Marta ANDRIĆ
Kad se govori o turskoj književnosti, uvijek se mora imati na umu identitetska šarolikost u kojoj se ona razvija. Grupni se identitet Turaka, naime, temelji na dugom nizu dihotomija koje je u svakodnevnom životu društva neprestance, iznova i iznova, potrebno približavati i povezivati: "Azijati ili Evropljani, muslimani ili laici, sedeoci ili nomadi, unuci Mehmeda Osvajača ili Ataturkova deca"; "mač islama ili hrišćanska kazna"; "otomanska siročad ili turski građani, osvajači ili osvojeni, ratnici ili civili, deo Zapada ili branioci Zapada, armija, zajednica ili nacija, savremeno društvo ili istorijski most" (M. Todorova: Imaginarni Balkan, Beograd, 1999; str. 92).
Prvi značajan sloj turske književnosti razdoblje je koje se odvijalo usporedo s osnutkom, vrhuncima i vremenom stagnacije Osmanskog Carstva, sve do 19. stoljeća. Književnost toga doba, tzv. divanska, razvijala se vezana uz sultanske i bogataške dvorove. Njezina je osobitost bio jezik, teško razumljiv amalgam turskog, arapskog i perzijskog jezika, triju jezika iz triju posve različitih jezičnih porodica. U razvoju oblika pak uzor joj je bila tradicija perzijskog pjesništva. U isto vrijeme izvan Dvora, u narodu, cvjetala je bogata narodna književnost, spjevana na turskom jeziku, te sufijska književnost koju su njegovali mistični redovi.
Kada su se potkraj 18. stoljeća javili prvi zapadnjački obrazovani intelektualci, europski utjecaj počeo je nezaustavljivo prodirati u sva područja. U 19. stoljeću, stoljeću reformi Carstva, divanska književnost nije više bila u stanju odgovarati zahtjevima vremena; s otvaranjem sveučilišta počeli su se prihvaćati novi pripovjedački oblici sa Zapada, javljaju se prvi prijevodi europske, posebice francuske, književnosti, a jezik se počinje pojednostavljivati i približavati govornomu.
U 20. stoljeću turska je književnost prošla nacionalističko i republikansko razdoblje, obrazujući se kao društveno angažirana, realistična književnost. Romani i kratke priče najčešće se oslanjaju na socijalne teme: promjenu društvene strukture i mjesto pojedinca unutar nje te, vrlo često, život nižih slojeva, i u urbanim i, posebno, ruralnim sredinama. Sve do 80-ih godina prevladavao je tzv. roman sela, čiji je najznačajniji predstavnik Yaşar Kemal (r. 1923), jednooki bard porijeklom iz jugoistočne Anadolije i dugogodišnji turski kandidat za Nobelovu nagradu. U svojim je romanima u epskom i gotovo mitskom stilu prikazao život seljaka i nekadašnjih nomada koji se prilagođavaju novome svijetu, i time dao sliku razvoja mnogonarodnog i mnogojezičnog Osmanskog Carstva do nove i jedne, ali ne i nacionalno jedinstvene turske države.
Dva su danas vrlo cijenjena pisca toga perioda ostali na rubu toga glavnog, socijalno-realističnog pravca: to su bili Ahmed Hamdi Tanpinar (1902-1962) i Oğuz Atay (1934-1977). Tanpınar je rani predstavnik urbane književnosti, erudit pjesničkoga dara koji je u svojim romanima i esejima analizirao proces modernizacije Republike i sudbinu tragova Osmanskoga Carstva. Atay je pak bio buntovnik i po sebi svojstvenu jeziku, i po sadržaju svojih romana i pripovjedaka posvećenih uglavnom pojedincima nesposobnim da se prilagode životu velikih gradskih sredina. Za oba se ta pisca jasno pročulo tek nakon što su preminuli.
Dugo su vremena turski pisci na neki način odbijali mogućnosti da budu čitani i izvan Turske. Čini se kao da su nastojali na tome da budu što manje poznati: premda su pisali tekstove koji su nerijetko mogli biti u potpunosti razumljivi samo njihovim sunarodnjacima, u svojoj su zemlji redovito imali velikih problema jer nisu pristajali uz vlast, a u isto vrijeme nisu, čini se, ni htjeli ni znali svoje tekstove barem donekle "pojednostaviti" kako bi bili prohodniji čitateljima na Zapadu. Često oduševljeni komunizmom, pisali su izdržavajući kazne po zatvorima koji su se, puni pisaca, pjesnika, slikara i scenarista, u nekim razdobljima pretvarali u glavna središta umjetničkoga djelovanja. Od svojih su se političkih ideala teško odvajali: Nazım Hikmet Ran (1901-1963), najveći turski pjesnik, danas počiva u Moskvi gdje je umro u progonstvu, a uz ime Yaşara Kemala veže se anegdota prema kojoj je uz psovke izgrdio agenta CIA-e koji mu je predložio da, ukoliko želi biti poznat u SAD, istupi iz Turske radničke partije koju je gorljivo podržavao.
Orhan Pamuk (r. 1952.) prvi je suvremeni turski pisac koji se probio na Zapadu, između ostaloga i zato što je i ideološki i prema svom porijeklu – potječe iz dobrostojeće građanske obitelji i pripada istanbulskoj urbanoj, sekularnoj eliti – donekle stranac u vlastitoj zemlji. Njegov pogled na Tursku s Nišantaša, ugledne istanbulske četvrti u kojoj je odrastao, bio je pomalo nerazumljiv i neprihvatljiv velikom broju njegovih sunarodnjaka, ali je zato oduševio stranu čitateljsku publiku. Kao nitko prije njega, on je romanu, "izumu Zapada", otvorio vrata tursko-osmanlijske kulturne riznice te je, povezujući tako Istok sa Zapadom, krenuo putem koji ga je ubrzo potom doveo među najveća imena suvremene svjetske književnosti. Njegov je uspjeh 2006. godine potvrđen dodjelom Nobelove nagrade za književnost. Kako je ta nagrada privukla pažnju na cjelokupnu tursku književnost, može se reći da je time turska književnost zadobila novo mjesto na svjetskoj književnoj sceni. Tome su nesumnjivo pridonijeli i novi tokovi u ekonomskom i društvenom razvoju Turske.
Danas se turska književnost i dalje razvija u svjetlu raznih dihotomija, od kojih je trenutno najvažnija ona koja se odnosi na odnos konzervativno-vjerske tradicije i sekularnih, suvremenih struja. Svaka od tih dviju društvenih skupina ima svoje autore, i među onima koji danas djeluju, i među klasicima. Ekspanzija izdavačkog sektora koja se dogodila krajem devedesetih godina i dalje napreduje: raste broj izdavačkih kuća i raznih časopisa (i opet najčešće s jasnim ideološkim predznakom), kao i novih imena koja relativno rano dobivaju priliku ne samo pisati po časopisima, nego i objavljivati vlastite knjige. Uz bestsellere Orhana Pamuka (koji se, kako tvrde, mnogo prodaje, ali malo čita) i Elif Şafak (koja se i mnogo prodaje i mnogo čita, posebno od strane ženske publike), postoji čitav niz mladih afirmiranih pisaca koji zadobivaju sve veći interes i izvan Turske. Neki će od njih gostovati i na ovogodišnjem pulskom Sajmu.
