- Zašto je razgovor tako bitan?
- Zato što je jezik najsofisticiranji alat komunikacije. Nitko nikada neće znati što vi hoćete, želite, trebate, ne trebate, ako mu to ne kažete. Meni je trebalo 30 godina da počnem tako živjeti, odgovorila je Tanja Mravak na pitanje voditelja Krune Lokotara i Emira Imamovića Pirkea o nužnosti komunikacije koja je lajtmotiv njene knjige Moramo razgovarati. Rekla je da joj je rečenica ''moramo razgovarati'' užasna jer upućuje na neizgovoreno u odnosu u kojem u jednom trenutku jedna strana više ne može podnijeti tu situaciju, pa stvari krenu nizbrdo.

Defektologinja koja radi u splitskom Centru za autizam, autorica kratkih priča i iskusna pripovjedačica koja se kalila na Pričiginu, splitskom festivalu pričanja priča, sa srednjoškolcima je u programu Pop lektira govorila o svojim učeničkim danima. Nasmijala je publiku ispričavši kako je u četvrtom razredu htjela pjevati, no mogla se priključiti jedino crkvenom zboru s kojim je jednom otišla na natjecanje u Đakovo i, misleći da će svećenik biti oduševljen, otpjevala Zenica Blues Zabranjenog pušenja i Berlin Bajage. Nije dobro prošla, pobijedila su Dva zrna grožđa Magazina. Prisjetila se svojih dnevničkih zapisa iz srednje škole (''Ja sam to čitala s užasom, kao kad gledate prometnu nesreću i ne možete odvratiti pogled''), te s voditeljima i učenicima raspravljala o vezama između razgovora i pripovijedanja. Da ne bi sve ostalo na teoriji, virtuozno je demonstrirala razliku između čitanja i interpretiranja teksta na primjeru odlomka iz jedne od svojih kratkih priča.

O odnosu između svog pisanja i posla defektologa rekla je kako voli svoj zanimljivi posao jer se tu izvježbala u detektiranju devijacija u komunikaciji. Naime, autistične osobe uglavnom su neverbalne i ne znaju da drugima moraju reći što im treba. 

Voditelji i autorica su se dotakli i teme lektire i čitanja, na što je Mravak rekla kako do srednje škole lektira uglavnom prati kognitivni razvoj djece, ali onda se dogodi skok: - Sjećam se svoje srednjoškolske lektire i kako nisam mogla razumjeti lika iz knjige koji je imao 70 godina i živio je u 19. stoljeću. Srećom, ljubav prema čitanju usadio joj je otac zidar, koji je patio od karpalnog sindroma kojeg je ''zaradio'' zbog predugog - držanja knjiga.