U subotu je na Doručku s autorom gostovao rumunjski pisac, pjesnik, političar i ekonomist armenskog podrijetla Varužan Vosganjan. Dan prije predstavio je u Crvenom salonu svoju Knjigu šapata, posvetu stradanju armenskog naroda od turske ruke 1915. godine, a Vosganjan i voditelj Aljoša Pužar odmah su se na početku dotakli te teme. Vosganjan je rekao kako je u djetinjstvu mislio da svi znaju za tu tragediju, no kasnije je shvatio da to nije slučaj, te da ljudi zapravo malo poznaju tuđe patnje, bilo da se radi o ljudima s iste planete, iz iste države ili iste ulice. – Možda zbog toga nema solidarnosti koja bi nam pomogla da ozdravimo, komentirao je.

Na voditeljevo pitanje kako u sebi miri različite profesionalne uloge, rekao je kako je na fakultetu predavao političku ekonomiju, no da bi je vrlo lako mogao predavati bez druge literature osim Balzaca, Zole i Anatolea Francea, kao što bi i propast Austrougarskog carstva lako mogao objasniti preko samo tri autora: Kafke, Musila i Hašeka. Kazao je kako u književnosti smrt nema nula, te kako je ona daleko uvjerljivija od politike ili povijesti, a u politiku je ušao 1990. godine kada je, kao i drugi intelektualci, vjerovao da to predstavlja kulturni čin, iako su kasnije shvatili da su se prevarili. Pa ipak, ''kultura jedina pobjeđuje, a ne ostavlja za sobom poražene, jedina osvaja, a ne ponižava putem'', kazao je. ''Pravi junaci su pjesnici, a ne generali i političari: vojske, gradovi i političari propadaju, a pjesništvo ostaje. Ako je Bibija imala takav utjecaj na čovječanstvo, to je zato što se radilo o prvoj velikoj poemi u povijesti: u Pjesmi nad pjesmama nalaze se pasusi izvanredne poezije, a sveti Pavao je u Drugoj poslanici Korinćanima ponudio najljepšu definiciju ljubavi ikada.''

Nakon što ga je voditelj Pužar upitao o značenju smijeha u politici i književnosti, odgovorio je kako ''je teško reći da Bog nema smisla za humor kada istovremeno postoje nafta i demokracija'', te kako će tranzicija u rumunjskom društvu biti završena ''tek kada se naučimo smijati kao što smo se smijali komunistima.''

Voditelj i pisac razgovarali su još i o intimi (''Šapat je izraz intime koju s nekime dijeliš''), razlici između tišine kao odsustva buke i mira kao unutarnjeg zadovoljstva, ideji doma u svijetu kozmopolitizma (''Prateći svakodnevni život u jednoj kući možeš pronaći sve smislove života: ja sam Knjigu šapata započeo i završio stablom marelice u svojem dvorištu''), a Varužan Vosganjan završio je svoju priču konstatacijom kako rumunjsko društvo mora graditi zajedničku budućnost jer nema zajedničku prošlost, a jedini lijek su oni sami sebi.