Christoph Ransmayr, njemački pisac, esejist, iskusni putnik i dobitnik mnogih književnih nagrada, sudjelovao je jučer na tradicionalnom Doručku s autorom kojeg je vodio Aljoša Pužar. S obzirom na to da je mnogo putovao, na upit o odnosu pisanja i geografskog određenja, rekao je kako književnost treba crpiti teme iz lokalnog, no pripovijedanje se mora izdići iznad nacionalnog i svih sličnih neugodnosti 20. stoljeća. Povezavši svoj boravak u Hrvatskoj, nepoznavanje jezika koje se govori ovdje i pisanje, rekao je kako svako pripovijedanje počinje bezazlenim neznanjem, odnosno pozicijom ''idiota bez jezika''.

Na upit voditelja Aljoše Pužara o tome kakav je bio njegov spisateljski put, rekao je kako se naš prvi susret s riječima događa u djetinjstvu kada uglavnom šutimo i slušamo jezik, nakon čega slijede glasovi ljudi iz roditeljskih knjiga, a onda i svi ostali.
- Za pripovijedanje je najvažnije šutjeti i slušati, tada možemo biti otvoreni ne samo za riječi pjesnika, već i običnih ljudi na autobusnoj stanici. Kada smo suočeni s jezičnim obiljem, u jednom trenutku počinjemo i sami kreirati riječi, pa postepeno dolazimo do vlastitog stila.

Na upit voditelja Pužara o svojim putovanjima, je li čovjek grada ili sela, te voli li samoću i je li mu ona potrebna za rad, rekao je: - Ja sam svugdje u svijetu u tranzitu i prolazu. Moja je znatiželja prevelika, sve se temelji na principu da trebate imati jednog pripovjedača i jedno uho. Da, doista sam proputovao Južni Pacifik, Himalaju, Ande i Saharu, te posjetio Sjeverni i Južni pol, no nisam tamo odlazio jer se nisam htio susresti s ljudima, već sam htio pronaći kulisu za pravu ljudsku dramu. U pustim krajolicima shvatio sam koliko je dragocjen čovjek kao individua, tu vidite vrijednost ljudskog života. Ja sam pasionirani astronom i posjedujem 6 teleskopa, ali i mikroskope - obje perspektive su mi zanimljive - no prazan prostor nije ono o čemu bi književnost trebala pisati, tek je čovjek vrijedan pisanja.

S voditeljem je razgovarao i o svojim knjigama Atlas bojažljivog čovjeka i Cox ili protok vremena, rekavši kako je u Atlasu prvi put odlučio pisati o svojem životu, no ne u smislu da njegov život, već ljudi koja je upoznao i mjesta koje je proputovao, budu glavna tema. U Coxu, romanu smještenome u Kini u kojem kineski car ima potrebu ovladati vremenom, pozabavio se tim fenomenom, rekavši kako postoji stvarno vrijeme, ali i pripovjedno vrijeme, koje nije preslika stvarnosti, već fantazija pretočena u jezik.

Kada ga je voditelj na kraju zamolio da publici uputi završnu poruku i komentira odnos između svojih političkih istupa u javnosti i svoje književnosti u koju ne miješa politiku, rekao je: - Kada bi pripovjedač imao poruku bio bi političar ili veleposlanik. Pisac treba prije svega djelovati prosvjetiteljski. Dovoljno je govoriti o patnjama i nadama likova: ukoliko opiše mogućnost suživota s drugima, odvrati ljude od toga da drugima čine nažao, onda pisac možda per se šalje neku poruku.