Miodrag KALČIĆ
Od 2011. godine autorica statue Kiklopa poznata je pulska keramičarka i skulptorica Marina Orlić. Statua Kiklopa za pojedine kategorije u tehnici je terakote dimenzija 17 x 11 x 15 cm, svaka je original, posebne ručne izrade (bez kalupa), dok je ona životna, kako i dolikuje Nagradi za životno djelo, drugačija i obimnija 20 x 10 x 23 cm.
Želja nam je i namjera nagradu Kiklop svakih sedam godina obnoviti (prvih sedam godina bila je to brončana statua na postolju od kamena istarskoga suhozida akademskog kipara i slikara Josipa Diminića), osvježiti novom vizurom skulpture, novim autorskim djelom nekog od znamenitih istarskih umjetnika.
MARINA ORLIĆ, samostalna umjetnica, prije svega svestrana keramičarka i skulptorica, živi od svoje i za svoju umjetnost, kako likovnu tako i životnu. U hrvatskim, istarskim, poglavito puljskim prilikama i neprilikama, uvjetima i ograničenjima (povjesničari umjetnosti zapisali bi limesima), hrabar i tegobni put – Marinin put. Nimalo oportun ni pragmatičan odabir, ali ujedno jedini pravi, smion i smislen izbor Marine Orlić, jer smjerno i postojano ostati i zaista biti svoja u ovome svijetu (ako još postoji) po svemu prepoznatljive jednoličnosti i sveopće obmane (u likovnosti: od hepeninga do performansa, u razonodi: od estrade do interneta, u najobičnijem životu: od enogastronomije do astrologije… i tako redom u nedogled), i istodobno sumnjati i vjerovati sebi i u sebe (naravno, i u samo neke, odabrane druge), uvijek na rubu (ne)lagodne materijalne egzistencije, valja izvojevati, unatoč svih nerazumijevanja i prepreka, pa iz dobrohotna dišpeta tako dugo ustrajati i jednako tako dugo opstati. No, za uzvrat dobiva stvarnu, dragocjenu vrijednost, istinski sadržaj i formu, srž umjetnosti (i životne stalnosti), za koju malo tko uopće zna da postoji: osjećaj i spoznaju slobode, bilo koje slobode kao takve (osim lažne), već poodavno zaboravljene i izgubljene slobode, osnovnoga i sveprožimajućeg fluida (laminarna i turbulentna strujanja) prema autentičnom, samosvojnom stvaralaštvu, keramičkim ili kiparskim (ili pak nekih posve drugačijih, ne nužno umjetničkih) kreacijama Marine Orlić.
Puljanka, pučki rečeno, od glave (točnije, u glavi) do pete, po životnim navikama i navadama (jasno, daleko više dobrim nego lošim), samim rođenjem, ostankom i prebivanjem u tom ambivalentnom (u isti mah, tužnom i radosnom, bolesnom i zdravom…) gradu dovoljna je činjenica, od djetinjstva je zaronjena u likovnost i povijest umjetnosti (obiteljski i u ovom dirty old townu) što, nakon ondašnje respektabilne Gimnazije Branko Semelić, i studira (uz sociologiju) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali samo studira bez formalna završetka; u Marininom slučaju koristan stjecaj okolnosti (slučajan, proizvoljan ili namjeran, svejedno) u otkrivanju keramike i samopoticaja ka keramičkom umijeću, jer (gotovo svaki) studij kolikogod obrazuje toliko i ograničava i usmjeruje, zatomljuje kreativnost i obuzdaje maštu (pogubno za sve umjetnosti i znanosti). Iz Zagreba (sita studiranja, ali ne i znanja koje dobrano nadograđuje samoobrazovanjem) odlazi za Petrinju ne bi li se iz prve ruke naučila vještini i tehnologiji lončarenja kod majstora Mate Stanešića, ostalo je, od prve izložbe 1985. do danas, upravo iz peći izašle keramičke kreacije knjiške nagrade Kiklop, povijest (umjetnosti) i Marinina umjetnost sama, o čemu revno govore, pišu, procjenjuju i sude (što im je kulturna i civilizacijska zadaća) likovni kritičari i povjesničari umjetnosti. Predaleko bismo odlutali u nabrajanju svih njenih samostalnih i skupnih izložbi, javnih i restauratorskih radova, suvenirskih proizvoda, zastupljenosti u zbirkama umjetnina, sudjelovanja na umjetničkim kolonijama, iskustava u keramičkim radionicama i edukacijskim programima, angažmana u strukovnim udrugama, nagrada i priznanja, koji bjelodano (pokatkad i tamnonoćno) pokazuju stalnu nazočnost na tržištu umjetnina (zadovoljavanje osnovnih životnih funkcija) i živoj izlagačkoj djelatnosti (što se dade lako provjeriti po svim medijskim i inim izvorima, katalozima, monografijama, stereotipnim životopisima…).
Sve što tako slobodno pokušava i (uspješno) ostvaruje u umjetnosti, Marina Orlić posvema jednako (ako je ikako moguće), bez imalo sputanosti i ne mareći za glupe konvencije i konvencionalne zapreke (oslobođena svake vrste malograđanštine i mediokritetstva), nastoji proživjeti živeći puljsku svakodnevicu (i njenu inverziju, svakonoćnicu) slobodno, spontano, originalno, simpatično, duhovito, britkih i logičnih misli, prepuna samoće i druželjubivosti, nujna i ushićena…, sve što život donosi i odnosi. Uostalom, tko ne bi potpisao njen životni moto: "Životni mi je cilj živjeti od rente, oslobođena od zarađivanja, slobodna za rad. U umjetnosti mi je cilj stvoriti djelo izvanredne ljepote i jednostavnosti, čitljivo na svim razinama, a govorilo bi o neizmjernoj veličini ničega."
