TREĆI DAN SAJMA U ZNAKU LAMPEDUSE, OTOČKE OSAME I STRIPA
Na jutrošnjem Doručku s autorom Vojo Šiljak ugostio je Zdravka Zimu. Za početak smo saznali ponešto o Ziminim mnogostrukim identitetima. Ovaj autor češkog i mađarskog podrijetla rođen je na Krku, živi u Zagrebu, a navija za Hajduk. Iznimno je produktivan kao pisac – dosad je objavio četrnaest knjiga, uz to je niz godina bio prisutan kao kolumnist Novog lista, a prije toga surađivao je s mnogim drugim medijima. Presudnu je ulogu u njegovu životu odigrala kultna knjiga Sukob na književnoj ljevici Stanka Lasića koja ga je potaknula da počne pisati. Pisanje za Zimu proizlazi iz grča i nezadovoljstva, smatra ga obilkom mazohizma. Čuli smo i o njegovoj zanimljivoj opsesiji brojevima i godišnjicama, koja je u dobroj mjeri utjecala na formu Dnevnika jednog skribomana, a dijalog se nastavio oko marginalizirane pozicije kritike i novinarstva danas, čemu je kao zorni primjer poslužilo prisilno umirovljenje Zdravka Zime u Novom listu.
Sudionici sajamskog Fellowship programa koji ove godine Puli predstavlja uzbudljive mlade umjetnike za to su vrijeme s Ismini Radoulovits i Goranom Lackovićem Kostrovićem razgovarali na temu Kako prevoditi stripove.
Danas smo krenuli i s diskusijama u sklopu teme Otok-geto-azil. Na okruglom stolu Lampedusa sudionici su na neki način načeli temu, odnosno ocrtali obrise problema o kojima će biti više riječi narednih dana. Raspravu je otvorila moderatorica Iva Grgić pojasnivši kako će naslovni otok razmatrati kao metonimiju svih mjesta iskrcavanja prognanih na Mediteranu. Valeria Brigida, talijanska novinarka s pozamašnim iskustvom u radu s migrantima, pustila nam je svoj kratki film o stanovnicima Lampeduse koji redovito spašavaju ljude pristigle na brodovima s druge strane mora. Film na kojemu je sudjelovao i naš gost Erri De Luca zajedno s još četiri druga filma u sklopu tog projekta možete pogledati OVDJE Adresirala je viktimizaciju migranata kao problem, objasnivši kako ih je s obzirom na stravične uvjete kroz koje prolaze ona sklonija smatrati herojima no žrtvama. Isto tako, govorila je i o problemu koji nastaje s (po mnogočemu proizvoljnim) razlikovanjem tzv. ‘ekonomskih’ migranata od ‘pravih’ izbjeglica, kao da nečime moraju zaslužiti određen status, a time i pažnju Europe. Takva podjela vodi do krajnje nehumane situacije. Dok za jedne Europa prividno ima suosjećanje, druge hladnokvrno odmahuje rukom i tretira ih se kao bezvrijedne. Na takvu licemjernu ‘hijerarhiju dobrodošlice’ i selektivnu empatiju nadovezala se i Biljana Kašić, razradivši problem prevladavajućih ideoloških predodžbi o migrantima koje nam servira aktualna (ksenofobna) politika i dobar dio medija, a u čijoj podlozi leži rasizam i eurocentrizam, ponajviše u štetnom stvaranju panike oko pridošlih kao o sigurnosnoj prijetnji. Čuli smo i Juricu Pavičića koji je govorio o sjevernom Mediteranu kao ‘stražnjem dvorištu Europe’, prostoru koji je i sam marginaliziran od strane Sjevera. Ovaj program s talijanskog je prevodila Rea Korani.
Nastavili smo u podne okruglim stolom Kultura ispred ograde. Na njemu je bilo riječi o projektu Europske prijedstolnice kulture. Tu će titulu u 2020. nositi jedan hrvatski i jedan irski grad, a trenutno se nalazimo u drugoj fazi natječaja s četiri grada u finalu izbora. Razgovor je vodila novinarka Vlatka Kolarović, a u ime gradova finalista Sajam su posjetili Luka Bojić iz Pule, Igor Mavrin iz Osijeka, Mario Kikaš iz Dubrovnika i Slaven Tolj iz Rijeke. Uz njih su govorile Anastazija Magaš Mesić i Anera Stopfer iz Ministarstva kulture te Jasmina Nina Kamber iz Odjela za kulturu grada Pule. Čuli smo kako je dugotrajan proces konkuriranja za najveći europski poticaj kulturi od koristi za sve uključene jer sama priprema rezultira razvojem kulturne scene tih gradova.
Poslijepodnevne promocije u Crvenom salonu započele su taksativnim nabrajanjem riječi iz prepisanog rječnika ljubavnog diskursa, koje su Miroslavu Mićanoviću poslužile kao svojevrsni uvod u promociju novog romana Zorana Ferića Na osami blizu mora. Mićanović nam je tako, već na samom početku, dao do znanja kako ćemo ovoga puta Ferića čitati u drugačijem obliku od onoga na koji smo, možda, navikli. Istaknuo je kako ovaj roman, satkan od kratih priča, nadilazi vlastita očekivanja autora i čitalačke publike te kako se ovdje ne radi o još jednoj lijepoj priči o otoku, već upravo istu prevazilazi, jer autor jezično i stilski otok opisuje kao mjesto melankolije. Svijet u koji nas ovaj roman vodi Senko Karuza opisao je kao svijet koji je, iako postavljen u opći okvir mora, mediterana i ljubavnih iskustava, iz istoga i izmješten. To se postiže osjećajem za bizarno i groteskno te maestralnim autorovim umijećem da banalnosti daje poetsku dimenziju. Figura izgubljenosti i prolaznosti okosnice su ovog djela, ali i fenomen ljubavi koji mu daje temeljnu kvalitetu, a ono u čemu leži njegova najveća vrijednost upravo je umješnost autora da one prostačke teme uvede u knjževni tekst na duboko poetski način, rezimirao je Karuza te dodao kako ćemo u njemu ipak pronaći i ono Ferićevo sveto trojstvo: rođenje, bolest i smrt. Zoran Ferić otkrio nam je kako je u ovoj knjiizi bježao od samog sebe, kako se stilski odmaknuo od svog uobičajenog izičaja te kako se stilski svih devet priča u romanu bitno razlikuju jedna od druge. Za temu je rekao kako je se čini dosta „mužjačka“, mačistička, ali da knjiga, ipak, nije previše muška, jer ženski likovi u njoj rade svojevrsni balans. Autor je na inicijativu publike na kraju pročitao prvi ulomak romana, a Miroslav Mićanović je zaključio da se ovdje radio o višestruko zanimljivim pričama i sudbinama koje se događaju drugima, a dio su svačije osobnosti i brige.
Nastavili smo s predstavljanjem knjige Nebo i Pakao islandskog autora Jona Kalmana Stefanssona u okviru programa Otok-geto-azil. S autorom je razgovarao Seid Serdarević uz prijevod Ivane Ostojčić. Roman je prvi dio trilogije koja prati lik bezimenog dječaka u lutanju Islandom na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Radnja romana prati odnos dječaka i njegovog starijeg prijatelja, koji mu je i svojevrsni vodič kroz život. Dječakov mentor toliko se udubi u čitanje Miltonova epa Izgubljeni raj da zaboravi obući kabanicu što ga u grubim islandskim prilikama košta života. Steffanson je govorio o značaju Miltonova epa za roman, objasnivši kako se izbor upravo tog djela o gubitku Boga i dostizanju čovječnosti na neki način sam nametnuo, budući da je i u romanu preuzimanje čovječnosti glavna preokupacija. Stefanssona, naime, zanimaju upravo situacije radikalnih gubitaka i načina čovjeka da se s time nosi, pa tako dalje pratimo dječaka koji se odlučuje uputiti na opasno putovanje u grad kako bi vratio pogubnu knjigu. Na tom putovanju koje je smještano na drugi najveći europski otok, dječak će dospjeti i u geto i u azil pri dolasku u grad koji ga isprva ne prihvaća, no na koncu mu azil ponudi jedan ženski lik. Stefansson je zaključio kako veću mogućnost prihvaćanja i razumijevanja slabijih imaju oni koji su i sami potlaćeni i zato je značajno je da se radi upravo o ženi koja živi sama i samim time je u patrijarhalnom društvu u poziciji na margini. U društvu koje kao svoju vodeću vrijednost postavlja mogućnost igranja po svojim pravilima bez osvrtanja na druge, najveća je snaga u sumnji i propitivanju tih pravila. Sumnja je ta koja otvara vrata prihvaćanju drugih i drugačijih, ali isto tako i umjetnosti, poručio je Stefansson.
Uslijedila je promocija romana Amarcord bosanskohercegovačkog pisca, scenarista i filmskog režisera Namika Kabila. Njega poznajemo ponajprije kao filmskog stvaratelja, scenarista za Žaličin film Kod amidže Idriza, pa stoga ne čudi da su u razgovoru sudjelovali filmski kritičar Jurica Pavičić i slovenski scenarist Goran Vojnović, a osim njih tu je bio i Dragan Velikić. Amarcord je roman o egzilu, bijegu mladog Hercegovca u Los Angeles gdje se neuspješno pokušava probiti u filmskoj industriji, a zarađuje kao vozač taksija. Osim u naslovnoj referenci i samoj radnji, film u knjizi možemo pronaći i u samoj njezinoj strukturi koja kao da je izokrenuti holivudski blockbuster. Započinje romantičnim zalaskom sunca nad Los Angelesom a završava u maglama Sarajeva što je tipična holivudska situacija naopačke, objasnio je Goran Vojnović. Ono što će iznevjeriti čitateljska očekivanja jest činjenica da je taj kraj u sumornom Sarajevu u stvari happy ending jer simbolizira povratak u prognanika kući gdje je ipak bolje, dok ‘romantični’ motiv s početka iza sebe skriva mjesto egzistencijalne agonije i nemogućnosti proboja jednog migranta u svijetu koji nije njegov i ne prihvaća ga. Ovu knjigu o teškom migrantskom životu gdje je jedini spas solidarnost i zajedništvo koje glavni lik pronalazi u društvu drugih pripadnika manjina odlikuje tipični Kabilov anegdotalni, skokovit stil i pribjegavanje humoru kao ponekad i jedinom načinu da se u naizgled bezizlaznim situacijama pronađe izlaz.
S Crvenim smo se salonom za danas pozdravili uz strip. Francuski autor Benjamin Flao uz pomoć Vladimira Šagadina i prevoditeljice Nives Curić predstavio je svoj grafički roman Kililana song, priču o dječaku Naïmu s kenijskog otočića Lamu. Crteži su nastajali na licu mjesta, na autorovu putovanju motociklom po Keniji. Flao je izabrao dječju perspektivu naivnog pripovjedača kao najbližu svojoj vlastitoj, onoj stranca-vanjskog promatrača, te kako bi prenio mikrokozmos otočića uz što manje ‘zapadnjačkog’ iskrivljavanja, vođen strepnjom da ne upadne u klopku pretjeranog egzotiziranja i patronizirajućeg pristupa. Ovaj dječačić koji tek otkriva svijet oko sebe vodi čitatelja kroz svijet ekstremnih suprotnosti, od one sveprisutnog siromaštva i golemog bogatstva što potiče od eksploatacije nafte i trgovine drogom do kolonizatora spram koloniziranih.
U stripovskom smo tonu i zaključili treći dan Sajma sa sudionicima ovogodišnjem Fellowship programa. Otvorenjem izložbe Autora pet (A5) u prostoru Srpskog kulturnog centra Puli predstavljamo njihove radove. Izložba je otvorila naša Emina Popović zajedno s Milanom Rašulom iz SKUC-a, a uslijedio je Strip Strasse maraton, panel na kojem smo se upoznali s umjetnicima. Voditelj Vladimir Šagadin s Ivanom Pipal, Mironom Milićem, Mihom Perne i Leonom Zuodarom (zajedno su Beli Sladoled) i Borisem Stanićem razgovarao je o prihvaćenosti stripa i street arta u njihovim sredinama.
