PORTRET PISCA KAO DIVLJEG DETEKTIVA
(uz izložbu „Divlji detektivi“ Danijela Žeželja)
neki ljudi imaju širok obraz sličan suncem obasjanom trgu na koji svjetina može pljunuti
i čelo na koje je tetoviran citat
oni znaju moć riječi
oni te gledaju dok gutaš boga i domovinu bez razmišljanja i to zapisuju u tanki zeleni melankolični notes
oni će oženiti svoje romane i s njima imati male priče za djecu
njihova poezija je uvijek revolt protiv aktualnosti
naši najdraži pisci bili su i ostali bolji od sebe i od nas
pisci koje volimo su došli iz svijeta i grada i sela, da nam na uzbudljiv način govore ohrabrujuće i strašne stvari
oni su najbolja kopilad svojih domovina, nježna garda, zgađeni pojedinci, slijepe vračare, heroine s naočalama za vid i političari višeg ranga
naši najdraži piscu uvijek dolaze sami, ni u grupi ni u članstvu
pouzdano neće dobiti odlikovanja vlastodržaca kao prodavači magle i pipničarke nacije
gnjavatori: oni bdiju nad sudbinom svijeta, patnici: vlastita misao ih muči i zlostavlja
sve što su učinili napravili su sa stilom i da bi otkupili vrijeme za odgodu smaka svijeta
nisu jeli danima, ni spavali, oni su jeli neizrecivo puno svega, opijali se i lijegali sa svima, oni su dionis s naličjem askete ili obrnuto
beskrajno odani jednoj ljubavi i više nemogućih ili lucidnih ideja
bezobrazni su naši najdraži pisci, bezobrazne su naše najdraže spisateljice
oni nas ne štede, one su okrutne i proste
nisu kalkulirali
oni nisu lajkabilni, one su donekle ili prilično neugodne
njihovi organizmi su puni elektriciteta, to se osjeti u tekstu
oni jesu utrobni realisti, one ne vole magijski realizam, oni ne vole folklor, osim na stolu ni ornament izvan kamena, heraldiku općenito, oni ne vole kič, osim ponekad
one ne vole laž osim dobre, oni se ne boje istine, oni sve vide prvi, one sve kažu prve u gluhe uši noći, oni se ne boje pravde, one nikad nisu država, ali katkad su zemlja
oni ustaju za nešto i stojeći tipkaju po svojim tastaturama
oni su u egzilu ili je egzil u njima i raste, one su u zatvoru, ali u njima je sloboda i raste
naši najdraži pisci, postoje li uopće ti ljudi
pisac kao nevidljivi grad, pisac kao mag i okultist, kao boksač, bolano kao muhammad ali, genet kao vješala, blistava britva inteligencije lispector, rilke kao panker
oni nam se smiju u oči, glasni su i srčani
one nam kažu u uho ti si čitatelju budala, ne znaš živjeti
kažu: što loše počne loše će i završiti, u sredini je dobro
kažu: pusti neka ti se sve dogodi, užas i ljepota
govore ako si prostran i talentiran, čitatelju, pristupi
(ti si stvoren za ova iskustva)
kažu: volim te, čitateljice, volim te zato što nisi moja
prvo pleši, onda misli, to je prirodan redoslijed
naši veliki pisci nisu snobovi
oni su jednostavni i srdačni
nama veliki pisci nisu štreberi
oni su pjesnici i zanatlije
naši veliki pisci nisu ulizice i ljubomornici
iako se i tu nađe zdrave zlobe
ne igraju kratke igre kratkim perom
ne igraju za korporacije
ne pate od velikog morala
njima su riječi uzele mjeru za odijelo i grob
veliki piscu su sitni i goli i umiru pred našim očima
postoje li uopće ti ljudi
naše najdraže autorice manje su mile, više provociraju
naše najdraže autorice nitko iz ministarstva ne bi oženio, one kažu da je tuga luksuz, povlastica bogatih
naši najbolji pisci su socijalisti,
malograđanin najviše voli sebe, pisac kojeg volimo voli čak i malograđanina ili ga barem sažalijeva
poštujemo naše najdraže pisce, njihovu potrebu da rasvijetle, da graknu, njihovu naviku da ušute na pravom mjestu
ljubimo i besramnu strast za nizanjem slova u klizave nizove erotičnog ritma, za naslađivanjem riječima
volimo časne zablude kojima nas zaluđuju
i otvorene prijelome iz kojih sipa vodoskok protuotrova: suze svijeta i krv nedužnih
volimo nezdravu književnost,
ozljeđivanje i iscjeljivanje su čudesni procesi, dobar pisac to zna
volimo književnost jer je uzaludna disciplina, uzaludna kao ljubav i kao nada, kao umjetnost inače, kao sve lijepo i smisleno
naši najdraži pisci su pjesnici, evo ih, ustaju protiv ravnodušnosti i besmisla, a besmisao buja i raste, već su ga pune ulice i ljudi
pisci su nenaoružani bez zuba, ironija im je slaba utjeha i još prte fantaziju, još se i dobro drže
još dobro i grizu
još uvijek ih prati mit o piscu, narativ iz kojeg ne mogu istupiti kao iz društva pisaca
oni izlaze iz barthesovih plavih pidžama, goli i gole, i urone u tekst, a izrone u sliku
oni te gledaju dok gutaš boga i domovinu bez razmišljanja i to zapisuju u tanki zeleni melankolični notes
oni znaju moć riječi
oni će oženiti svoje romane i s njima imati male priče za djecu
njihova poezija je uvijek revolt protiv aktualnost
oni često dolaze iz rusije, ali katkad dolaze iz dvije amerike i drugih krajeva,
a sve češće odlaze iz hrvatske
naši dragi pisci i aktualno pitanje kako ih danas upotrijebiti
tko je dorastao zadatku može ih uhvatiti u bocu crnog tuša
može ih, uz puno vještine, i istresti iz srca olovke
svaki je portret pisca autoportret
sve što vidiš u knjizi si ti i svijet
svaki je pisac napola čitateljica
svaka je spisateljica dovršena u svom čitatelju
ona velika spisateljica se uspravila u svom čitatelju
u izuzetnoj ljepoti
onaj veliki pisac je ustao za svog čitatelja
pisac koji ustaje postaje divlji detektiv riješen pronaći naše izgubljene ideje i ideale, a kad ih pronađe, privodi ih u tekst i pušta nas na slobodu.
