ili bolje intime, zazivaju sliku njive onkraj zida, prostora kulture oko kojeg se pletu noćne tajne, podzemna klijanja, snivano Andersenovo cvijeće male Ide ili mediteranska požuda škuribande, svejedno. Khora je svetohrana, vagina, špajza, trezor, izviđački šator i kućna papuča. Jezikom Harryja Pottera: "odaja tajni" (koje to nisu) i "soba potrebe" u jednom. 

Intimnost je takvo, nježno i naporno, međuzemlje/međunožje"doma i svijeta". U fraktalnome poretku mogućih svjetova, nije drugačije ni kod Nore, ni kod Tesse, ni kod Ane Arkadjevne Karenjine. Njiva koja noću ugošćuje gladne voluharice i pohotne ljubavnike, pri prvim zracima sunca ostaje nadomak stražareva pogleda. Pritisak pogleda je neizdrživ, od njega raste broj stranica ruskih romana i broj osoba pod vlakovima, broj isplakanih suza po glavi čitatelja. Intima je težak teret. Nje odjednom ima mnogo na svjetlu dana, tada kad je više nema. Nju se objelodanjuje i javno prokazuje: intime su najintimnije kad su pod sumnjom, zaodjenute bijelim pregačama, ili na kauču Oprah Winfrey. Intima je platežno sredstvo spektakla: njome se plaća onih petnaest minuta ako nemaš ono nešto, ili se naplaćuje kazna onima koji su petnaest minuta zaradili jer su to nešto, navodno, imali. Zato ljudi žude za intimom kakva im nije dostupna, intima im se prodaje u rinfuzi, ili, još i češće, u paketu. Kao večera za dvoje, obiteljsko pakiranje, putovanje u nepoznato, pogled na život koji nemamo ali bismo ga možda jednom mogli imati (ograničenja moguća; samo do isteka zaliha). San o umivenim intimama krik je prenapučenosti, nadzora i siromaštva. 

Mada intimu bije glas da je intimna (prisna, poznata i nadohvat ruke, kućevna i “moja”), njeno gorivo, naročito u književnosti, nisu radosnice. Tu je heimlich pobjegao u unheimlich, to je jezoviti i izvrnuti povratak onog što je trebao biti naš topli masturbantski kutak. Intima je zavjera iz teorije zavjere: fantazija o komunalnosti iskrenuta kao čarapa. Intima jest, u neku ruku, pisanje života izunutra, no već i njene najtipičnije forme trebaju više od pojedinog, a redovito i više od dva pojedina ili dvije pojedine. Neke od najosamljeničkijih kultura izmislile su neke od najzatvorenijih vizija intime. Zato i jest za neke klase najizrazitija intimnost ona terapeutsko-zadiruća, intima kemoterapije, psihoterapije, fizioterapije, a ubrzo i genetske terapije. Potonja će, jamačno, biti najintimnija. Književnost se ovim registrima često vraća, ponekad kao pristanak autora na izravan pogled kroz sondu, na analizu skalpela, makar su riječi pritom dosta krute, poput konca koji zašiva ranu, ali se gnoji, ostavlja ožiljak.   

Dakako, u nama još ima i nježne ljubavi za propagandu na finiju kapaljku: za domoljubivog ježića koji u kućici šuška i pipa gdje li će leći, za flowerpower izvedbe na mokroj travi, za uspavanke o slavujima. Tko nam to može oduzeti? Književni kritičari koji u naše ime prezirahu "intimističke" poete? Ili sami pjesnici? Jedan je od njih govorio o intimi kao progonu, kao o preslagivanju stvari na tavanu i brojanju zvijezda. Neoprezne riječi mogle bi ga bile razotkriti, staviti na listu, pregristi povodac gospodskoga Kastora. Bolje je onda orati noćnu njivu. Književnost nije nikad zaboravila na nametnute intime, na razglednice s prisilnih odmora. Intima je dakle, i politička igračka: sloboda, ali u deminutivu. Intima je slobodica iz izreke "moja kućica, moja slobodica". To je sloboda veličine značke na reveru. Njena poruka štiti od izravnog naleta, ali se igla može zabosti pod kožu. A i vremena se mijenjaju: što je bilo zlatna značka, može postati trnu oku, iver u peti. Čak i na najkraći rok, vrijeme intime (time in-time) nije svo svoje, ono je i žal za onim,i prezir premasada i san o možda. Filmski junaci i teorijski poluinteligenti sanjaju isto: "Uvijek ćemo imati Pariz", prošlost, sadašnjost i budućnost u jednom skoku i padu. 

Nisu, ipak, sva povijesna vremena podjednako opsjednuta intimom. Na pamet dolazi Virginia Woolf kad u divnom Orlandu opisuje dolazak 19. stoljeća kao motiv naoblake, kiše i bujanja vlagom natopljena svijeta. Pred vlagom su se obitelji povukle s prostranijih njiva u ojastučene zone pogleda, u mašne, porube i slasna peciva.“Ne mrvi!” Kišna sezona donosi trula i divna bujanja, ali i rađa puritanski strah od majmunskog. Doista, nismo li kao sad već prononsirani Novi Viktorijanci osuđeni na jastučiće i mašne vlastitih providnih i ugodno-suhih intimica? Iz kuće naših zaposjednutih i preprodanih tijela, ta nam se toplina vraća kao suhi zrak klimatizacije, oko nespremno na radosnice, žedno umjetnih suza. 

Čip ugrađen u tijelo intimniji je od digitalnih narukvica. Nadzire kretanje pasa i japanskih staraca; i jedni i drugi mogli bi, jasno, odlutati. Čipiranje flâneura slijedi. Tko će čuvati lutanje nas privilegiranih u svijetu koji nas zaustavlja i prati? Za razliku od potkožnih napravica, knjiga neće mjeriti naše kretanje, očitavati razine šećera u krvi ili čestitati rođendane, ali može se ugraditi u život kao dobra mjera lutanja. Intime koje će knjiga čuvati, srebrne su niti između mogućnosti: rašiveni rubovi jastuka, razmotanesvilen-trake, očice koje su krenule po bedru, posrnuli ciferšlusi.  

U Puli ćemo zimovati s tom i takvom raspletenom intimom knjige, lutati i lunjati oko šarenih naslova. Već je dugo tako. Njušit ćemo svježe otisnute arke požudno i brzopleto, onako kako se lome srca adolescenata, pozivati ih na privatne čajanke, u svoje krevete i, dakako, na svoje iznurene kauče. Knjige iz druge ruke njušit ćemo nježnije, omatati u papir kako bi njihovo tada i naše sada porazgovaralo u prividnu miru. Slušat ćemo one koji su sve te knjige nosili iza pupka i koji o njima navodno znaju sve, ali ih ove obično izdaju, događaju im se. Intimne (pri)povijesti često se i izdaju da bi izdale. Nisu to zle priče, više su kao simpatični klišej: dijete koje pred neočekivanim gostima otvori vrata nepospremljene spavaonice. U pulskoj zimi sanjat ćemo s tim djetetom i naša davna ljeta i neka proljeća koja bi navodno tek trebala biti. Znamo već, to je naše “intimno pravo”, naša nedodirljiva očitost, to su naše tople čarape i ocvala srca, tragovi u snijegu i izgubljena rukavica. Naše su to razbarušenosti i naše obiteljsko srebro: in-time, srebrna paučina u vremenu.