Hercegovina čita

Balkanski ratovi vođeni u posljednjem desteljeću prošloga stoljeća doveli su, osim do neovisnosti sedam država, i do identitetskih, političkih i kulturoloških promjena u, od ranije postojećim, poznatim i prepoznatljivim regijama. Dok je Istra jačala svoje identitete i specifičnosti, a recimo Dalmacija doživjela tektonske poremećaje upravo na polju identiteta, skoro polovica Bosne i Hercegovine je suštinski prestala da postoji. 

Hercegovine kao mediteranske regije ima samo u imenu države Bosne i Hercegovine. Kao jedinstvena cjelina na području od Konjica do Neuma i od Tomislavgrada do Trebinja, ona je presječena sa dvije granice – jednom ozakonjenom, onom između entiteta Federacija BiH i Republika Srpska i jednom nevidljivom, ali duboko traumatičnom, uspostavljenom nakon jednogodišnjeg ratnog sukoba Bošnjaka i Hrvata. 

Po prvi puta u svojoj višestoljetnoj povijesti, Hercegovina je zemlja koje kao da nema. No, ne znači to kako nema i onoga što se može nazvati hercegovačkom kulturom, bez obzira da li nastaje u njoj ili je dio memorije Hercegovaca sa adresama daleko od obala rijeka Neretve, Radobolje, Bregave, Lištice ili Trebišnjice. 

Kada se danas kaže Hercegovina, može se, naravno, misliti na svašta, ali kada se u kontekstu literarne produkcije, te likovne, kazališne, glazbene i filmske umjetnosti, pomene to područje, onda se može i mora govoriti o pjesnicima različitih generacija, prozaicima, scenaristima, kazališnim i filmskim rediteljima, slikarima, glazbenicima, prvo živim i aktivnim, ali jednako tako i onima pokojnima koji su u Hercegovini rođeni ili formirani poput, da pomenemo tek nekolicinu, pisca Mirka Kovača, pjesnikeSafvet-bega Bašagića, Aleksu Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara, reditelja i dobitnika Oscara Dušana Vukotića, zatim pisca i slikara Zulfikara Zuku Džumhura, pjevača sevdalinki Safeta Isovića, reditelja Fadila Hadžića...

Hercegovina je artistički ili emocionalni korijen i rođenog Bosanca Safeta Zeca i Hercegovaca Bobe Jelčića, Ivice Đikića, Marka Tomaša, Gorana Bogdana, Mila Stojića,Ozrena Kebe, Sergeja Trifunovića, Almina Kaplana, Elvedina Nezirovića... Sada bi ovako, a svatko bi redao drugačije, mogli pisati imena dok se netko neupućen ali dobronamjeran ne upita ima li kraja tom komadu okamenjene zemljei koliko to svijeta može stati u Trebinje, Stolac, Mostar, Široki Brijeg, Jablanicu, Nevesinje, Čapljinu, Čitluk, Bileću, Konjic, Grude... 

Program Hercegovina čita nema ambiciju naučiti nekoga, tko god bio, sve važno o Hercegovini, već želi pokazati zašto i zbog koga sve – a puno je, iznenađujuće puno takvih – vrijedi početi učiti o Hercegovini, čitati njene pisce i spisateljice, gledati likovna i scenska djela njenih umjetnika, slušati joj zvuk i kušati je. Ambicija je najboljim iz Hercegovine i o Hercegovini otvoriti tu Hercegovinu za daljnje otkrivanje njene višeslojevitosti iz koje je nastala umjetnost koja je zavičajna i kada je globalna, svjetska i kada je fokusirana na prozor kamene počiteljske kuće, komad krša spržen vrelinom i bjelinu planinskih vrhova regije o kojoj je Zuko Džumhur napisao: „Kada sam pošao na ovaj put, na ovo svoje hodoljublje po Hercegovini, dugo sam tražio zemljopisnu kartu, pravu zemljopisnu kartu. Onda sam se sjetio samostana Humac kod Ljubuškog i svojih prijatelja prof. Bonacija i doktora Leonarda. Tu sam u samostanu Humac naišao na prvi muzej u BiH osnovan 1884.godine, četiri godine prije Zemaljskog muzeja u Sarajevu. I tu sam naišao na kartu rimskih puteva po Hercegovini...“

Hercegovina čita je još jedna karta za putovanje koje nije daleko, ali može trajati koliko treba. A treba puno...