ČETVRTI DAN SAJMA PROVELI SMO KOD AMIDŽE IDRIZA SA SMOJOM I SVETIM NIKOLOM
Jutros smo doručkovali s Namikom Kabilom. Vojo Šiljak s bosanskohercegovačkim autorom osebujne biografije i stvarateljem u više umjetničkih formi pretresao je niz tema. Ovaj je nesuđeni liječnik i rođeni Trebinjac zbog rata pobjegao iz BiH u Los Angeles gdje je skoro pa čitavo desetljeće pokušavao ući u holivudski biznis. Zarađivao je kao vozač taksija u gradu gdje su pravila taksi tržišta poput zakona Divljeg zapada. Posebno je ironično kako je i nakon sve te vožnje po povratku u Sarajevo morao još jednom ispočetka učiti voziti, ovoga puta auto s mjenjačem. Nastavili su s onime po čemu je Kabil vjerojatno najpoznatiji široj publici, a to je kultni film Kod amidže Idriza. Doznali smo kako je Amidžu pisao i zamišljao gledajući ljude daleko od Sarajeva što rolaju na plaži u Santa Monici, a sve je krenulo pomalo neočekivano, na nagovor jednog američkog producenta. Priupitan o razlikama književnosti i filma, Kabil je otkrio kako je svoj prvi roman Amarcord odlučio napisati kako bi se stvaranjem u samoći odmorio od filmske industrije, a s publikom je podijelio i koje su to stvari koje se mogu pronaći u Trebinju, ali ne i u Los Angelesu, a osjećaje prema rodnome mjestu usporedio je s obitelji: postoje tamo razni imbecili, ali ipak su tvoji, našalio se.
Odmah po završetku doručka nastavili smo sa čak dva zbivanja. U Crvenom salonu Sajam je za doček svetog Nikole pripremio glazbeno-scenski nastup u organizaciji umjetničke grupe Artomobil. Izvele su ga multimedijalna umjetnica Nikolina Vračar Manojlović i sopranistica Davorka Horvat. I ove se godine dječja literatura mogla kupiti na posebnom popustu, a knjiške bi poklone potom mališanima uručio Sveti Nikola i tako je još jedan doček ovog sveca na Sajmu ostao u lijepom sjećanju malenih knjigoljubaca.
Za to vrijeme u kavani Mozart održao se Bertijev program: ljubav na drugi pogled. Ovaj je program pokrenuo pokojni Albert Goldstein, a u njegovom sklopu podsjećamo se literature koja je bezrazložno podcijenjena. Kao sudionike programa Sajam svake godine ugošćuje članove hrvatskog P.E.N. centra, a za ovu ga je godinu otvorio Tonko Maroević izlaganjem pod naslovom Muze iz egzila. Govorio je o situaciji pisca u egzilu kao o posebnom stanju koje je (nažalost i na sreću) iznjedrilo neke od najboljih naslova povijesti književnosti, a najviše se posvetio pjesnicima Czeslawu Miloszu i Josifu Brodskom.
Popodne smo nastavili Razgovorom iza zavjese s Borisom Dežulovićem, Predragom Lucićem i Draganom Orgulićem, a povodom drugog izdanja Dežulovićeve knjige Razgovori sa Smojom. Osnovna Dežulovićeva ideja bila je da dekonstruira ‘mit o Smoji’, koji je od državnog neprijatelja odjednom postao figura nekritičkog štovanja, a oba je ta ekstrema proglasio štetnim za Smojino naslijeđe, optuživši Slobodnu Dalmaciju za proizvodnju tih mitova. Poticaj za pisanje ove knjige došao je na splitskoj promociji Pavelićeve knjige Smijeh slobode: uvod u Feral Tribune koju su Dežulović i Lucić prije ovog razgovora potpisivali u našoj centralnoj dvorani. Zajedno s Lucićem govorio je o klimi devedesetih zbog koje Smoje dugo nije mogao pisati nigdje te o okolnostima zbog kojih su ga zvali u Feral, te o prijateljstvu koje se razvilo iako su ponajviše zbog generacijskog jaza isprve imali vrlo malo dodirnih točaka. Saznali smo i zanimljivosti o Smojinom odnosu sa suprugom i životnom partnericom Lepom, a o toj posebnoj ljubavi u kojoj su spavali odvojeno ali bili skupa na WC-u Dežulović je pročitao ulomak iz knjige. Smoje je bio velik čovjek, ali nije bio ni najgori ni najbolji, i potrebno je otkloniti takvu auru kako bi napokon dobio svoje zasluženo mjesto kao hrvatski pisac, zaključio je Dežulović.
Suton smo proveli s Marinom Vujčić uz promociju čak dvije njezine nove knjige: Mogla sam to biti ja i Susjed. O knjigama su govorili Ivica Ivanišević, Predrag Lucić i Branimir Pofuk. Ovo je prvotno trebala biti promocija samo prve knjige, no hiperproduktivna spisateljica u međuvremenu je uspjela izdati još jednu za koju je nagrađena nagradom V.B.Z.-a. Predstavljači su govorili o posebnoj sposobnosti Marine Vujčić da piše o intimni likova s kojima se ništa posebno ne događa, no to uspijeva upriličiti s takvom vještinom koja uvlači čitatelja u svojevrsnu narativnu centrifugu i suočava ga s napetošću zbog koje se knjiga čita poput trilera. Mogla sam to biti ja prati četiri pacijenta u ordinaciji psihijatrice koja pati od teške depresije i u stvari je njoj tamo najviše potrebna pomoć, a u Susjedu je radnja smještena u hodnik jedne zgrade preko kojeg usamljena žena špijunira svog susjeda. Autorica se za pisanje svojih knjiga voli pripremiti terenskim istraživanjem, pa je tako tijekom zamišljanja psihoterapijske situacije i sama zatražila uputnicu za psihijatra i našla se undercover u ulozi pacijentice (detalje pripreme Susjeda Vujčić mudro je prešutjela).
Navečer smo se zaputili u galeriju Cvajner koja je postala poprište umjetničke akcije Građanin Sefer prema priči spisateljice Slađane Bukovac. Glavni protagonisti priče su najstarija kuća u Puli i njezin stanar Irfan Sefer. Kuća je sagrađena 1270. i nalazi se u Maksimijanovoj ulici koja u vrijeme Sajma postaje Stripovska. Nakon čitanja, publici se predstavio i Irfan Sefer osobno. U ovoj umjetničkoj akciji uz Slađanu Bukovac vidjeli smo autore iz Stripovske, među kojima su Alem Ćurin, Boris Stanić, Vibor Juhas, Miron Milić, Aleksandar Zolotić i drugi.
